Vremeplov: Grad milionera pred bankrotom - Vijesti.me
EKONOMSKA KRIZA POTRESA NIKŠIĆ

Vremeplov: Grad milionera pred bankrotom

Danas u „zaboravljenom gradu“, pošto mnogima izgleda da su od njega svi digli ruke, gotovo nevjerovatno izgleda podatak da su Nikšićani 1970. godine imali najveći prosječni lični dohodak u Crnoj Gori – republički prosjek bio je 1.053 dinara a nikšićki 1.141 dinar

Vijesti, 13. jul 2009.
Vijesti, 13. jul 2009. (Foto: Arhiva Vijesti)

Radnici Livnice koji štrajkuju od 10. marta prošle godine još u decembru dali su recept za izlazak iz krize. Podižite kredite gdje daju i koliko daju, pustite da vam isključe struju, vodu i telefon, za ručak najčešće spremajte pitu od krompira i priganice i uspjećete – poručili su tada nikšićki livci. Njihov predlog prihvatili su mnogi Nikšićani, ali nijesu uspjeli da pobijede krizu. Razlog je jednostavan – poslodavci nijesu vjerovali livcima, jer ni ekonomski eksperti ne nađoše način da pobijede popularnu SEKU, a ne radnici koji su više gladni nego siti, pa nastaviše po svome – gubici, stečaj, otpuštanje zaposlenih.

Danas u „zaboravljenom gradu“, pošto mnogima izgleda da su od njega svi digli ruke, gotovo nevjerovatno izgleda podatak da su Nikšićani 1970. godine imali najveći prosječni lični dohodak u Crnoj Gori – republički prosjek bio je 1.053 dinara a nikšićki 1.141 dinar. Prema podacima Uprave za prihode i katastara Opština Nikšić je 1970. godine imala 158 milionera. O današnjim milionerima malo se ili gotovo ništa ne zna. O ovim drugima koji sa zebnjom čekaju svako novo jutro izgleda da je bolje da se ne zna.

“Sigurno je da je siromaštvo poslije nekog perioda nade kada smo očekivali da ćemo krenuti naprijed zakucalo na veliki broj vrata u Nikšiću. Ono što me zabrinjava jeste da to može ići sa još većom tendencijom produbljivanja i povećavanja siromaštva. Normalno da će to stvarati probleme. Evo vidite kako u Onogoštu imamo jednu tešku situaciju zahvaljujući tim nesposobnim koji su za male pare dobili veliki kapital sa kojim ne znaju šta će da rade i onda to upropašćavaju sa osnovnim opredjeljenjem da radnike istjeraju sa posla a imovinu posle da krčme i sa njom raspolažu”, kaže predsjednik regionalnog odbora Unije slobodnih sindikata za Nikšić, Šavnik i Plužine Aleksa Marojević.

Ako kriza potraje, jedno je sigurno - Nikšić bi mogao imati još jedan rekord. Drugi grad u državi po broju stanovnika, a prvi po veličini, bio bi bez hotela.

“Mislim da je globalna ekonomska kriza žestoko pokazala zube u Nikšiću. Najteža je situacija u onim preduzećima čiji su ulaz i proizvodnja vezani za inostranstvo. To svakako prati i smanjenje broja radnika, ali mi nažalost nemamo kvalitetne podatke o ukupnom broju zaposlenih, pošto privatna preduzeća, bila ona manja ili veća, ne dostavljaju prave brojke. To je i teško s obzirom na katastrofalna zakonska rješenja, jer su to uglavnom radnici koji su zaposleni na određeno i naša je procjena da je veliki broj tih radnika uveliko ostao bez posla, tako da se može govoriti o značajnom padu zaposlenosti u zadnjih nekoliko mjeseci”, smatra Marojević.

O kupovnoj moći, prema njegovim riječima, vjerovatno ne treba ni pričati. Najbolje govore izlozi mnogih trgovina na kojima stoje natpisi “izdaje se” i prazni trgovinski centri u kojima samo reklame podsjećaju da su tu nekada bile radnje.

“Ne vidi se nikakav pad cijena roba široke potrošnje, pogotovo prehrambenih proizvoda, tako da kupovna moć svakim danom sve više opada. Na drugoj strani sve to prati kreditno zaduženje velikog broja zaposlenih. Oni su već u poziciji da kredite neće moći da vraćaju. Neće moći da ih vraćaju ni žiranti. Ako država već vodi brigu o tome da pomogne banke, onda bi morala nešto da preduzme da pomogne i zaposlenima koji su kreditno zaduženi a koji zbog situacije u kojoj se nalaze ne mogu da servisiraju redovno svoje obaveze i da se tu traži neki prelazni period i olakšavajuća okolnost”, predložio je predsjednik regionalnog odbora Unije slobodnih sindikata za Nikšić, Šavnik i Plužine koji priznaje da u ovom trenutku i nije neki optimista što se tiče poboljšanja ekonomske situacije.

I Nenad Čvorović, predsjednik Opštinskog sindikata Nikšić, smatra da situacija nije nimalo prijatna. Kao argument za tu konstataciju navodi stanje u Rudnicima boksita.

“Evidentno je da u Boksitima nije dobra stvar i da je samo pitanje vremena kada će eskalirati u nešto teže. Mnogo bi bilo bolje da je neko iz Vlade pozvao sindikat da zajedno pravimo prihvatljiv socijalni program. Što se tiče ponuđenog programa za radnike Rudnika evidentno je da je to malo. Tačno je da kolektivni ugovori ne moraju predstavljati Sveto pismo, ali ne smije se ići sa ponižavajućim ciframa, kao što su ove koje su ponuđene. Za mene je ponižavajuće dati čovjeku koji radi 20 ili 30 godina šest ili deset hiljada eura, a on već ima toliko kredita u banci”, smatra Čvorović.

Krediti su već priča za sebe. Ko zna, kada jednom banke objave listu kreditno zaduženih građana možda Nikšićani i tu ostvare rekord.

“Nade ima samo ako Vlada odriješi kesu, ali radnici treba da zatraže podršku od centrale Sindikata, našeg ili onoga koga oni priznaju svejedno i da se ide prema Vladi, da im se predoči problematika i vidi kako se sve ovo može riješiti. Sindikat treba da zaštiti interese radnika i mi ćemo to i raditi. Branićemo radnike u svim preduzećima i zalagati se za njihova prava bez obzira da li pripadaju našem Sindikatu ili ne”, poručio je predsjednik Opštinskog sindikata Nikšić.

Ako kriza potraje, a mnogim poslodavcima ona kao da je dobro došla, pošto mogu otpuštati radnike i smanjivati plate a da i ne traže drugo opravdanje od već postojećeg, Sindikat neće imati koga da brani.

Sve više ljudi bez posla

Željezara, nekada najveći nikšićki gigant, do nedavno je imala 7.500 radnika. Sada broji 1.550 a najavljuju smanjenje toga broja za 20 odsto. Vlasnik Rudnika boksita traži da 240 radnika ostane da radi od 1.250 koliko ih trenutno ima. Preduzeća poput “Grazinga”, “Građevinskog”, “Nik Oila“, “Maloprodaje”, “Trgocentra”, Fabrike lake i zaštitne konfekcije više i ne postoje. Livci ne primaju platu više od 15 mjeseci, radnici “Duvankomerca” šest, u hotelu „Onogošt“ uveden je stečaj, a prevoznici voze protestne vožnje.

Zbog svega toga, a možda i da opravda vječito zujanje nikšićke omladine neko, očito dobro inspirisan, na zidu zgrade napisao je „Bolje džabe da ležimo, nego džabe da radimo“.

Teško i za one koji prose

Da je kriza uveliko zakucala na vrata nekadašnjih milionera potvrđuje i Rabija Ahmetović , koja već 13 godina prosi ispred hotela.

“Nekada sam mogla da zaradim po 20-25 eura dnevno, a sada ne mogu ni deset eura. Od kada je počela kriza i ljudi manje daju. Nekada su davali po euro, dva, čak bi se neko prevario pa dao i pet eura, a sada daju po deset centi, rijetko ko da pedeset centi”, kaže Rabija kojoj je “radno vrijeme” od devet sati ujutro do tri poslije podne.

Rabija ima 49 godina, ali kako reče život je ostavio trag na njenom licu pa izgleda starije. Ima muža, četvoro djece i dvoje unučadi, i sve ih izdržava od prošenja, jer 60 eura materijalne pomoći nije dovoljno da mogu da prežive.

“Prosim od kada sam izgubila nogu. Od toga izdržavam porodicu. Muž je imao dva infarkta pa ne radi, ja sam nesposobna za rad, a ni djeca ne mogu da nađu posao. Da ne prosim ne znam kako bismo prošli”, kaže Rabija i opominje me da je red da joj i ja dam nešto novca, što i uradih, ne da bih „platila“ razgovor, već da bih joj dala nadu „da kriza prolazi“.

Nezaposlenost ispod prosjeka

Zvanična statistika kaže da je stopa nezaposlenosti u gradu pod Trebjesom 9,81 odsto, što je ispod crnogorskog prosjeka, koji je 10,33 odsto. Na nikšićkom Birou rada nalazi se oko 3.400 ljudi, od kojih je nešto preko 2.000 osoba starijih od 40 godina, među kojima je 106 stečajaca, 395 osoba koje su proglašene tehnološkim viškom i 133 njih sa invaliditetom, dok je 1.250 osoba, koje se nalaze na evidenciji nezaposlenih, starije od 50 godina. Visokoškolaca koji čekaju da osjete „slast“ prve plate na Birou rada Nikšić ima oko 300.

Grad, nekada popularno nazivan „gradom piva i čelika“, ima oko 13.300 penzionera čija prosječna penzija iznosi 250 eura. Oko 800 penzionera prima svega 100 – 150 eura, dok čak 250 penzionera nema riješeno stambeno pitanje ili živi u veoma lošim stambenim uslovima.

Materijalno obezbjeđenje koristi oko 1.400 porodica, a njegova visina se kreće od 60,50 eura za jednočlanu porodicu do 115 eura za porodicu sa pet i više članova.