- Nisam pisala knjigu kako bih dala teoretski okvir za razumijevanje tursko-jermenskog sukoba. Napisala sam je zbog obećanja prijatelju. Zbog pitanja koja su se otvorila njegovim ubistvom, zbog pitanja koja bi me opterećivala do smrti da ih nisam razriješila, kaže međunarodno poznata turska novinarka i spisateljica Eđe Temelkuran, autorka knjige “Planina boli”, nedavno objavljene u Hrvatskoj (Naklada Ljevak, prijevod Anđelko Vlašić).
Za potrebe knjige Temelkuran je razgovarala s brojnim Jermenima, uključujući i one koji žive u dijaspori u Francuskoj i Americi, isprva planirajući seriju novinskih članaka. U knjigu je prerasla nakon što je 2007. u Istanbulu ubijen autoričin prijatelj, tursko-jermenski novinski urednik Hrant Dink. Ubistvo je duboko potreslo Tursku, izazvalo masovna okupljanja na kojima su ljudi izvikivali: “Svi smo mi Jermeni”, a na na njegov posljednji ispraćaj došlo je 100 hiljada ljudi.
- Tek sam tada shvatila “smisao” političkih ubistava. Njihova poenta nije samo u ubistvu osobe koja nekoj grupaciji smeta, nego se tim činom nastoji ubiti dobro i nada u drugima. Dok je Hrant bio živ, svi su govorili da je previše strastven, previše emocionalan, da se previše uzbuđuje. Sve one osobine koje povezujemo s djetinjstvom, čistoćom, naivnošću i na koje se ciljalo i u nama. Nakon njegove smrti tursko-jermenski sukob za mnoge je Turke prestao biti teoretsko pitanje od kojeg se okreće glava i o kojem se ne želi slušati. Mnogi su se identifikovali sa njim, htjeli su shvatiti što se događa. Godinu dana nakon njegove smrti dogodila se još jedna zanimljiva stvar, ljudi oko mene počeli su istraživati svoje korijene, otkrivati imaju li možda jermenske krvi, što je, vjerujem, bila podsvjesna potreba da se identifikuješ s potlačenim, objašnjava spisateljica u opširnom razgovoru za zagrebački Jutarnji list.
Tek sam tada shvatila “smisao” političkih ubistava. Njihova poenta nije samo u ubistvu osobe koja nekoj grupaciji smeta, nego se tim činom nastoji ubiti dobro i nada u drugima
Temelkuran je zapazila i jedan važan detalj - okidač masovne identifikacije bila je - rupa na potplati cipele.
- Ne sjećam se ko je prvi napisao tekst o tome. Prvo su se pojavile njegove fotografije, kako leži na podu i tu rupu ne možete ne primijetiti. Meni to nije bilo važno, znala sam ga i mogla sam pretpostaviti da ima rupu u cipelama ili da bi ona tamo mogla biti, ali drugi to nisu mogli znati. Prije toga su razmišljali o njemu u terminima: bogataš, pripadnik jermenskog lobija. Ta rupa postala je dokaz njegove autentičnosti, autentičnosti njegovih stavova, i tu su krenule masovne reakcije.
O reakcijama Jermena na njenu knjigu, Temelkuran kaže:
- Dirljive i divne. Čula sam da neke jermenske djevojke žele napraviti sličnu knjigu, ali iz svoje perspektive. Ljepši kompliment ne možete dobiti. No, Jermeni nisu bili moja “ciljana publika”, to su bili Turci. Svaki put kad imate ovakav sukob, oko njega se stvori intelektualna industrija, dva tima koja kao da igraju utakmicu. Ja nisam to htjela, htjela sam biti u sredini, saslušati obje strane, dati svom narodu neku vrstu ogledala u kojem bi vidjeli ne samo svoje nacionalizme, nego i infantilnost svojih reakcija.
O junskim demonstracijama u Istanbulu i cijeloj Turskoj:
- Za početak, mi tu vrstu pokreta još uvijek ne razumijemo. Problem je s njima to što su neorganizovani, što je njihova snaga, ali i slabost, jer mogu nestati istom brzinom kojom su se pojavili.
Istovremeno, aktuelna turska vlada najsnažnija je vlada u modernoj turskoj istoriji i znala je kako izmanipulirati cijelu situaciju. Teško se boriti s njihovom propagandom. Nakon što su svjetski mainstream mediji prestali izvještavati o turskim protestima, oni su se, barem još mjesec dana, nastavili održavati. Ali, svijet je prestao snimati.
Danas, pak, ljudi zbog sudjelovanja na protestima imaju ozbiljne posljedice. Te posljedice nisu nužno zatvorske, ali ih se povezivalo s nekim drugim prijestupima, odvodilo na ispitivanje, dobili su otkaze i sl. Nedavno je skupina učitelja koja je tvitala o demonstracijama pozvana na razgovor u ministarstvo obrazovanja.
Na pitanje o Erdoganovim reformama, Temelkuran objašnjava:
- Erdogan radi reforme otkad je na vlasti, ali problem jest taj što radi reforme bez učešća onih na koje se reforme odnose. Poruka je jasna: Ok, želite demokratiju, mi ćemo vam je dati ali pod našim uslovima, a dotad ćete šutjeti. Sve je to samo predstava za zapadna društva, dodatno zakomplicirana time što su majstori riječi, čarobnjaci semiotike. I zbog toga je opozicija izbezumljena jer dok oni objasne nekome ko nije upućen u finese naše povijesti što se događa, Erdogan pobjeđuje. Teško je igrati igru s ovom vladom. Ali, niko nije pretpostavio da će tri stabla u parku biti povod za bunt kakav smo vidjeli ljetos. I ta energija još uvijek negdje postoji i možda će ponovno pokrenuti nešto.
Poznata spisateljica je prije tri godina dobila otkaz zbog kritike vlasti. Ali, kaže da nije razmišljala o odlasku iz Turske.
Poznata spisateljica je prije tri godina dobila otkaz zbog kritike vlasti. Ali, kaže da nije razmišljala o odlasku iz Turske
- Ne, to bi slomilo moju čast. Često putujem i shvatam da postoji jako međunarodno tržište za novinare/intelektualce koji pate i dolaze iz Trećeg svijeta. To posebno vrijedi za žene. Ali mi je ta uloga smiješna. Ne želim to. Ukus pisanja na na svom jeziku različit je od pisanja na drugim jezicima. Ne želim koristiti velike riječi, ali kad bih otišla, osjećala bih da napuštam svoje ljude.
Mi novinari nismo diktafoni, niti to smijemo postati
- Sama se nikad ne bih tako nazvala, ali se jesam upustila u neku vrstu aktivizma. Tvitovala sam kad sam izgubila kolumnu, a to se danas zove aktivizmom. Šalu na stranu, nije stvar samo u meni, mislim da to pitanje muči cijelu branšu jer su granice aktivizma i novinarstva sve nejasnije. I uvijek su takve u vremenima krize. Jesu li Hemingvej ili Marta Gelhorn dok su pisali o Španskom građanskom ratu, bili novinari ili aktivisti? Ja mislim da su bili novinari. Vjerujem u novinarstvo koje kritikuje društvene anomalije, koje je na strani ljudskosti, na strani potlačenih. Ne vjerujem u suvremenu mantru koja stavlja znak jednakosti između neutralnog i objektivnog novinarstva. To nisu istoznačnice. Mi novinari nismo diktafoni, niti to smijemo postati.
Galerija
Bonus video:
