Sjećam se jednog svog stiha, koji je aluzija na dvojicu francuskih pjesnika, na Valerija i na Malarmea, “Silazim u tišinu tega bačene kocke”. Taj teg bačene kocke je onaj koji varalice stavljaju u kocku da bi se ona okretala na broj koji oni žele, i tako uvijek dobijaju. Meni je to jedna od zanimljivih stvari, a ima ih mnogo u životu, treba samo pomjeriti registar i primjećivati ih, zato što nas stalno uče da živimo u nekakvim stereotipima”, rekao je Nenad Šaponja na Trgu pjesnika u Budvi, predstavljajući novu knjigu poezije “Izgledam, dakle nisam” (nagrada “Miroslav Antić”).
Kako je istakao jedan od najznačajnijih srpskih i regionalnih pjesnika, esejista i kritičara, čija su djela prepoznata i na evropskoj knjiđevnoj sceni, mi smo ljudi koji u svojim životima teško pomjeraju neke stvari, jer živimo u navici.
“Imamo naviku hrane, naviku kulture, i neke druge navike, a pitanje je da li te navike nas definišu, da li smo mi sami te navike, ili je to zaista taj neki teg koji je neko ubacio u našu kocku, i mi se samo tako orijentišemo. A mogli bismo drugačije. Zato je glavna stvar za mene pitanje slobode. Moramo kao ljudi izaći, ne smijemo silaziti u tu tišinu tega bačene kocke, jer je tišina grobna tišina, a mi hoćemo da živimo. I ukoliko hoćemo da živimo, moramo biti svjesni da smo živi samo ukoliko smo slobodni. A u svim ovim stereotipima, i svim modalitetima u koje nas ubacuju potpuno različiti centri moći iz različitih registara, koji utiču na naše živote, magnetizmi koji određuju da se okrećemo onako, a ne ovako, sve je to ono što sputava našu slobodu. Čini mi se da je suština onog čime se bavim sloboda, jer je poezija sloboda u svakom smislu, i zato smo na Trgu pjesnika”.
Na pitanje „Vijesti“ kako danas doći do poezije sopstvenog života, kada čitavo društvo i svi sistemi moći, upravo žele da ponište to suštinsko, duhovno i plemenito u ljudima, Šaponja kaže:
“Mislim da to nije slučaj samo danas, isto je bilo i u svim ostalim vremenima, nisam živio u njima, ali je zaista bilo tako. Možda neka moja generacija i one malo pređašnje to bolje vidi, i čini joj se da je sada drastičnije, jer smo živjeli u jednom drugačijem sistemu koji nije bio tako oštar, i bio je daleko humaniji. Nama se tada možda nije ni činilo da je to bio neki naročit sistem, socijalizam je ekonomski bio neefikasniji nego kapitalizam, i niko ga od nas nije zagovarao, jer nismo ni mislili da je on prostor slobode. Kada, međutim, danas razmišljamo, mi koji već imamo svijest o jednom egalitarizmu, a ovaj drugi svijet ga poništava, dakle, poništava mogućnost jednakosti među ljudima, onda imamo drugačiju sliku savremenog svijeta. Meni tu putovanja pomažu, jer gdje god odemo vidimo da postoje klase, i u visokorazvijenim i u visokonerazvijenim zemljama. Kod nas se klase stvaraju, i to na naše oči, a mi smo ljudi koji smo vaspitavani na bratstvu, socijalnoj jednakosti i pravdi, odnosno, na temeljima Francuske revolucije - liberte, egalite, fraternite, na toj Deklaraciji o pravima i slobodi čovjeka. U tom našem pređašnjem svijetu više se pažnje obraćalo na humanističke nauke i humanističke vrijednosti, i umjetnost i umjetnici su možda mogli lakše da funkcionišu. Ali, nikada to nije bilo zaista lako. Koliko smo spremni na taj izlazak iz pećine, ako uporedimo današnji trenutak čak i u odnosu na one strašne ratne 90-te godine u kojima je bilo građanskog bunta, a danas gotovo da više nema pobune, iako vidimo da smo u svakom smislu, i u svakom segmentu društva, u ‘živom blatu’“.
“Mi doživljavamo i gledamo rascjep još jednog društva, ono što je bilo strašno u 90-im godinama bila je upravo ta disolucija jednog sistema i jednog društva. Mi smo čitali kako je nekada davno bilo strašno ljudima u Austrougarskoj monarhiji poslije 1918, raspao se jedan sistem, raspao se svijet, veliki pisci su se bavili time, i to je bio tragičan događaj za to društvo. Mi smo na to gledali kao nešto što se dešava nekom drugom, međutim, to je došlo i kod nas. Živjeli smo u nekom kakvom-takvom struktuiranom svijetu, koji nam se mogao svidjeti manje ili više, ali je u njemu postojala neka državna smisaona struktura. Ona je najsurovije razbijena, mi smo tu nevoljni učesnici, posmatrači ili šta god da smo, neki su, naravno, i bili voljni za sve to. Ali, kada se i dogodila ta velika energija bunta, u Srbiji, recimo, 5. oktobra 2000, ona je uludo straćena i potrošena. I sada opet živimo jedan rascjep državne strukture, to je ono što pogađa sve ljude koji misle, jer vidmo kako neke vrijedne stvari nestaju na naše oči. To je to zlo, tim zlom se bavim i u ovoj pjesničkoj knjizi ‘Izgledam, dakle nisam’, i mi se sa tim zlom kao ljudi moramo suočiti”.
Problem na ovim našim prostorima, kako ističe Šaponja, je to što nema političke elite.
“Ono što ja vidim su neka reciklirana lica i znamo kako to funkcioniše, a da imamo političke elite, onda bi one imale nekakve stavove, kakve god, koji bi nam se manje ili više sviđali. Ovdašnji političari, i to nije samo danas, idu kuda ih vetar nosi, a po onoj poznatoj sintagmi, lađa koja ne zna kuda ide, za nju je svaka luka pogrešna. Da biste znali kuda idete, morate da imate elitu, i ta elita mora da promišlja nešto, osim da se bogati i ostane na vlasti. Oni koji vode države, nažalost, ne znaju gdje idu, i nemaju ni znanja ni sposobnosti da neke ozbiljne i pozitivne stvari sprovedu”, ističe Šaponja.
Umjetnost je isprovocirana zlom
„Čitali smo Mešu Selimovića, pa smo videli kako je to živjeti u tvrđavi, i šta je uzrokovalo da se napiše ‘Derviš i smrt’. Umjetnost je, dakle, uvijek isprovocirana zlom, i zato nikada nije laka, uvijek je teška, i svako je vrijeme za umjetnost teško, pa tako i ovo naše. Ali, Bože moj, moramo tražiti izlaz, moramo paliti tu sveću, i izlaziti iz te pećine. Svaki čovjek i svaka generacija mora izaći iz svoje pećine”.
Bonus video:
