Cvijet kojem treba vjerovati - Vijesti.me
POVODOM 110 GODINA OD ROĐENJA PJESNIKA RADOVANA ZOGOVIĆA (2.)

Cvijet kojem treba vjerovati

I to je Zogović, ždanovist, egezkutor, neko ko sudi i presuđuje, i šta sve još nije nije bio, što mu je spočitavano. Neki i danas

Radovan Zogović (novina)
Radovan Zogović (novina)

(Nastavak od prošle subote)

Naknadno, o nezaobilaznom cvijetu u napuštenom bosanskom selu

I nešto usputno, a nezobilazno, cvijet u napuštenom bosanskom selu, pred kojim je zastao, u nepriličnom vremenu. Kada sam pročitao tu priču u Zogvićevoj knjizi Postajanje i postojanje, zastao sam, a zastaće svako ko je čita. Čitajući je, negdje se tu stvori Goran, čujem njegov glas, čita Jamu, odjekuje selom, bez  stanovnika:

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine;
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijao a smrt žela.

* * *
Da parcijalno navodim djelove priče, bilo bi neprimjereno, zbog cvijeta i  Zogovića, navodim je u cjelini. 

Tvoj cvijet te čeka

Na snježnom dvorištu, pod prozorom dva druga potkivaju konja. Novembarski snijeg pada gusto i pospano kao da više nikad neće stati. Naši su konji osedlani, po sedlima se hvata snijeg. Iza šljivika je omalena bijela kuća s četiri prozora ispod kojih je izvezena plavičasta šara. Dva prozora su otvorena i na jednom od njih stoji malena saksija, u njoj cvijet. Oslonio sam čelo na staklo i gledam sumorne konje, povijeno drveće, druga što huče u prozeblu ruku s čekićem, cvijet u saksiji - i pritiska me tuga i tjeskoba koje su me uvijek pohodile s prvim jesenjim kišama i snjegovima, zajedno s mislima o pokislim rukama, o mokroj obući i ledenim sobama. Tuga me je i danas pohodila, tuga i tjeskoba, tu su misli o ljetu koje je prošlo, o tragovima na snijegu, o beskućnom i sumornom narodu koji su ustaše povukle za sobom iz ključkih sela i voćnjaka - o tankom cvijetu na otvorenom prozoru napuštene kuće.

Udarci čekića o klince i potkove odzvanjaju kratko i ledeno, kao da neko lomi ledenice. Na mrtve krovove kuća naslaže se sve deblji pokrov snijega. Stakla zatvorenih prozora su ledna i slijepa - iza njih ne gore peći, ne igraju se djeca s mačkama, ne plete sestra rukavice. Otvorena prozorska krila njišu se polagano, njihova okna su mutna i latice snijega padaju po njima kao jesenji leptirovi na mutnu vodu. Stolice i kolijevke, trpeze i sasude, razbacane oko kuća i ograda, kako to rade svi seljaci kad napuštaju svoje kuće koje će biti ili bi mogle biti zapaljene - pokrivene su snijegoim, bespomoćne su i prozeble i -  kao stvari koje uvijek žive s ljudima po sobama - čekaju da ih ljudi unesu unutra. Vjetar duva preko povijenog granja, preko oborenih, snijegom prekrivenih plotova, kroz polomljene struge i otvorena vrata kuća i dvorišta. Na otvorenom prozoru  cvijet podrhatava, njegova stabljika se naježila i malo poplavila. Cvijetu je sigurno zima.

Kada su zločinici pobjegli pred nama, odvodeći sa sobom narod koji su već bili uvukli u zločine ili htjeli da ga u zločine uvuku, bilo je ljeto, prozori na kući s plavičastom šarom bili su otvoreni, i cvijet je mirisao u prozoru. Zatim su, u napuštenom selu, logorovali naši bataljoni - umorni borci ubrali su jabuku s grane, konji su popasli i pogazili djetelinu, prozebli stražari slomili su plot da nalože noćnu vatru - ali cvijet na prozoru niko nije dirnuo, niko ga nije uzemirio, niko ga nije pomjerio s mjesta na koje ga je postavila brižljiva ruka. Iznenada je počeo snijeg, mi smo se spremali za put i niko se nije sjetio da zatvori prozor - uostalom, ko bi mogao da zatvori cvijet u lednu, napuštenu sobu? Dohvatio sam se rukom za sedlo, noga mi je u uzengiji, i gledam: konj jedva vidljivo podrhtava, crvena koža se bora kao da se pod njom razliva  ledena voda.  Idemo, grane nas zasipaju snijegom, vjetar duva iz otvorenih kuća, iz vrata i dvorišta, makoliko milo smiješno, ja mislim o cvijetu - cvijetu je sigurno zima.

Radovan Zogović lićno sasvim lično (novina)
Radovan Zogović lićno sasvim lično (novina)

Ljudi i konji gaze snijeg, i gazeći otvaraju stope živog blata. Pored puta je hrastova šuma, bijela kao da je obučena u mokre košulje koje su se preko noći smrzle. Lijevo, u pristranku, ostaje veliki šljivik - lišće s grana pokosila je bolest i jesen, zrele šljive nijesu obrane, na njima se snijeg nije zadržao, samo ih je oprao i sledio, pa su još modrije, još golije nego što su bile. Gledaš ih i bojiš se njihovog ledenog vlažnog dodira. Vjetar sve oštrije duva, zanoseći snijeg. Za nama u selu cvile zarđale šarke, cvile ledno i otegnuto - to - to vjetar njiše vrata u dvorištu kuće s plavičasom šarom. Vjetar tamo prelazi preko stakala otvorenih prozorskih krila i stakla ostaju siva i zborana. Na otvorenom je prozoru cvijet i, ma koliko to bilo i čudno i smiješeno, čuješ li, tebi govorim: tvoj cvijet stoji između prazne, ledene sobe i studenog dvorišta po kojem pada snijeg.

Zašto si ga ostavila? 

Ovom cvijetu treba vjerovati

I to je Zogović, ždanovist, egezkutor, neko ko sudi i presuđuje, i šta sve još nije nije bio, što mu je spočitavano. Neki i danas. Ovaj cvijet najljepše zbori. Njega treba slušati, njemu vjerovati. Cvijetu, prije svega!.... Nije ga zaobišao. Njemu zahvaljujući, i danas, živi...

Lični izbor

Godinama već pravim svoj, lični izbor, iz Zogovićeve poezije. On se dugo oblikovao, konačno i zadobio konačna obličja. Izbor sam odlučio da ponudim CANU, čiji je Zogović bio član. Zbog toga i što ta važna nacionalna ustanova baštini i čuva našu ukupnu duhovnst i tradiciju, čiji je neodvojivi dio Zogović i njegovo ukupno stvaralaštvo. Predsjednik Dragan Vukčević je  je svesrdno prihvatio da CANU bude izdvač. Radujem se zbog te činjenice. Knjiga će biti objavljena na jesen ove godine, koja teče u znaku stodesetogodišnjice od rođenja velikog pjesnika


Najčitanije iz sekcije Zabava