Bora Ćosić napisao knjigu posvećenu Radomiru Konstantinoviću - Vijesti.me
NOVI PAKLENI KRUG

Bora Ćosić napisao knjigu posvećenu Radomiru Konstantinoviću

Pišući o dragom prijatelju i susjedu bez imalo sentimentalnosti, Bora Ćosić je napisao “Vražji nakot”

Bora Ćosić
Bora Ćosić (Foto: jutarnji.hr)

Već je to bilo davno, prije tri godine, kada sam radio intervju sa srpskim klasikom Borom Ćosićem (r. 1932). Među ostalim, izjavio je da u Beogradu, kada mu se vrati, tu i tamo, postoji svega nekoliko osoba s kojima se sreće i nalazi za stolom.

Mimo “Palanke” Konstantinovića sam poznavao jedino po čudesnim esejima o pjesnicima

Jedna od njih bio je Radomir Konstantinović, pisac kultne “Filosofije palanke”, koja nam je pokazala svima u bivšoj da palanka i čaršija nisu vezane za korijene svog jezičnog podrijetla, srpskoga, već za korijene duha, što su se tako zlatno cijepili iz sredine u sredinu propalih kraljevina i država na Balkanskom poluotoku.

Sasma suvišno ubacio sam u dijalog da sam posjetio Konstantinovića davne 1977, u nekom beogradskom soliteru, povodom skandala izazvanog tiskanjem nezaboravljene zbirke priča Danila Kiša “Grobnica za Borisa Davidoviča” (Liber, 1976).

Razgovor o Kišu

Bio je to neki “beznačajni” socijalistički neboder. Razgovor se odnosio uglavnom na Kiša, pa tako nisam ni mogao saznati ni pitati bilo što osobno. Mimo “Palanke” Konstantinovića sam poznavao jedino po čudesnim esejima o pjesnicima, što ih je objavljivao u velebnom, “debelom” izdanju časopisa Trećeg programa Radio Beograda.

Poslije će ih složiti u knjizi “Biće i jezik”. Prema tome, moglo bi se reći cirkusantski da je Radomir Konstantinović proučavao biće i jezik palanke.

S takvim prisjećanjima otvorio sam novu Ćosićevu knjigu “Vražji nakot - Ishodišta iz književno-filosofskog dela Radomira Konstantinovića”, i uvjerio se još jednom, nakon njenog čitanja, da mi samo umišljamo kako poznajemo naše suvremenike. Oni su uvijek netko drugi od onih kakve zamišljamo. Ćosić mi je otkrio jednog drugog Konstantinovića od onoga koji me primio u svome stanu.

Ćosić se divi “čudesnoj Danilovoj (Kišovoj) mistifikaciji!” vlastitog oca u romanu “Bašta, pepeo”

To se u prvome redu odnosi na građansku obitelj iz koje je potjecao, i na njegova oca Mihaila Konstantinovića, “pravnika, juridičku osobu visoko cenjenu, kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i posle, u socijalizmu”.

S mjesta profesora na beogradskoj katedri prava bio je pozvan 1939. u vladu “koja imala je da reši dugogodišnji spor između srpskog i hrvatskog elementa zajedničke države”.

Moglo bi se nadalje navoditi detalje o životu “tipičnog stručnjaka” koji je od svog sina Radomira - “danas najvažnijeg pisca u Srba”, kako kaže Ćosić - tražio da poštuje tišinu i red za svakim obrokom, za zajedničkim stolom. Zaboravljajući pritom da potječe iz kuće skromnog nadničara.

Narativno uporište

U svakom slučaju, ponešto na tragu Turgenjeva, Ćosić baš u odnosu sina prema ocu, svog prijatelja Radeta prema Mihailu, nalazi ishodišta ne samo Konstantinovićeve knjige “Dekartova smrt”, već i njegova čitavog opusa.

Vješto stvarajući kontekst suprotstavljenih sinova i očeva, od Nabokova i Prousta do Musila, Kiša, pa i sebe samoga ali u zagradama, Ćosić nalazi narativno uporište u “vražjem nakotu”, u sinovima koji su svi, poput Konstantinovića, manje ili više iznevjerili očekivanja očeva, baveći se takvim “neozbiljnim” poslom kao što je to pisanje.

To i izrijekom kaže baš na primjeru grofovskog potomka, mađarskog pisca Esterhazyja: “nije naslednik, nije potekao ispod grofovskog grba i sve sile evropskog imetka, on je, kao i nekolicina drugih, baštinik evropskog pisanja, vražji nakot, njegovi su takođe pluralni očevi, Joyce, Svevo, Kiš.

Roditeljski poraz pretvorili su u sinovsku književnu pobjedu

Oni koji su od velikog činili malo, u malom nalazeći veličinu i velelepnost sveg ljudskog bitka”. Potpuno nehotično Ćosić je došao do specifičnog pogleda na Srednju i Jugoistočnu Europu, otkrivajući u sinovima pobunjenim protiv očeva, pa makar prešutno, duhovnu, pokretačku energiju.

Radomir Konstantinović

Ćosić se divi “čudesnoj Danilovoj (Kišovoj) mistifikaciji!” vlastitog oca u romanu “Bašta, pepeo”. Otac Kiš je kao “skromni nadinspektor u Panoniji” u djelu svog sina postao pisac “profane knjižice o kretanju vozova”.

Time nanovo eksplodira “ljudska pismenost, pretvarajući, makar iskreirano pismo neke regulative, taj vozni red ljudstva - u Danilovu poetiku, kao što ružno pače pretvara se u labuda”.

Zapravo, spomenuti pisci učinili su na svoj način to isto, vratili su dostojanstvo očevima, dostojanstvo proisteklo iz sudbine pisanja. Roditeljski poraz pretvorili su u sinovsku književnu pobjedu. Jer, “oca Nabokova su ustrelili”, “otac Konstantinović povukao se, depresivan, iz državnih dvora u svoj nauk”.

Naposljetku, i otac Bore Ćosića, sklon kavanama i prolaznim ženama, mogao bi im se pridružiti, kada bismo ga izvukli iz zagrada njegova sina pisca. Ovo i ovakvo bratstvo po očevima, koje Ćosić imenuje “vražjim nakotom”, pokazuje se važnom karakteristikom spomenutog broja pisaca i književnosti, ne samo srpske, niti srednjoeuropske.

Novo svjetlo

Pišući o dragom prijatelju i susjedu bez imalo sentimentalnosti, Bora Ćosić je napisao “Vražji nakot” pomoću koga je približio djelo Radomira Konstantinovića njegovim ljubiteljima. Otkrivajući neke biografske činjenice o jednom važnom piscu bacio je novo svjetlo na njegovo djelo.

Među svima njima Radomir Konstantinović (1928-2011) zauzima posebno mjesto, naznačeno već u složenici podnaslova Ćosićeve knjige

Ali, ne samo to, sa svojom analitičkom, “filosofskom” sposobnošću stvorio je novi pakleni krug bez koga će biti teže iščitavati ne samo pisce koji su stanovali u susjedstvu beogradske Dobračine ulice, već i one koji su stanovali u drugim ulicama i gradovima.

Bez Ćosićeve knjige dijalog s njima ličio bi na kakav dijalog s Konstantinovićevim prijateljem Samuelom Beckettom, o kome je on, Rade, također, napisao knjigu.

No, to je već pretpostavka za nastavak ovog teksta u kome bi trebalo pisati o Kaći Samardžić, gospođi Konstantinović, odnosno o ženama pisaca koji su se tako bolno odvajali od muškog roditelja.

Među svima njima Radomir Konstantinović (1928-2011) zauzima posebno mjesto, naznačeno već u složenici podnaslova Ćosićeve knjige, što naglašava književno-filozofski biljeg njegova opusa.


Najčitanije iz sekcije Zabava