Bavljenje filmom nije sport, a još manje takmičenje

U Crnoj Gori imamo i instituciju filmskog centra, čije je osnivanje početak stvaranja filmske zajednice, i buduće kinematografije
118 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 26.11.2017. 18:58h

Novljanin Ivan Salatić, jedini je crnogorski filmski autor (a ovdje bismo mogli staviti i tačku), čiji je film (“Dvorišta”, 2015) premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, gdje je učestvovao u trci za Zlatnog lava.

Salatić, koji je svoje radove predstavljao na festivalima u Torontu i Sarajevu, nedavno je posjetio cetinjsku galeriju “Miodrag Dado Đurić”, kako bi prisustvovao projekciji svojih kratkometražnih filmova “Intro” (2013), “Zakloni” (2014) i “Dvorišta”. Nakon projekcija je, kaže, imao posebno zadovoljstvo da o njima razgovara sa studentima Fakulteta dramskih umjetnosti, ali i sa ostalim zainteresovanim posjetiocima.

Tom prilikom je organizovana i projekcija njegovog, kako je navedeno u pozivnici, “tajnog projekta”.

"Tajni projekat je zapravo pokušaj da zaintrigiram ljude da dođu u što većem broju, plašeći se da ih neće interesovati da gledaju filmove koje su možda već imali prilike da vide negdje preko linkova ili na festivalu“, objasnio je Salatić.

“Ovaj događaj je prije svega bitan zbog razgovora koji ide nakon projekcije, pa sam smatrao da bi bilo zanimljivo prikazati nešto što bi samo oni koji se pojave na projekciji mogli da znaju o čemu je riječ. Nešto samo za one koji su došli do muzeja po, tada veoma kišnom danu. Dakle, nije nikakva misterija već je u pitanju jedan moj gest”.

  • Godinama ste bili posvećeni kratkoj formi. Da li je to bila stvar poetičkog izbora, ili sticaj nekih drugih okolnosti?

Kratki film je logičan početak u procesu bavljenja filmom, ali kratka forma u filmu nije samo odlika početaka nečije filmske karijere, već to može biti i izbor. Ono što mene najviše privlači kod kratke forme je mogućnost da se bude slobodan i nesputan velikom organizacijom i pritiscima finansijske prirode. Kratki film je blizak poeziji. Ta vrijednost u kratkoj formi je za mene jako interesantna, kao i mogućnost korišćenja dokumenta, činjenice, koja ima potencijal da u montaži sa ostalim materijalom postane poetska činjenica.

  • Trenutno radite na dugometražnom prvijencu?

Završavamo snimanje filma pod radnim nazivom “Mornarica”. Snimanje traje od sredine marta, a podijelili smo ga na nekoliko blokova. U narednom periodu nam slijedi rad na postprodukciji filma. Ideja je bila da produkcijska sredstva za snimanje iskoristimo na način na koji bi dobili što više vremena radili smo u maloj ekipi koja je bila spremna da se nekoliko puta pokrene i organizuje, pa je film sniman na geografski različitim terenima. U filmu pratimo jednu mladu ženu na povratku iz inostranstva, koja nam svojim lutanjem kroz različita mjesta i susrete sa bliskim ljudima otkriva mnogo više od njenog ličnog odnosa sa njima.

  • Za “Mornaricu”, osim režije, potpisujete i scenario. Da li je rad na dugometražnom filmu bio zahtjevniji? Kako je izgledao kasting?

Naravno, početak rada je pisanje scenarija. Za mene to nije proces koji treba da znači i kraj osmišljavanja filma, u smislu da postoji nešto što je savršeno zapisano i čemu je ostalo samo još to da bude pribilježeno kamerom. U literaturi se stvar završava na papiru, a film mora imati svoja nezavisna pravila po kojima funkcioniše. U tom smislu, trudio sam se da scenario bude komunikativan i jasan kao jedna forma koja služi prije svega da bi se ideje prevele ljudima sa kojima sarađujete.

Kada je riječ o kastingu, najkarakterističnija stvar je činjenica da ga čine glumci, jednako koliko i naturščici. Najveći izazov je bio uskladiti tu raznoliku ekipu u jedan jezik filma. Postoji mnogo činilaca vezanih za rad na filmu. Možda je ono najkarakterističnije u mom pristupu to da se insistira na stalnom ostavljanju prostora i šansi za stvari koje se pojavljuje tokom čitavog procesa rada.

  • Mogu li se kratki filmovi koji su mu prethodili posmatrati kao priprema za taj, uslovno rečeno, veliki projekat?

Gledam na ovaj film kao na jedan u nizu filmova koje radim i nadam se da ću kada završim ovaj, odmah preći na sljedeći. Ne želim da se opterećujem razmišljajući o ovom projektu kao velikom, najbitnijem itd. Dakle, ovo je samo jedan film i nadam se da će ih biti još mnogo. Što se tiče priprema, ne vidim bavljenje filmom kao neki sport, još manje kao takmičenje. Možemo makar u stvaranju biti oslobođeni te vrste anksioznosti.

  • Kada ste počeli da se bavite filmom, koliko ste imali predstavu u šta se upuštate? Kakvo je ste stanje u crnogorskoj kinematografiji zatekli, i kakva je situacija danas?

Filmom sam počeo da se bavim jer sam u jednom trenutku shvatio da želim da se izražavam baš u toj formi. Počeo sam spontano sa slikanjem, a zatim sam se odlučio za film koji evo postaje i moja profesija. Što se tiče kinematografije, u smislu onoga što je ona po definiciji, ne mogu reći da sam zatekao kinematografiju uopšte. Možemo reći da se u našem okruženju dešavaju pomaci na nivou individualnih akcija koje polako grade neki zajednički interes za ljude od filma.

Od ove godine u Crnoj Gori imamo i instituciju filmskog centra, čije je osnivanje zapravo početak stvaranja filmske zajednice, i neke buduće kinematografije. Vidjećemo kako će se stvari odvijati.

  • U proces stvaranja filma uključeni ste od samog početka, polako stvarate prepoznatljiv vizuelni identitet, ali i atmosferu melanholije, neizvjesnosti… Možemo vas, slobodan sam reći, posmatrati kao “filmskog autora” (auteur). Kako je izgledalo vaše umjetničko (sentimentalno) vaspitanje?

Nabrajanje uticaja bi zahtijevalo pokušaj pravljenja neke tablice koja bi izgledala kao periodni sistem elemenata, a nisam siguran da bi na kraju to imalo nekog smisla, niti da je bitno. Uostalom, autori su oni koji uspijevaju da sakriju svoje tragove. Ipak, ako zanemarimo sada te sentimentalne stvari (kako ste ih vi nazvali, vjerujem po svom uzoru), rekao bih da je ključni uticaj na mene u smislu vaspitanja, obavio raspad jednog društva u kojem sam započeo odrastanje i potpuno mimoilaženje vrijednosti koje sam dobio od roditelja u odnosu na ono što se dešavalo u društvu.

Izlaženje iz vakuuma tog događaja koji i dalje traje, te pokušaj da se osmisli život, jeste plod tog (pre)vaspitanja.

Naša tradicija je nužno jugoslovenska

  • Kakav je vaš odnos prema domaćoj filmskoj tradiciji, da li su na vas uticali neki od jugoslovenskih filmskih autora?

Naša tradicija je nužno jugoslovenska. Problem je jedino reći da je to tradicija u pravom smislu te riječi, jer se, nažalost, iskustva teško prenose kao upotrebljiva za buduće generacije.

I sa filmom je slična stvar. Naši svi domaći, regionalni, autori ovih prostora, (kako god da ih nazovemo), uvijek moraju nositi nešto jugoslovensko. Međutim, ono što je karakteristično za jezik filma, jeste upravo da se i ne mora robovati uticaju jednog prostora, već se može biti pod uticajem određene vrste filma, koja opet može pripadati bilo kojem prostoru. Kinematografije su te koje će uvijek biti prinuđene da imaju nešto domaće da bi opstale u lokalno- političkim sistemima, a sami filmovi imaju smisla samo ako mogu postati bitno iskustvo bilo kome i bilo gdje.

Galerija

Bonus video: