“Ptice” Alfreda Hičkoka su jedan je od najpoznatijih i najgledanijih filmova strave i užasa u istoriji filma. Osim jakih scena i izvrsne glume, filmom dominira i jedna sasvim nova muzika.
U jednom “Pet šopu” Melani Denijels upoznaje advokata Miča Brenera. U kratkom razgovoru, on joj kaže kako svoje odmore i vikende provodi na kalifornijskoj obali. Nekoliko dana kasnije, Melani odlučuje da ga potraži i dolazi u dotično mjesto, u Bodega Bej. Idila koja ju ovdje na prvi pogled očekuje, uskoro pokazuje svoje drugo lice. Melani napada jedan galeb i povrjeđuje je. Ali, ona neće ostati jedina pošto napadi ptica postaju sve češći i žešći. Dolazi i do prvih ljudskih žrtava. U strahu od ptičjeg terora stanovnici počinju da se barikadiraju u svojim kućama, a mnogi u panici napuštaju grad.
To bio mogao da bude kratki sadržaj legendarnog filmskog klasika “Ptice“, reditelja Alfreda Hičkoka, koji u ovom filmu uspijeva od bezazlenih životinja da napravi zvjerske masovne ubice. Strah i užas koji prožima gledaoce on nije postigao samo filmskim slikama već prije svega korišćenjem zvukova i tišine, piše Dojče Vele.
Zvučni efekti koji su ušli u istoriju filma, proizvedeni su u malom Salinom studiju u Berlinu, u četvrti Šarlotenburg. U “Pticama“ nema klasične filmske muzike, reditelj scene pojačava isključivo ovim eksperimentalnim, električnim zvukovima
“Ovo je bio početak trenda koji će se nastaviti i kasnije. Muzika u trilerima i filmovima strave i užasa u 60-tim godinama prošlog vijeka sasvim odustaje od klasičnog ritma i tradicionalne harmonije. Ona postaje atonalna, puna disonanta, jednom riječju sasvim eksperimentalna i nekonvencionalna“, kaže profesor Frank Henčel s odsjeka istorije muzike na Univerzitetu u Kelnu. Filmom dominiraju oštri zvukovi, melodija više ne igra gotovo nikakvu ulogu dok uloga raznih šumova i zvukova postaje sve značajnija.
Pedeset godina od nastanka “Ptica”, one gotovo ništa nisu izgubile od svoje originalnosti i kvaliteta.
Apokaliptična tišina
“Upravo ova činjenica da on u 'Pticama' nije koristio muziku kao takvu već samo šumove i razne zvukove, čini Hičkokov film posebnim“, objašnjava Henčel i dodaje kako je Sala koristio djelimično autentične snimke ptica iz prirode ali ih je miješao s vještačkim zvukovima koje je stvarao njegov trautonijum.
Upravo ova mješavina vještačkog i prirodnog stvorila je utisak nestvarnog, neprirodnog pa čak i agresivnog što je Hičkokove galebove i vrane pretvorilo u prava čudovišta. Ali, od samih zvukova ptica u scenama kada napadaju ljude, još više zastrašujuće djeluje sam kraj filma. Kada se ptice smiruju, stanovnici Bodega Beja konačno izlaze iz svojih kuća koje im ionako nisu nudile zaštitu.
Prizor koji ih napolju očekuje nadilazi sve dotadašnje apokaliptične filmske scene – milioni ptica zaposjelo je grad i nalaze se gotovo svuda. Vlada tišina, samo se tu i tamo začuje neki tihi krik galeba. Bez muzike, uopšte bez tonova, u sablasnoj tišini, Alfred Hičkok završava svoj film.
Bonus video:
