Branka Selaković za "Vijesti": Rešetke na misao se ne mogu staviti

"Ako nekim slučajem za sto godina student književnosti pronađe ovaj roman na prašnjavoj polici, otvori požutjele stranice, osjetiće duh vremena koje je prohujalo, probleme koji su nas mučili, vjerovanja, kao i specifičan humor"
113 pregleda 0 komentar(a)
Branka Selaković
Branka Selaković
Ažurirano: 25.03.2017. 19:37h

“Glineni kralj”, roman mlade srpske spisateljice Branke Selaković nedavno je odlikovan nagradom “Miroslav Dereta” za najbolji neobjavljeni roman u Srbiji. Riječ je o izuzetno promišljenom romanu, u kome glavni junak prolazi kroz brojne transformacije. Tematizovanjem problema identiteta, njegovog građenja i razgrađivanja autorka preispituje samu kategoriju uspjeha, pokazujući da radikalni opurtunizam, praćen izbjegavanjem lične odgovornosti, neizbježno vodi neostvarenosti koja svoj ishod nalazi u zločinu.

Branka Selaković (1985) književnica je i novinarka Prvog programa Radio Beograda. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavila je tri romana: “Narcisi bojeni crno”, “Kapija” i “Ljuta sam”, i zbirku poezije “Einai”.

Kako je nastajao vaš roman „Glineni kralj“?

- Ideja o podvojenom životu, osmišljavanje lažnog identiteta, opravdanje ličnih odabira koliko god bili etički diskutabilni, potreba da lično raskrstim sa određenim istorijskim periodom su me podstakle da stvorim ovaj roman. Samo pisanje u muškom licu bilo je veliki izazov. Zbog toga sam dugo oblikovala priču, ali sa nevjerovatnim entuzijazmom i vjerovanjem da će junak biti jedinstven.

„Glineni kralj“ je roman u kome ste vjerno opisali jedan društveni milje. U kojoj je mjeri ovo knjiga o duhu vremena?

- Svaki čitalac može u pojedinim momentima otkriti djelić svoje sudbine. Autoportretisanje junaka vodi nas od djetinjstva, adolescencije, vojnih dana, pa do srednjih godina kada se muškarac susreće sa samim sobom. U tim godinama čovjek može da se okrene i sagleda niz godina koje su zalijepljene za njegove pete. U toj neprekidnoj traci utkan je njegov “zlatni period” ’60, ’70, pa do tih nesrećnih ’90 čija ga je centrifuga dobro izlomila, iscijedila, oblikovala i učinila da dušu zahvati korozija. Iz te korozije nastali su predstavnici jednog miljea, nosioci određenih karakternih osobina na koje pristojan svijet gleda sa gnušanjem.

Ako nekim slučajem za sto godina student književnosti pronađe ovaj roman na prašnjavoj polici, otvori požutjele stranice, osjetiće duh vremena koje je prohujalo, probleme koji su nas mučili, vjerovanja, kao i specifičan humor. U svakom vremenu je prisutna univerzalna tema borbe dobra i zla, prepoznatljive osobenosti tvrdičluka, licemjerstva, naivnosti, snishodljivosti, skromnosti, pravdoljubivosti, časti, kao i kompleksne porodične relacije.

Je li vaš junak Ivan Sedlar, zapravo - antijunak?

- Sedlar je nastao kao štit, kao produkt psihe glavnog junaka u jednom turbulentnom vremenu. Alter ego koji nema ništa sa vrlinom kao imperativom življenja. Njegove odluke i postupci kompleksno zadiru u polje morala. Etičnost čitaoca može ga svrstati u kategoriju junaka ili njegovog opozita.

Neke od tema vašeg romana su i prećutane istine. Kako je pisati o njima?

- Istina je neprocjenjiva. Istina, iako se taji, može se oslikati u očima ili pokretu ruku. Bjelina proreda u tekstu ponekad govori mnogo. Slojevitost djela. Ćutnjom puno kazujemo.

Kroz lik Ivana Sedlara opisali ste i društvene sisteme i okolnosti u kojima je on stasavao. Koliko je vaš junak „proizvod“ životnih i društvenih situacija? Ili biste radije rekli da ga oblikuje sopstvena volja?

- Stvarnost umije da bude surova, život nam postavlja rebuse. Čovjek svakodnevno stoji na raskrsnici i donosi odluke. Važno je znati svoj cilj i ne praviti moralne ustupke zarad male dnevne pobjede koja sjutra može narasti u poraz. Neko ti može dati pušku i potom uzvikunuti “Pucaj”! Na tebi je da li ćeš okrenuti u nečije tijelo, u vazduh, u sebe ili ćeš baciti pušku.

A zašto baš „glineni“ kralj? Da li zbog asocijacije na nepostojano?

- U romanu postoji pjesma po kojoj je on ponio naziv. Junak u vapaju pjeva o suštini svog bića i ogoljuje se. Ljudska psiha i karakter oblikuju se u djetinjstvu, te smo kao glina u rukama roditelja. Gospodari smo, kraljevi svojih svjetova. Šahovska partija. Romantičnost i nepostojanost kraljevina. Kralj i dvorska luda. Između njih često stoji jednakost. Kralj i usamljenost mnogo češće.

Zaljubljivanje za vašeg junaka predstavlja prekretnicu. Kakvu, koliko rizičnu (a opet i nezaobilaznu) u dobu adolescencije?

- Te mladalačke nevješte ljubavi uticale su na njegove potonje odabire. Ljubav je tačka u kojoj on po prvi put ispred sebe stavlja upitnik i započinje samoanalizu. I koliko god djelavao kao zvijer, sposobnost da voli od njega čini čovjeka. A gdje su prve ljubavi ima smijeha, suza, pjesme, vina, krvi i mora.

„Sloboda je ono čemu stremimo“, kaže vaš junak. Pa je li uvijek baš tako? Nekad nekom sloboda može da bude i veliki teret?

- Jedan od puteva za sticanje slobode kod Sedlara, beskrupuloznog alter ega, je eliminisanje prošlosti. Neko to radi stvaranjem lažne biografije, kupovinom rodoslova, geografskim izmještanjem, a neko ubistvom. Svako od nas različito tumači slobodu! Ali, kod suštinske, izvorne slobode nema kompomisa. Sloboda ili Ništa. Tijelo vam mogu okovati ali rešetke na misao ne mogu staviti. Sloboda može da se udahne. Ukus slobode je neprocjenjiv, a ne bismo ga spoznali da nijesmo vrata otvorili i usudili se da zakoračimo preko praga.

Izboriti se sa pijavicama i sjecikesama

U prethodnom romanu „Ljuta sam“ pisali ste o ženama koje trpe razne vrste zlostavljanja. Zašto ste izdvojili baš tu granu zlostavljanja obzirom da se čovjek danas na svakom koraku susreće sa zlostavljanjima svih vrsta?

- Danas se na našu psihu sprovodi atak u svakom segmentu i teško je jednom duhu da se izbori sa svim pijavicama i sjecikesama, ali “neka bude borba neprestana”.

Zlostavljaju nas decenijama samoproklamovane mesije, ali eto mi i dalje postojimo, dišemo, mislimo, stvaramo.

Roman “Ljuta sam” prati kompleksnost sudbina pet žena koje su se preplele u susretu sa problemima partnerskog odnosa, majčinstva, karijere, invalidnosti, vlasti nad sopstvom i tek poslije pojedinčanog tektonskog poremećaja jedna drugu su bolje sagledale. Biti utemeljivač svoje sudbine ženama dugo nije bilo dostupno. Kroz prizmu žena koje svakodnevno srećemo - učiteljice, profesorke, cvjećarke, umjetnice - opisani su krucijalni problemi, ali i snaga prijateljstva i iskonske ljubavi.

Bonus video: