Dimitrijević: U svakom sistemu neki se umjetnici udvaraju birokratiji - Vijesti.me
ISTORIČAR UMJETNOSTI ZA "VIJESTI"

Dimitrijević: U svakom sistemu neki se umjetnici udvaraju birokratiji

Međutim ove teme ostaju u sjenci onog što je i etičko pitanje - da li je ili nije ovaj spomenik u službi pranja biografija onih koji su sada na vlasti, a koji su sve do nedavno plesali na Đinđićevom grobu i veličali Ratka Mladića?

Branislav Dimitrijević (NOVINA)
Branislav Dimitrijević (NOVINA) (Foto: Peščanik.net)

Knjigu “Potrošeni socijalizam”, kako je jednom prilikom rekao, napisao je prije svega za mlade ljude, koji u redovnom obrazovanju o Jugoslaviji ne uče gotovo ništa. “Rekao bih da možda i 90 odsto mojih studenata kada završe srednju školu ne znaju gotovo ništa o Jugoslaviji, odnosno da pošto su čuli tako oprečne stavove biraju da ne žele da znaju ništa o tome. Od ostalih 10 odsto pola su 'partizani', a pola 'četnici', zavisno od toga u kakvoj su porodici rasli”, objašnjava profesor Branislav  Dimitrijević, beogradski teoretičar i istoričar umjetnosti  u razgovoru za “Vijesti”. Dimitrijević je minulih dana bio gost Cetinja i Instituta savremene umjetnosti, gdje je kroz predavanje, projekcije filmova i razgovor, publici predstavio svoje knjige: “Slatki film Dušana Makavejeva” (MSU, Beograd, 2017) i “Potrošeni socijalizam - Kultura, konzumerizam i društvena imaginacija u SFR Jugoslaviji” (Fabrika knjiga, Beograd, 2016). 

Zbog toga studentima, prije nego pokušaju da zauzmu svoj stav, Dimitrijević pokušava da izloži neke činjenice. “Na primjer, činjenicu koliko je ljudi tokom rata stradalo od okupatora njihovih lokalnih kolaboracionista, da je Beograd dočekao oslobođenje sa 70 odsto uništenom električnom infrastrukturom, ali i da je Jugoslavija tokom pedesetih zabilježila najveći ekonomski rast u Evropi u 20. vijeku…”

U Beogradu je nedavno, nakon deset godina renoviranja, otvoren Muzej savremene umetnosti. Stavimo stvari u kontekst: generacije mladih ljudi koji su u međuvremenu završili srednju školu i stekli fakultetsku diplomu, nisu bile u prilici da posjete taj muzej, niti da se upoznaju sa ogromnom kolekcijom umjetničkih djela i izuzetno bogatom bibliotekom.  Koje su, prema vašem mišljenju, posljedice toga, možemo li izmjeriti štetu?

To što se dogodilo sa Muzejem savremene umetnosti postalo je markantan primjer prije svega zato što su ljudi koji su vodili muzej i započeli rekonstrukciju učinili javnim proces i okolnosti ovako dramatičnog kašnjenja. Svako ko je htio da se zainteresuje za razloge zašto je toliko dugo muzej bio zatvoren, mogao je to učiniti - MSU je 2012. napravio izložbu pod naslovom “Šta se dogodilo sa MSU?”, gdje su dokumentovana kriza rekonstrukcije i objelodanjena prazna politička obećanja. 

Ali da li drugdje imamo takvu samorefleksiju? Ovih dana se mijenja Zakon o visokom obrazovanju, a akademska zajednica ćuti iako se upravo tim zakonom ona stavlja u tercijalan položaj u sistemu obrazovanja, poslije državno-birokratskog i privatno-poslovnog interesa. Krah obrazovnog sistema je ono što nanosi najveću štetu, a MSU je rijedak pozitivan primjer, jer je poslije 2000. zauzeo jasan kurs i nadam se da će nastaviti svoju edukativnu ulogu i obnoviti ugled koji je imao. 

I tokom rekonstrukcije MSU je organizovao izložbe u drugim prostorima, biblioteka je radila, i sada ostaje da se vidi kako će MSU u budućnosti biti vođen jer se uskoro očekuje konkurs za novog direktora. 

Za Josipa Broza Tita možemo slobodno reći da nije bio ljubitelj savremene umjetnosti - u rezidenciji je uglavnom čuvao klasike, javno je govorio protiv apstrakcije... Ipak, na vrhuncu njegovog "mandata" otvara se Muzej savremene umetnosti, podižu se spomenici, djela arhitekata i vajara Bogdana Bogdanovića, Dušana Džamonje, Miodraga Živkovića... Da li je riječ o nekakvom Titovom (ili titoističkom) unutrašnjem paradoksu, ili o emancipatorskoj kulturnoj politici?

Riječ je prije svega o tome da Jugoslavija nije bila nikakva država monolitnog političkog jednoumlja.  Kako i pominjete, Muzej savremene umetnosti počinje da se gradi iste godine kada Tito u par svojih javnih obraćanja osipa paljbu na “građansku dekadentnost” moderne umjetnosti, mada joj, kako sam kaže u tim govorima, ne uskraćuje “dekorativnu vrijednost”. Ono što je bila karakteristika Titovog režima, bar u periodu pedesetih i šezdesetih, jeste da je on bio otvoren prema “progresivnim intelektualcima” - kulturnu politiku su vodile ličnosti kao što su Marko Ristić, Aleksandar Vučo, Oto Bihalji Merin, naravno i Krleža, mada je u toj fazi uloga ovog možda i najvećeg književnika našeg “zajedničkog jezika” prilično konzervativna. Kulturna politika socijalističke Jugoslavije bila je višedimenzionalna - s jedne strane to jeste bila kultura nametanja modernizma “odozgo”, a s druge strane je bio ohrabrivan razvoj kulture “odozdo” kroz podsticanje različitih formi amaterizma, kroz masovno opismenjavanje, kroz projekte tehničke edukacije, kroz razvoj domova kulture i umetničkih društava, ali i omladinske i alternativne kulture. Mislim da je ova prva karakteristika kulturne politike obrađivana u istoriografiji, a spomenici koje pominjete postaju planetarni fenomen, ali sada istraživači sve više obraćaju pažnju na ovaj drugi aspekt razvoja kulture “odozdo”.

Nedavno je predstavljeno idejno rješenje za spomenik Zoranu Đinđiću u Beogradu, koje odudara od većine spomenika podignutih posljednjih godina u tom gradu, što je na internetu izazvalo oštre reakcije i polemiku. Ako spomenike Borislavu Pekiću i ruskom caru Nikolaju II u Beogradu, ali i "Crnogorski oro" i spomenik kralju Nikoli u Podgorici, uporedimo sa onima iz 60-ih, 70-ih godina, stiče se utisak da se vraćamo u daleki 19. vijek. Kako, kao istoričar umjetnosti, gledate na taj trend?

Vratimo se prvo na Tita. Koliko znate monumentalnih figuralnih spomenika Titu u javnom prostoru? Osim nekoliko odlivaka onog Augustinčićevog, za koji je nacrt nastao još u Jajcu 1943, ili onog Kršinićevog, jedva da imamo iole značajnije primere. A samo u Hrvatskoj danas postoji skoro 30 spomenika Tuđmanu, a u Beogradu, umjesto spomenika Titu, imamo spomenik azerbejdžanskom diktatoru Hajdaru Alijevu. Centar Skoplja je postao simbol ovog spomeničkog obrta, ad absurdum. 

Hiperprodukcija spomeničke plastike, osim zbog pojednostavljenih tehničkih uslova za ubrzanu izradu ovakvih, po pravilu umjetnički neuspješnih djela, pokazuje da ubrzano želimo da iz javnog polja odstranimo sve tekovine modernosti. Kako je još tridesetih rekao američki teoretičar Luis Mamford - pojam modernog spomenika je kontradikcija: ako je spomenik onda nije moderan, ako je moderan ne može biti spomenik. 

Povodom spomenika Đinđiću vode se polemike koje potpuno maše ono što su teme savremenih debata o načinima prevazilaženja ceremonijalne spomeničke plastike kao vida obilježavanja sjećanja u javnom prostoru. I dalje se polemika vodi oko toga da li spomenik Đinđiću treba da bude figuralan ili ne. Na konkursu je pobijedilo svakako umjetnički “napredno” rješenje iza kojeg stoje dvoje uvaženih profesora Univerziteta umetnosti. Sada oni moraju da se suoče sa raznim budalaštinama i vulgarnim uvredama koje izgovaraju njihovi kritičari. 

Ali bi bilo bolje i da oni u svom kapacitetu edukatora otvore debate koje bi se bavile alternativnim i participativnim formama obilježavanja sjećanja u javnom prostoru. Pa, recimo, u Beogradu je još u prethodnoj dekadi djelovala “Grupa spomenik” koja se bavila ovim pitanjima, ali takve rasprave i dalje ostaju ignorisane u umjetničko-akademskom prostoru. Rano je zaključivati kako će spomenik Đinđiću konačno izgledati i zvučati. 

Meni se pak zanimljivo učinilo jedno drugo rješenje sa konkursa, ono Milorada Mladenovića koje je “konstruktivno” a ne “simbolički-ekpresivno”, i nalik je nekakvoj javnoj govornici koja evocira projekte sovjetskih konstruktivista i daje građanima neku vrstu platforme za iskaz a ne samo “totem” oko kog će se okupiti. Međutim ove teme ostaju u sjenci onog što je i etičko pitanje - da li je ili nije ovaj spomenik u službi pranja biografija onih koji su sada na vlasti, a koji su sve do nedavno plesali na Đinđićevom grobu i veličali Ratka Mladića?

Vratimo se na trenutak na Muzej savremene umjetnosti. Iako je rekonstrukcija završena u septembru, kao datum svečanog otvaranja odabran je 20. oktobar, odnosno 73. godišnjica oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu. Šta mislite, kako se politička "elita" (od premijerke Ane Brnabić, preko Siniše Malog, do Maje Gojković), koja na svakom koraku negira jugoslovensko nasljeđe, snašla u tom kon tekstu? Da li su mogli nešto da nauče?

Mislim da je posebno teško bilo ministru kulture koji je deklarisani srpski rojalista, kripto-četnik i antijugosloven. Maja Gojković je na izvjestan način i nekakva “kemp” figura - i ona je “zaslužna” za jedan drugi spomenik koji, srećom, još nije postavljen u Beogradu - figuralni spomenik američkom pop-artisti Endiju Vorholu. Srpska politička elita bi pokazala da je nešto naučila tek kada bi oni sami, npr. gradonačelnik Mali, priznali svoje plagijate i svoje lažne diplome. 

Kada je jugoslovensko nasljeđe u pitanju tu postoji i zanimljiv pokušaj aproprijacije - Vučić se u više navrata poziva na Tita kao značajnu istorijsku ličnost, ali da bi kazao kako je on tobož po Srbiji već više izgradio od tog Tita. Titov duh i dalje lebdi, ali se stalno izvode performansi istorijskog revizionizma. Što reče jedan moj prijatelj - na osnovu ovakve proslave oslobođenja Beograda bi se moglo zaključiti da su Beograd zajedno oslobodili Rusi i četnici.

Insistirate na tome da je sistem u SFRJ bio dinamičan, a da je ono što danas zovemo "disidentskom kulturom", zapravo bila zvanična kultura. Kako je došlo do toga da se različiti kritički glasovi tretiraju kao disidentski, iako su ih artikulisali uvjereni socijalisti? 

Moja generacija je odrasla sa tom podjelom na neku zvaničnu kulturu, koju smo mahom kritikovali (npr. filmove Veljka Bulajića, koreografije za Dan mladosti ili neke pompezne horsko-muzičke svečanosti posvećene revoluciji), i na neku kritičku, disidentsku kulturu koju smo veličali - filmove crnog talasa, konceptualizam u umjetnosti ili pank muziku. Kao da nismo bili svjesni da u onom najvažnijem, produkcionom smislu, sve to jesu bili aspekti kulture socijalizma - da su socijalistički društveni i ekonomski okviri omogućili kulturnu raznovrsnost. 

I da su one razlike koje se nalaze u domenu odnosa moći i bliskosti sa političkom birokratijom - to da je Bulajić za razliku od Žilnika ili Makavajeva imao enormnu strukturalnu moć - postojale i postoje i u drugim političkim okolnostima koje su naizgled permisivnije i kulturno razvijenije. U svakom sistemu se neki umjetnici udvaraju političkoj birokratiji, a drugi nastoje da sačuvaju nezavisnost.


Najčitanije iz sekcije Zabava