Dramski program Grada teatra završio je ovogodišnju sezonu novih predstava premijerom velikog naslova - iz pozorišne “radionice“ budvanskog festivala izašle su ovog ljeta “Tri sestre“ Antona Pavloviča Čehova, u adaptaciji i režiji Ane Vukotić i Slobodana Milatovića, koje su premijerno prikazane u prostoru crkve Santa Marija.
Jedno od najizvođenijih djela najslavnijeg ruskog dramatičara (objavljena je 1900, a prvo izvođenje doživjela je već 1901. u Moskvi), napravljena je u koprodukciji sa Festivalom internacionalnog alternativnog teatra - FIAT iz Podgorice, i JU “Zahumlje“ iz Nikšića.
Čuvena drama u novom čitanju Ane Vukotić i Slobodana Milatovića ispraćena je ovacijama.
Glavne junake priče koja fokusira žensko-muške odnose, iskonski ljubavni i erotski zov, i čežnju koja žene i muškarce nagoni da se zbliže, ali osvjetljava i njihove psihološke i moralne portrete, igraju Bojana Malinovska (Olga), Julija Milačić (Maša), Ana Vučković (Irina), Momo Pićurić (stari lječnik Ivan Romanovič Čebutikin), Miloš Pejović (Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin), Zoran Vujović (baron Nikolaj Ljvovič Tuzenbah), Jovan Krivokapić (Aleksej Petrovič Fedotik), Petar Novaković (Fjodor Iljič Kuligin), Dejan Ivanić (Vasilij Vasiljevič Soljini), a u ulozi Andreja Sergejeviča Prozorova pojavljuje se kompozitor Ivan Marović, koji uživo svira na sceni.
U autorskoj ekipi predstave su i koreograf Sonja Vukićević, koja je dala snažan pečat ovoj predstavi, i mlada kostimografkinja Lina Leković, koja je iznova pokazala da kostimi takođe mogu igrati važne uloge na sceni.
"Veoma sam zadovoljna kako je publika primila predstavu", kaže Ana Vukotić, rediteljka koja je na Gradu teatru režirala Goldonijeve “Ribarske svađe“, a na budvanskom fetsivalu prikazan je i njen pozorišni opus u koji su ušle predstave “Don Žuan“ i “Četvrta sestra“.
"Čehov se malo radio u Crnoj Gori, toga smo bili svjesni, i možda je naš zadatak utoliko bio i teži. Ono što je važno za ovu adaptaciju jeste da se mi u drami 'Tri sestre' isključivo bavimo ljubavnim odnosima, a čitav koncept predstave postavljen je na bazi eksperimenta. Sudeći po reakciji publike čini mi se da je taj eksperiment bio uspješan, i da smo uspjeli da sačuvamo to što Čehov jeste u svojoj biti i u svojoj emociji. Slobo Milatović i ja došli smo do te teme ljubavnih odnosa u savremenom društvu upravo zbog toga što nam se čini da su oni postali delikatni, i fantastična kao tema u ovom trenutku - počev od toga koliko smo počeli da se mijenjamo ovdje, do toga da smo sve više i više spremni na kompromis kada su emocije u pitanju, i da je to danas 'neuralgična tačka' kojom je dobro baviti se u pozorištu. Mi smo toliko postali otuđeni u ovom društvu, da je i ljubav postala hladna, previše racionalna, i da u njoj sve više ima interesa, nego pravih emocija. To je ono što nas je suštinski zanimalo, pored samog Čehova koga sam radila prvi put, i koji je jako zanimljivo iskustvo", ističe Ana Vukotić.
Za Slobodana Milatovića, ova predstava u “četiri ruke“ kao iskustvo takođe je veoma važna.
"Čehov i ljubav su ono najuzbudljivije čime smo se bavili u ovoj drami, sam pristup njegovom tekstu i adaptaciji - skidanje lika Nataše - Natalije Ivanove, Andrejeve žene, čime su tri sestre, Olga, Maša i Irina, došle na scenu ne sa problemom što ih je snaha izbacila iz kuće, nego sa ljubavnim problemima. Odnosi među likovima postavljeni su kao kod Čehova, ali smo čak i vizuelno fokusirali jednu potpuno žensko-mušku priču, i pokušaj da se ostvare iskrene i prave ljubavi. Sve tri sestre različite su tipološki, kao karakteri, ali su negdje slične kao žene, jer ne uspjevaju da dođu do ljubavi koje bi ih usrećile. I muškarci su napravljeni na isti način, tipološki, i oni su stavljeni u kontekst tih muško-ženskih odnosa koji počinju od ljubavnog zova, i bilo je zanimljivo da sa ovako mladim glumcima, a petoro ih je prošle godine završailo Akademiju na Cetinju, radimo Čehova. Bio je to poseban izazov, i mogući rizik, i drago mi je što je publika ovakvim ovacijama ispratila predstavu. 'Tri sestre' imaju jednu drugačiju priču u prostoru crkve Santa Marija," smatra Milatović.
Zbog straha i nesigurnosti zaboravili smo da živimo
Možda je najveće dobro “iznenađenje“ u glumačkoj ekipi Ana Vučković, koja je oživjela na sceni najmlađu sestru Irinu.
"Irina je mnogo nesrećna, zato što bježi od sreće koja joj je data, od svih sestara jedino je njoj sudbina pružila ruku da bude srećna - sada, tu, i odmah. Ali, ona bježi od toga, iz neke nesugurnosti, straha od promjena, i mislim da je tipološki negdje blisko nama, našem mentalitetu na ovim prostorima. Mi bježimo od trenutaka, od onoga što sada imamo, i zaklanjamo se u nešto što sanjamo, želimo, a realno nikako ne pokušavamo da to i dobijemo. Zaboravili smo da živimo sopstvene lične živote, ne znamo zbog čega je to tako, ali je to sigurno opet iz nesigurnosti, apatije, straha od promjene. Ljudi nemaju hrabrosti, ovdje se izgubila stvarna želja za životom, i to je ono što je najbolnije u predstavi, i što smo željeli da kažemo svim ljudima: treba uživati sada, u ovom trenutku, ovdje i odmah, jer to je jedino što zaista imamo, sopstveni život," ističe Ana Vučković.
Tri sestre“ igraju se i večaras, na istoj sceni u 22 sata, a podgorička premijera zakazana je za peti septembar u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT-a)
Galerija
Bonus video:
