Tridesete godine, koje bi trebalo da budu bezbrižne, ispunjene srećom i najljepšim trenucima provedenim s porodicom, Beograđanki Bojani Petrić (43) donijele su tešku bolest. Prvi simptom bio je gubitak vida na lijevom oku.
“Rekli su mi da imam retrobulbarni neuritis (zapaljenje očnog nerva), prepisana mi je kortikosteroidna terapija i vid mi se malo povratio. Međutim, nakon tri godine počele su da mi trnu šake, obje noge, a onda i čitavo tijelo. Nisam mogla da uspostavim ravnotežu i teško sam se kretala. Izbjegavala sam odlazak ljekaru jer sam se plašila da imam tumor na mozgu. Na nagovor porodice, otišla sam kod neurologa. Doktorka je sve vrijeme klimala glavom i ćutala. Imala sam utisak da se moje najcrnje slutnje obistinjuju. Međutim, ona ništa nije rekla, samo me je uputila na dalje preglede. Izašla sam iz ambulante uplašena i potištena. Znala sam da je loše, pa sam samo željela da stignem kući i zagrlim svoju djecu koja su tada bila još mala. Svim srcem sam željela da živim, da se družimo još malo. Bili su to teški trenuci kada se osjećate loše, a niko neće da vam kaže šta je dok se ne obavi dijagnostika”, priča Bojana.
Koliko ću još živjeti?
Na Klinici za neurologiju KCS obavljen joj je EEG glave, ispitano vidno polje i zakazana lumbalna punkcija (vađenje likvora iz donjeg dijela kičme).
“Bilo mi je sve gore. Primili su me u dnevnu bolnicu, a dok smo čekali rezultate, počela sam da primam kortikosteroidnu terapiju na koju sam dolazila narednih pet dana. Već nakon prve doze osjećala sam se bolje. Ljekari su i dalje ćutali, a meni je u glavi bila igranka misli. Koliko mi je ostalo života, zašto mi nešto ne kažu”, prisjeća se svoje agonije naša sagovornica.
Kada su stigli dugoočekivani rezultati, saopštili su joj da je posredi multipla skleroza.
“Zvuči nevjerovatno, ali to je za mene bio najsrećniji trenutak! Poslije sedam dana brige i razmišljanja konačno sam saznala dijagnozu. Multipla skleroza je neizlječiva bolest, ali od nje se ne umire. Ostalo me nije zanimalo, jer s njom može da se živi, što znači da će moja djeca imati majku. Mojoj radosti nije bilo kraja, čak sam i potrčala od sreće”, iskrena je Bojana.
Oporavak u banji i podrška đaka
Međutim, poslije nekog vremena došlo je do ozbiljnog pogoršanja.
“Tada sam saznala za Atomsku banju Gornja Trepča. Prvo nisam mogla da se pomirim s tim da idem u banju, jer sam uvijek mislila da je to samo za starce. Ipak sam otišla i shvatila da je u njenoj vodi i vazduhu lijek za sve nas oboljele od MS. Na prvom pregledu u banji srela sam se s doktorom koji me je naučio kako da se ophodim prema svojoj bolesti. Kada sam rekla da ću pobijediti MS, dao mi je savjet: 'Prihvati bolest kao svoju najbolju prijateljicu, koja se nalazi u tvojoj glavi i koja će biti tu dok se ne nađe lijek ili dok ne umreš. Družite se, šetajte, razgovarajte'. Prihvatila sam savjet. Nas dvije se družimo. Ponekad se naljuti pa mi stegne nogu, ali onda popričamo i bude mi bolje. Nisam luda i ne pričam sama sa sobom, ali sam bar za sebe našla rješenje, na nogama sam, radim i tako svakog dana”, objašnjava Bojana.
Naša sagovornica je učiteljica i u svom poslu nalazi veliku snagu.
“Sa svojom bolešću živim punim plućima, ponekad čak i zaboravim da je tu. Najljepše je kada ste sa djecom. Ona mogu da vas motivišu da učinite i nemoguće. U periodu kada sam bila polupokretna i kretala se pomoću šetalice ili me je muž nosio, bila sam na bolovanju. Moji đaci su bili četvrti razred. Svakodnevno su me zvali, slali poruke s molbom da ih vodim na rekreativnu nastavu, čak su prijetili da se neće slikati za razrednu fotografiju bez mene. Njihova briga i ljubav, pored moje rođene djece, bili su mi najveći motiv da ustanem i da se borim. Uspjela sam u tome. Sinu sam ispunila želju i dočekala ga na nogama (bez šetalice) kada se vratio s putovanja, a zatim sam sama vodila i svoje đake na rekreativnu”, ponosna je učiteljica.
Iako se trudi da živi normalno, priznaje da je doskora izbjegavala šetnju u strahu da bi bolest mogla da se pogorša, jer joj poslije dužeg hodanja trnu noge.
“Na muževljev nagovor krenula sam s njim u malo dužu šetnju. Ubijedio me je da mi neće biti ništa i bio je u pravu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Sada redovno šetamo i pređemo i po pet kilometara. Srećna sam što sam pokretna, jer je to za oboljele od MS-a veoma važno. Ponekad zaboravim da imam dijagnozu neizlječive bolesti jer se i ljudi iz mog okruženja ponašaju prema meni kao da je sve normalno, mada im ja i ne dozvoljavam da primijete kada mi je teško. Pozitivno razmišljam i ne dopuštam bolesti da me okupira. Ne čitam na internetu šta sve MS može da donese. Šta bude, biće, ali planiram da još 40 godina budem na nogama, pa ćemo poslije da vidimo. Želim da dočekam svadbe svoje djece i unučiće, da se igram s njima i da još nekoliko generacija naučim da čitaju, pišu i računaju, da ih usmjerim da postanu dobri ljudi, koji su spremni da uzdignute glave idu kroz život”, ističe Bojana Petrić.
Bonus video:
