Čovjek je sam za sebe centar svijeta - Vijesti.me
JESEN NA ŠKVERU (2)

Čovjek je sam za sebe centar svijeta

"Već nekoliko godina nijesam pošao dalje od Škvera. A ne valja puno godina imati; to uništava čovjeka”, kaže Stanić

Slobodan Vuković
Slobodan Vuković (Foto: Privatna arhiva)

U novskoj Galeriji “Josip Bepo Benković”, književnik Miraš Martinović, nadahnutom riječju, otvorio onomad zanimljivu izložbu slika Aldemara Ibrahimovića.

Aldemarova slika, bilježi u katalogu Anastazija Miranović, je svojevrstan rožajski ćilim, čistih hromatskih sazvučja, geometrizovanih formi, prelijepih koloritnih tkanja…

- Sad ću javiti u Pariz našoj prijateljici Branki Bogavac da sam te vidio - veli   Miraš Martinović. 

- Čujem se s njom gotovo svakodneno; dobro je, iako se približila osamdesetoj… 

A istoričar umjetnosti i skulptor, Bogdan Musović, žali se; ne može da objavi knjigu. 

- Napisao sam - veli - roman, sada tražim izdavača…

Odjednom, ispred mene stade lijepa žena; gleda me pravo u oči. I ja nju.

- Zar ne prepoznaješ nekad najljepšu đevojku Titograda - veli moja supruga Smilja?!

- Ne. Ne mogu da se sjetim!?

Komsa!

Popričasmo o Londonu i nedavno preminulom, zajedničkom prijatelju, Budvaninu Voju Liješeviću, ikoni londonskog “Savoja”, u kome je radio četrdeset godina i četrnaest puta služio Čerčila.

Fondacija "Petar Lubarda"

Arhitektica Đina Lazar, sestričina Petra Lubarde, dolazi po mene kolima da mi pokaže zaselak Žlijebi, ispod Orjena. Divan pogled na Prevlaku, Rose, Žvinje, Njivice… Desetak kuća pokrivenih kamenim pločama; pred svakom, gumno. Na grobištu, ispred stare crnogorske crkve, “na preslicu”, čitam: Vukasovići, Đurovići, Sikimići… Jedan ovozemaljski Sikimić, umjetnička duša, osposobio lijepu konobu u kojoj se može dobiti janjetina ispod sača, ali i nagledati starih crnogorskih predmeta, koje su upotrebljavali stanovnici ovog ljupkog mjestašca; rala, sedla, jaram, kotrofe, džaklje, štruglje… 

Rođena u Izraelu, Đina, predsjednik Fondacije “Petar Lubarda”, sa sjedištem u Heceg Novom, sagradila na vrhu Novog lijepu kuću.  

- Fondacija “Petar Lubarda” ima bogatu aktivnost; organizovane su promocije knjiga o Lubardi, izložbe njegovih radova, donatorske večeri, obilježeni važni datumi iz umjetnikovog života, naučni skupovi o njegovom djelu - kaže Đina.
 - Posebnu pažnju izazvala je prezentacija projekta “Interaktivan park Petar Lubarda” u slikarevom rodnom Ljubotinju…

Pričam s Đinom o njenom ujaku, Petru Lubardi s kojim sam pravio nekoliko intervjua… Đinina majka, Vjera, sestra Lubardina, umrla je u Izraelu i tamo sahranjena. Petrova majka, Marija, rođena Vujović, umrla je 1955. Takođe  sahranjena u Izraelu. Na tridesetogodišnjicu Lubardine smrti, 2004. godine,  na Marijin spomenik stavili su slike svih umrlih iz porodice. 

Vojo Stanić
Vojo Stanić

- Marija je imala godinu dana kada je ostala bez majke i nikad nije izgovorila riječ “mama” - veli Đina. - U sedmoj godini ostala je i bez oca. 

Đina je, s majkom Vjerom, prvi put došla kod ujaka Petra i ujne Vere, 1959. godine. Upamtila je, kaže, njegov upečatljiv glas.

A kada je Lubarda, 13. februara 1974.  umro, Tito i Jovanka poslali su  telegram saučešća.  

Vajar iz Vrbasa Ljubisav Srdanović izradio je zanimljivu bistu Petra Lubarde.    Iduće godine, navršava se šest decenija od otvaranja Umjetničkog paviljona u Titogradu/Podgorici. Paviljon je otvorem Lubardinom izložbom 1958.

Predložio sam Fondaciji i Lubardinim nasljednicima da se slikareva bista postavi u Podgorici. Prihvatili su sa zadovoljstvom. Inicijativa je podržana i u Glavnom gradu, pa će Lubardina bista, povodom šezdesetogodišnjice Umjetničkog paviljona, biti postavljena ispred Paviljona.

Članica Upravnog odbora Fondacije, Anastazija Miranović, kroz predstojeću modnu reviju, priprema svojevrstan omaž Lubardi. 

- Suština je da je to što radim još jedan vid autorskog čitanja Lubardinog djela, za ovdašnje prilike u neočekivanom modnom dizajnerskom kontekstu - pojašnjava Miranovićeva. 

- Svojim autorskim radom upravo nudim jedan od mogućih aspekata, “pokretne slike” na modelima, izlazak umjetnosti iz zatvorenih galerijskih,  muzejskih prostora u realni “život”…

Od Igala do Škvera

U Igalu boravim u Institutu “Dr Simo Milošević”, drugi put. Bio sam tu i  1995. kada me zvrčio infarkt. Doktor, profesor Ninoslav Radovanović, u Sremskoj Kamenici namjeravao da me operiše. Sjetih se cetinjskog oriđinala, Branka Ludoga. Poveli ga u Dobrotu, u ludnicu. Tamo mu doktor pokazao bure bez dna, i naredio da ga napuni vodom. Branko vrljnu u bure, viđe da nema dna, pa reče doktoru: “Kume, napuni ga ti do pola, pa ću ja od pola…” 

Bješe avgust, zajagrilo; profesor Radovanović me već priprema za operaciju. Pedložih mu da odem kući, malo se odmorim i dođem u oktobru. Nijesam dolazio. Pričam to doktoru Dragniću koji mi je, nakon što me nedavno fištio drugi  infarkt, ugradio u Kliničkom centru Crne Gore, stent.

- I bolje što ste tada izbjegli operaciju - veli doktor Dragnić. - Sada bi Vam svi bajpasi već bili začepljeni… 

Čudna ta medicina… Eto, moje srce kuckoli uz pomoć stenta; niko ne zna do kada… A ne znam ni ja.

Liječila me prije dvadeset dvije godine u Igalu doktorka Dušica Tušup. Zatekoh je i sada.

- Dobro izgledate! - reče.

Prisjetih se: žuti žutuju, rumeni putuju…

Doktorka Dušica, na moje zadovoljstvo, preporučila mi između ostalog šetnju.

I Tesla reče: “Na aktivnost mišljenja vrlo povoljno utiče hodanje!”

Šetalištem Pet Danica, odšetam do Škvera i mog prijatelja, Voja Stanića. A sjećam se, sredinom sedamdesetih, zatekosmo se u Stanićevom domu, Pavle Đonović, Olga Perović i ja. Vojova supruga Nada (Vojo je zvao Njake) pripremila izvrsne špagete; na stolu bocun crnog vina; Pavle Đonović  razveza “Kaljinku”. Zatrese se stara, mediteranska kuća…

- Ne mogu ručati bez čaše crnog vina i uvijek sam pio samo crno vino -  kaže Vojo. - U vino se mnogo ne razumijem, ali razlikujem crno od bijelog, i tu me ne može niko prevariti. Doktori kažu da ne piješ, da ne pušiš i da se odrekneš svega što voliš, pa ćeš poći u raj. Nema od toga ništa. Odlučio sam da umrem prije nego što vidim doktora… 

S Andrićem, svakodnevno

U svom beogradskom domu, na prvom spratu zgrade kod Pionirskog parka, Ivo Andrić je na komodi, držao Stanićevu sliku, naslonjenu na zid.

- Andrić je imao dvije moje slike - sjeća se Vojo. 

- Jednu je kupio, a drugu sam mu poklonio. Dok je živio u Herceg Novom, svaki dan je s Brankom Lazarevićem dolazio u moj atelje. Nije puno pričao, ali je slušao. Popili bi piće; Njaka bi skuvala kafu, koju nikad nijesmo naplatili. Dušana Kostića viđao sam svaki dan u bifeu “Beograd”. Dušan i Luka Berberović lijepo su pjevali, a na gitari ih je pratio Aco Prijić… Prošvercovao sam se kroz život; ja nikad nijesam plaćao račune, nego Nada, a sada Toma…

Nailazi Vojov sin Toma, pijanista. O ramenu dvije crvene torbice; manja preko veće. Pita Voja hoće li dati sliku za Hercegnovski zimski likovni salon. Odgovara potvrdno.   

Sipi kiša; jesenja. 

- Kad je oblačno - veli  Stanić - gledam kroz prozor i zamišljam platno, kao da slikam; to sam izvještio. Izložbe nikad nijesam planirao; izlažem kad me neko pozove i organizuje izložbu. Izlagao sam u Italiji, Rusiji, Americi, Norveškoj… Talijanski kritičar napisao je lijep esej o meni, naglašavajući da se radi o slikaru velike imaginativnosti koju je obasjala prefinjenost; našao nešto čaplinovsko u mojim slikama, a jedan naš novinar to preveo da su šarlantanske! Nijesam reagovao…  

Vojo Stanić
Vojo Stanić

Rođen je u Podgorici, kod Sat kule. Zna da se do njegove kuće prolazlo kroz volat.

- Kada sam imao godinu dana, preselili smo se u Nikšić - priča Vojo. - Otac je bio trgovac, propao je, pa je nastavio rad u dućanu naših rođaka u Nikšiću. Polako se oporavio, otvorio svoj dućan, htio da pravi kuću, ali je bomba pala na naš dućan. Umro je od tuberkuloze. Kao da je zarazna riječ; nijesmo je nikad spominjali. Zbog posla i plate izabro sam Herceg Novi. Ne volim velike gradove. U velikom gradu si više sam nego u malom mjestu. Tu i da hoćeš ne možeš biti sam. Centar svijeta je đe si ti. Čovjek je sam za sebe centar svijeta. Šavnik mi je najljepši grad…  Kad crtam sve izmišljam. Dok je dan, to mi je dragocjeno vrijeme za rad. Svaki ambijent je dobar za slikarstvo. Ali, lijep ambijent je i opasan, jer te navodi na kič. Spontano radim likove; nikad nijesam naučio dobro da slikam. Bolje je da slika ima samo broj, a ne naziv; da ne sugeriše onome ko je gleda. Mlađe crnogorske slikare ne pratim dovoljno. Znam za Odalovića, Dragaša, Todora, Karadžića… Oni mi se dopadaju. Volim slikarstvo pokojnog Bata Pravilovića, ali je, nažalost,  pomalo zaboravljen. Ne volim da dajem ocjene za slikare. Nijesam ni bolji ni gori od drugih. Ljudi trče na sto metara i onda znaš ko je prvi, drugi, treći. Umjetnost je najsubjektivnija stvar na svijetu. Volim i domaće i strane slikare, ali moj kriterijum je površan.  Da bih potpisao svoju sliku, moram da budem zadovoljan njome; to je uslov da se i drugome svidi…  

Neprestano pućka u lulu.  

Vojo Stanić
Vojo Stanić

- Zdravo je pušiti - kaže uz osmjeh Stanić. - Pušim od djetinjstva i do sada sam trebao dobiti deset rakova, a sad ga nemam kad dobit. Za večeru pojedem tost sa sirom i popijem čašu vina. Volim barbune; njih je voljela Njaka. Ona je i lijepo šila. Kad smo bili u Italiji, rasturila bi dućan s pečama, a ništa nije kupila; ja bih je čekao ispred. A sjećam se, Jefto Milović je napravio sa mnom autentičan razgovor. On me pita: “Vojo”, a ja odgovaram: “a” i on sve to stavi u intervju. Važno je kako je rečeno, ne što je rečeno. Jefto je i sve moje gramatičke greške prenio… 

Sjedimo u kafeu “Do - Do” na Škveru. Ne primijetih odmah onaj štap od japanskog trešnjevog drveta, koji mu je poklonila Japanka, supruga doktora Dušana Kosovića. 

- Evo ga štap tu, do prozora - reče devedesettrogodišnji Stanić. - Ne ostavljam ga; pomažem se s njim pri hodu. Bolje pričam nego što idem. Već nekoliko godina nijesam pošao dalje od Škvera. A ne valja puno godina imati; to uništava čovjeka. Da bi dugo živio moraš da se ustručavaš od mnogih stvari koje si volio. Ništa ljudsko nije mi strano; nikad mi ništa nije smetalo, ne smeta mi galama na Škveru. Nije mi smetao ni onaj garavi voz koji je ovuda nekad kloparao, ispod prozora mog ateljea.     

Izvadi iz džepa malu, okruglastu baterijsku lampu; uperi je u svoj sat… I: ode. 

Miruju barke… Jesen plovi Škverom.

Do viđenja, Novi grade.

Saradnja fondacije "Petar Lubarda" sa CANU

Upravo je ovih dana potpisan Sporazum o saradnji Fondacije “Petar Lubarda” i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. 

Utvrđen je zajednički interes za trajnu saradnju koja će se realizovati kroz organizovanje okruglih stolova i rasprava, učešće na tribinama CANU, rad na realizaciji zajedničkih publikacija monografskog karaktera, promocija i usavršavanje talentovanih umjetnika, pokretanje zajedničke inicijative da Nagrada “Petar Lubarda” dobije internacionalni karakter, rad na afirmaciji i očuvanju imena i djela Petra Lubarde… 

- To je  - veli Đina - za mene i Fondaciju izuzetno značajan dan. Priznajem, bila sam uzbuđena…

Fondacija i porodica Lubarda će Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti ustupiti arhivsku građu koju posjeduju.


Najčitanije iz sekcije Zabava