Iako ne voli javne nastupe, mnogo ljudi, gužve, Ante Tomić, jedan od najzanimljivijih hrvatskih proznih pisaca, novinar i scenarista otvorio je Zimski salon knjige u Podgorici.
Veoma otvoreno i neposredno publici je objasnio zašto ne ide na predstave koje su nastale po njegovim tekstovima, na snimanje filmova (“to je besmislen posao, šest sati postavljaš rasvjetu da bi snimio četiri minuta filma”), zašto, uprkos tome, voli da sarađuje sa režiserom Rajkom Grlićem. Tomić smatra da je samoća potcijenjena i kaže da se najbolje osjeća kad, na osami, otvori svoj laptop.
Autor antologijskih romana “Šta je muškarac bez brkova”, “Ništa nas ne smije iznenaditi”, “Ljubav, struja voda i telefon”, “Čudo u Poskokovoj Dragi”, za “ART Vijesti” govorio je o svom novom romanu, “Veličanstveni Poskokovi”, o tome zašto mu kao ljevičaru, ateisti i čovjeku koji nije nacionalista nije baš jednostavno živjeti u Splitu, o tome šta smatra da imamo, i pored svega što nam se na Balkanu izdešavalo, ali i o tome što još možemo izgubiti.
Zašto su Poskokovi postali veličanstveni?
- Oni su postali veličanstveni zato što sam ja shvatio da moram otići iz tog sela jer su i svi junaci već otišli, da ti seljaci, koje ja još zamišljam kako voze traktore, više ne vode stoku na pašu već oni vode državu. Oni su prešli u Zagreb, stekli su silan imetak, oni su velike privredne i političke figure, zato sam shvatio da moram napisati nastavak te priče u gradu. Dinarski alfa mužjaci postali su nosioci moći, oni su sad predsjednici, generali i biskupi i sve, i oni, zapravo, vladaju našim, životima.
Da li su selidbom u grad promijenili navike?
- Oni jesu negdje postali civilizovaniji - naučili su da naruče vino, znaju izabrati odijelo, imaju automobile, spavaju u lijepim hotelima i putuju, ali je duboko u njima ostao taj primitivni duh, ta nekakva bezobzirnost, prodornost i to me zanimalo. Međutim, zavičaj im se stalno vraća i kroz nekakve stare mržnje koje su donijeli sa sela, koje još se pamte u četiri generacije, vraćaju se i dolaze na naplatu neke stare nepravde, neko se nekome krvavo osvećuje. Dakle, sve ono što u stvarnosti imamo, ja sam i opisao u romanu koji je malo triler, malo romansa, jedna čudna priča.
Mislite li da su Poskokovi balkanska paradigma, endemska vrsta?
- Oni jesu tu, uvijek neki brđani... Ali, kada sam pisao Poskokove, za moto sam uzeo strofu iz jedne kantri pjesme, autora kojeg jako volim, a on tamo piše o nekom odmetniku iz Kentakija. Uvijek su to neke opozicije: brdo i dolina, zakon i ravnica, i odmetnici u brdu i uvijek je tako i kod nas - Dalmatinska Zagora, Hercegovina, Crna Gora ili Sicilija. I Sicilijanci su brđani, nose puške preko ramena, tu su i Škoti, koji su stalno u ratu sa britanskom krunom ili taj Kentaki i ti neki ljudi iz apalačkih gora koji prave viski od kukuruza i pucaju na šerifa kad dođe. Samo što su ovi naši, u međuvremenu, postali i šerifi.
Postoji li materijala za eventualni nastavak sage o Poskokovima?
- Mislim da bih se sada bavio nečim drugim, sad bih... ma još nisam siguran šta bih. Htio bih pisati nešto veselo. “Čudo u Poskokovoj Dragi” bila je jako smiješna knjiga, uspješan humoristički roman gdje sam ljude na svakoj stranici nasmijavao. Onda sam počeo raditi “Veličanstvene Poskokove”, i prepao sam se da nisu smiješni. Nisu smiješni jer to ne mogu ni biti jer sam ušao u drugi žanr, počeo sam da pišem triler. Ja gradim humor iz nekakve bezazlenosti, gluposti, iz blesavosti... A kad radite triler, junaci ne mogu biti bezazleni i blesavi, junaci trilera su nešto drugo, oni su opaki. To odsustvo humora je bilo nešto sa čim se nisam uspio pomiriti. Kažu da je i ova knjiga smiješna, duhovita, ali ne u dijalozima, već u opisima.
Stalno govorim ljudima: nemojte misliti da ste sve izgubili, izgubićete još mnogo više, sve će vam uzeti. Doći će neki novi Poskokovi i ostaćete bez svega
Sad mi je želja da opet napišem nešto jako duhovito, fali mi to da nasmijavam ljude, da nekome padne knjiga iz ruku od smijeha. To nešto, što će biti jako smiješno, tek stiže.
Poslije spaljivanja lutke sa vašim likom na karnevalu u vašem Prološcu i kofe koju ste preživjeli u Splitu, šta bi moglo da bude sljedeće?
- Jako me potreslo ovo što se desilo u Prološcu, ne bih volio da me išta više tako iznenadi, ne znam...
Idete li u zavičaj?
- Pa ne, ali otići ću u Proložac svakako, i kad su me zalili kantom govana u Splitu, ja sam za pola sata bio na istom mjestu. Ne želim ustuknuti, ne želim da pomisle da se ja njih bojim, da se predajem, da sam poražen. Bože sačuvaj, ja sam isto pomalo onaj zadrti seljak i ne volim se predavati.
Pomenuli ste Teofila Pančića, kako vidite ex Yu književnu scenu?
- Ne znam, ima stvarno dobrih stvari ali nije dobro da ja sad pričam o tome, jer sam, u međuvremenu, prestao čitati. Negdje, u jednom trenutku, muzika je počela ispunjavati sve moje kulturne potrebe, knjige ne. Slušam jako mnogo muzike i ona me ispunjava.
Mogu pričati s ljudima o književnosti, tu i tamo ponešto i pročitam i dopadne mi se uglavnom, ali da sam nekakav pažljiv čitalac, ne. Uvijek se zapanjim koliko čita Teofil Pančić, koliko čita Miljenko Jergović, Muharem Bazdulj, ljudi stalno nešto čitaju, a meni je to dosadno. Ja stavim slušalice, pustim neki novi album i meni je to to, moja kultura.
Funkcionišete na dva kolosijeka, kao pisac i kolumnista. Vaše kolumne izazivaju veliku pažnju i kontroverze, preko njih ste u stalnoj interakciji sa publikom, a kažete da ne volite javnost, skupove sa mnogo ljudi, ne gledate pozorišne predstave nastale po Vašim tekstovima tekstvima.
- Da, ali ja bih želio da to samo napišem, da tekst izazove pažnju, a ne ja kao osoba.
Zar je to moguće odvojiti, zato ste u Prološcu završili na lomači?
- Da, tako je. U posljednje vrijeme, ljudi mi počinji pričati kako ne čitaju novine. Kako ne čitaju, ja bih bio srećan da mene ne čitaju, ja bih želio da me ne čitaju, mislim da mi je već sad svega previše. Počinje mi smetati ta pažnja koju izazivam, nije baš ugodna. Ali, ne mogu ustuknuti. Mogao bih ja pisati i knjige za djecu do kraja života, ali negdje ima ljudi kojima to što ja radim nešto znači. Meni je potpuno zapanjujuće bilo kad su mi ljudi počeli prilaziti i govoriti: “Hvala Vam što ste ono napisali”. Meni je bilo teško da povjerujem da ja nekom nešto značim. Ja sam se dosta zapanjio kad sam shvatio da mene moja djeca vole. Zapitao sam se šta su oni vidjeli u meni.
Ali, bude mi drago da sam ja svim tim nepoznatim ljudima ispunio neku potrebu jer su oni žudili da neko kaže ono što sam ja rekao.
Da li razmišljate, poslije svega što ste doživjeli u Splitu, koji nije, kako i sami često govorite, onaj stari, iz knjiga Miljenka Smoje, da napustite grad?
- To je neki prostor gdje ja pripadam. Međutim, ja vrlo često razmišljam da odem negdje gdje žive neki pitomiji ljudi, na primjer u Vojvodinu. Subotica je divan grad. Baš sam razmišljao kako bi jedini državni posao koji bih volio da radim bio da budem konzul Republike Hrvatske u Subotici i da živim među tim normalnim, pristojnim ljudima, ravničarima. Ili da odem u neku Holandiju ili Dansku, ali s druge strane, ja ne znam šta bih tamo radio. Mislim, mogu raditi isto što i neki Danac, ali negdje to nisam ja.
Teofil Pančić mi je pisao pogovor jedne knjige i napisao kako je Split meni jedna užasna, mračna palanka, ali i jedino mjesto gdje bih ja mogao živjeti. Naprosto, nema druge.
Kako Vam izgleda Crna Gora?
- Nisam tu previše dugo da bih vam sad nešto više mogao reći, ali ugodno je. A mislim, svi smo mi ovdje na ovom prostoru u istom dreku, nikome nije ni bitno bolje, ni bitno gore. Svijet je postao, onako generalno, ne samo ovaj naš, jedno užasno mjesto.
Gdje je izlaz, vidite li ga?
- Ne znam, nemam pojma. Ali, kad pročitate kako neki ljudi tamo negdje žive, ovdje je još dobro. Nije to utješno za nas, ali ljudi ne shvataju da smo mi još dobri, da imamo stvari koje mnogi Amerikanci nemaju - možemo otići kod zubara, kod ljekara, možemo biti u bolnici, a ne brinuti pokriva li to zdravstveno osiguranje koje imamo.
Stalno govorim ljudima: nemojte misliti da ste sve izgubili, izgubićete još mnogo više, sve će vam uzeti. Doći će neki novi Poskokovi i ostaćete bez svega.
Bonus video:
