Poezija je opasna, jer mora da se živi

Nova knjiga poezije „Izgledam, dakle nisam“ Nenada Šaponje, uglednog novosadskog pjesnika, izdavača i psihijatra kroz stihove proispituje suštinu života i esencijalna pitanja ljudskog bivstvovanja. Ovu darovitu zbirku nedavno je objavio novosadski “Prometej”.

Nenad Šaponja je rođen 1964. u Novom Sadu. Bavio se različitim poslovima - ljekara, psihijatra, televizijskog autora, slobodnog kritičara i sekretara društva pisaca, a 2002. je osnovao izdavačku kuću “Agora”. Piše poeziju, esejistiku i prozu. Knjige pjesama: “Ðokonda”, “Odrazi varke”, “Očevidnost”, “More”, “Četiri poeme”, “Slatka smrt”, “Postoji li dodir tvoje duše?”. Knjige eseja i kritika: “Bedeker sumnje”, “Autobiografija čitanja” i “Iskustvo pisanja”. Sastavio je i nekoliko antologija: “Antologije savremene novosadske priče”, “Antologija stare novosadske priče”, “Prosvetina knjiga krimi priče”, “Pavle Ugrinov”. Zastupljen u različitim antologijama i izborima poezije. Dobitnik nekoliko književnih nagrada. Živi u Novom Sadu.

Krajem prošle godine objavili ste novu knjigu poezije „Izgledam, dakle nisam“. Kako biste je, u najkraćem, predstavili našoj čitalačkoj publici?

- Kao sasvim jednostavnu priču o nevidljivim stranama našeg bića, kao pokušaj da se kroz pjesničke slike dođe do autentične umjetničke stvarnosti rođene s one strane vidljivog. Kao povod svakom čitaocu za razgovor sa samim sobom, za razmatranje vlastitih životnih granica, bilo u smislu njihove spoznaje ili saznanja, ili pak markiranja svijeta zla čiji se opasni igrokaz odvija svakodnevno pred našim očima.

Kažete: „poezija je opasna, jer mora da se živi“. Znači li to da poezija nije kompatibilna sa životom?

- Daleko bilo. Poezija je sam život. Njegova najdublja pulsacija. Ona prenosi ono što se do kraja ne može shvatiti, ali što se može savršeno osjetititi. Ona je ono što mi stvarno i najdublje jesmo, ono na šta u huku svakodnevice prolaznog vremena ne stižemo da obratimo pažnju. Na sebe i na svoju suštinu. Proza je priča od ovog svijeta, jednostavna u svojoj samorazumljivosti životnih slika, poezija je ono dublje i dalje, hod po oblacima. I zato je opasna za onoga koji je stvara. Kada hodate po oblacima, lako možete propasti. Za razliku od proze, s kojom ste skoro uvijek, sa obje noge na zemlji, prava poezija vam ne garantuje ništa sigurno. Osim ljepote, naravno.

Dakle, život je neka (ne)razumljiva, ali i nezaobilazna, poezija?

- A šta bi on drugo i bio. Magija otkrivanja, jednako kao i magija osvajanja i pripadanja. Sažetak našeg svijeta nigdje nije bolje zabilježen nego u pjesničkom govoru koji je vrhunac umjetničke percepcije svijeta. Zato i čitamo poeziju. Naše biće na malom prostoru dobija nevjerovatno mnogo životne i estetske energije. Ako je u pitanju prava poezija, pred nama se uvijek otvara bljesak nepatvorene suštine.

Postoji li znak jednakosti između života i poezije, ili, između smrti i poezije, jer, „ptice umiru pjevajući“?

- Ljudski život je poezija. Zato i treba da je slavimo kada je prepoznamo da jeste. Problem sa poezijom, kao i sa istinom uostalom, jeste što mnogo toga što nije poezija predstavlja nam se da jeste. I onda čovjek mora da otkriva za sebe, šta jeste, a šta nije. A kako su mnogi lijeni, često ono što jeste, zauvijek ostane mimo njihovog vidokruga. Žive u svijetu koji nije. Zaborave ili zanemare poeziju vlastitog života. Pjesma ptica je, naravno, prijatna, ali teško da bi tu zvučnu kulisu mogli upoređivati sa poezijom.

Rekoste da vam je za ovu knjigu bila potrebna daljina. Daljina, od čega? Da li i od samoga sebe, zar je to ostvarljivo?

- Sticaj okolnosti je bio takav da stihove ove knjige nijesam pisao u svom svakodnevnom okruženju, već na različitim putovanjima. I to skoro isključivo onim kada sam putovao sam i kada nisakim nijesam komunicirao na svom maternjem jeziku. Bila mi je potrebna velika samoća da stignem baš do tih riječi. To sam naravno shvatio tek poslije određenog vremena da samo na putu mogu da pišem. Sebi sam to objasnio činjenicom da je huka stranih jezika izoštravala tišinu oko mog vlastitog. Mogao sam lakše da se koncentrišem na stvari najdalje i najdublje. Definitivno, sa ovim iskustvom, čini mi se da je za ovakvo pisanje najbolje udaljiti se od svog jezika. Naravno, da se ne zavaravamo, stvari sa poezijom su istovremeno i magične i teške - ova knjiga je odavno bila ispisana u meni, ali nije tek tako lako mogla da izađe. Pisana je punih pet godina. I do posljednjeg dana nijesam bio siguran da će biti napisana, baš ovakva. A čekao sam je ovakvu. I zato je teško biti pjesnik.

Čovjek je spoj materijalnog i duhovnog, pa je i sam sebi nerazumljiv. Teško mu je razumjeti kako (nekad) „isto“, može postati „drugo“. Vi se u ovoj knjizi bavite i tim pitanjima?

- Jedno od ključnih pitanja saznanja, jeste pitanje vlastitih granica. Gdje vi jeste, a gdje počinju drugi. S druge strane, živimo u dinamičnom svijetu čija je jedina stalnost u promjeni, a sve naše definicije i sebe i drugog, kao sve definicije uostalom, teže statičnosti. Zato nam uvijek i nije lako razumjeti kako (nekad) „isto“, može postati „drugo“. Često je to nerazumijevanje u ljudskim životima uzrok velikih problema, pa i tragedija.

“Ništa” je prisutno u nekim vašim stihovima, da li „ništa“ zaista postoji? Ima li „ništa“ svoju sjenku, bijelu ili tamnu, svejedno?

- “Ništa” itekako postoji. To što ga ne možemo opipati i vidjeti ne znači da ga nema. Kao i toliko drugih stvari. No, za razliku od tih drugih stvari koje mogu da nas ispunjavaju, „ništa“ je stalna opasnost koja nas prazni, guta i poništava. Ono što mi možemo u našim životima jeste da se trudimo da prepoznajemo taj zjap ničeg i da budemo oprezni.

Čovjek može vidjeti sebe u ogledalu, a da li može vidjeti sebe u drugom čovjeku?

- U ogledalu ne vidimo sebe, već odraz, varljivu prikazu u kojoj nema našeg bića. Sa ljudima je drugačije, svakodnevno manje li više ulazmo u interakcije sa tuđim magnetnim poljima, ogledamo se u tuđim očima. U određenoj mjeri prodiremo u drugog, kao što i to drugo ulazi u nas i ta interakcija često od nas čini potpunija i jača bića. A često nas, zlo drugog urušava, uzima nam dušu kao u nekom magijskom ritualu.

Dakle, “ništa” je ipak “nešto”, da nije tako u našem vokabularu ne bi ni postojalo. A koji je njegov najmanji sadržalac?

- Sami mi smo najmanji sadržalac sebe. Samo to je tek početak priče. Borimo se za “nešto” koje gradimo u sebi i oko sebe, a “ništa” nas svakodnevno vreba. Mi svakodnevno i bez svoje volje učestvujemo u toj utakmici između dobra i zla.

O nesigurnosti se često govori kao o nečem lošem. Vi u jednom stihu kažete da je nesigurnost ono čemu težite. Da li je čovjek nekad prisiljen da voli ono što nije dobro. Da dotičući zlo, postane dio zla, čak i nehotično?

- Nesigurnost je naše prirodno stanje. Vještina života je da naučite da balansirate. Statičnost je smrt. U svakom smislu. I simbolična i stvarna. A što se tiče zla, ono je čovjekovo svakodnevno iskušenje. S jedne strane, morate da se borite da ne postanete dio njega. S druge strane, ono je i stalna prijetnja vašoj egzistenciji. Dakle, svakim danom živimo u nesigurnosti i u borbi.

Za poeziju kakvu vi pišete neophodna je maksimalna usklađenost pjesnikove duše i duboke inspiracije. Neophodna je bliska međusobnost ova dva nematerijalna pojma koja se rijetko kad susreću u čovjeku. Kako ste uspjeli da ih privolite na to i da njihove produkte pretočite u poeziju?

- Znate svakako za onaj jednostavan marketinški slogan - ili jesi ili nijesi lav. Svako od nas kada se rodi ima neke darove i sve što treba je da ih ne ometa da rastu i razvijaju se. Nije to baš tako jednostavno i lako u životu, kao u prethodnoj rečenici, ali stvari treba pustiti da teku. A što se poezije tiče, u savremenom svijetu, kao i u bilo kom svijetu, nije nimalo lako biti pjesnik.

Poezija je najstarija vrsta književnosti. Od sumerskog “Epa o Gilgamešu” do danas napisan je ogromni broj stihova. U kojoj vremenskoj epohi je, po vama, pisana najbolja poezija?

- Mogu biti samo ličan - francuski simbolizam i nadrealizam su moja omiljena pjesnička razdoblja. I naravno, niz drugih velikih ličnih pjesničkih priča. Gdje god zagrebete u pravu poeziju, gdje osjetite tu hipersupstancu između stihova, koji nijesu samo puko retoričko praznoslovno nadgornjavanje, ili poigravanje sa jednostavnim, hiljadama puta opjevanim emocijama ili rimama, osjetite se svoji na svome. Pesoi se uvijek vraćam, jednako kao i Kavafiju, Celanu ili Pazu. Bitno je da imate na čemu da se ogrijete. Da dođete do riječi koje jesu dublje od ovoga svijeta.

Knjige koje ustvari nijesu knjige

Šta mislite o poeziji koju pišu današnji pjesnici ex-Yu prostora?

- Nijesam siguran da ih dovoljno sve zajedno pratim. Čini mi se da je sve učinjeno da bi što manje čitali jedni druge. Njemačka, Austrija i Švajcarska su različite države, ali imaju jedno tržište knjiga, jedan izdavač može da štampa za sve tri zemlje, a čitaocu iz svake, sve je dostuno. A mi smo na ovim prostorima napravili nekoliko civilizacijskih koraka u nazad – od bespotrebnih ratova, do besmislenog ekonomskog zaduživanja svih novih zemalja, koje sada više liče na spolja kontrolisane teritorije, nego na pristojno iznutra uređene države. U takvom kontekstu, apsolutnim snižavanjem kriterijuma kultura se u cjelini marginalizuje, a pjesnička scena još dodatno obesmišljava beskrajnim mogućnostima objavljivanja velikog broja knjiga koje ustvari nijesu knjige. I kada tome dodamo još da su nove granice praktično najčvršće za knjige i za razmjenu kulturnih sadržaja i ideja, nije ni čudo da i pored najbolje volje, ne mogu imati uvid u noviju pjesničku produkciju sa ex-Yu prostora.