Divljenje prema antičkom nasljeđu

Svojim cjelokupnim književnim djelom i idejama Njegoš je uzvisio našu misao i duh do neslućenih razmjera
690 pregleda 1 komentar(a)
Njegoš Olja Ivanjicki (novina)
Njegoš Olja Ivanjicki (novina)
Ažurirano: 17.06.2017. 16:54h

Njegošev estetski ukus definiše neke od važnih aspekata njegove složene ličnosti, za primjer uzimamo njegov boravak u Italiji. Mediteranski izazovi, vizuelna kultura Italije služila mu je za meditativno uranjanje u najviše domete evropske kulture. Italijanska štampa onog vremena bilježi da "Bije puškom kao Bajron, druželjubiv je kao Bajron, poeta je kao Bajron..." Njegoš je samo u Trstu boravio više od petnaestak puta, nekada zbog svoje bolesti, a često vraćajući se sa svojih putovanja iz Austrije i Rusije. Od 1833. godine kada je u pratnji Dimitrija Milakovića prvi put došao u Trst, na proputovanju za Beč, zatim 1844. godine takođe boravi u Trstu isplovljavajući parobrodom "Baron Štirmer" kada i piše "Tri dana u Triestu", posvećen baletu "Robert đavo", po libretu Ežena Skriba, Njegošev estetski doživljaj snažno je podstaknut vrhunskim dometima italijanske umjetnosti. Osim toga, tokom svog boravka u Italiji on piše nadahnutu poeziju. U Napulju pjesmu posvećenu užarenoj lavini koja je sravnila Pompeju: "Polazak Pompeja" (1851). Na kupoli Svetog Petra zapisuje pjesmu "Radi čovjek sve što radit' može", dok je u Trstu napisao poemu "Tri dana u Triestu". Prema svjedočanstvima Njegoš je nailazio na izvanredan prijem i italijanskih domaćina, bogatih i uglednih trgovaca i mecena iz naših krajeva. Često u društvu Spiridona Gopčevića i uglednika koji žive u italijanskim gradovima, prevashodno u Trstu. U pratnji Dimitrija Milakovića i Stevana Perovića Cuce provodio je dane posvećene razgovorima, posjetama pozorištu, galerijama i muzejima.

No, po svemu sudeći, njegov boravak 1851. godine, kada je već na pragu smrti, imao je izvanredno značenje za njegove sadržajnije estetske doživljaje. O tome imamo svjedočanstvo u Bilježnici i pismu Dimitriju Vladisavljeviću 1851. iz Napulja. U pismu Vladislavljeviću kaže: "Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet". Promjena mjesta, kretanje u prostoru prija mladom pjesniku, osvježava njegov duh i tijelo, blagoslovenim mediteranskim pejzažima i klimom. Precizni sinopsis njegovih boravaka tokom 1851. u Napulju i Rimu imamo u čuvenim "Pismima iz Italije" Ljubomira Nenadovića. Zajedno obilaze najpoznatije muzeje, znamenita mjesta, spomenike kulture. Njegoševo osjećanje divljenja prema antičkom i hrišćanskom nasleđu, renesansnoj umjetnosti i baroku je snažno. U Napulju smješten je u hotelu "Rim". Tada obilazi Vezuv i Pompeju, grotu Sibile i grotu Kane. Posmatra u Burbonskom muzeju djela Rafaela, Rubensa, Ticijana i Karavađa. U Bilježnici zapisuje osnovne podatke o Mikelanđelu, Ticijanu i Rafaelu. Divi se posebno holandskoj školi slikara i Van Dajku. Uzima lovoriku sa groba pjesnika Vergilija, obilazi Kapo di Monte i Pompeju u nekoliko navrata. U njegovu čast otkopana je soba i pronađena slika Herkula, pa je otkopana soba nazvana "Il principe di Montenegro". Raspravlja o republikanskom duhu u italijanskim provincijama, uticaju Makijavelija, krahu revolucije iz 1848. godine. Bio je srdačno dočekan na američkom brodu "Nezavisnost".

U Rimu Njegoš ima dozvolu pape Pija IX da slobodno obilazi muzeje i galerije, crkve i hramove i da svako predusretljivo izlazi u susret njegovim željama. U pismu Vladisavljeviću zapisuje da su mu sve moždane klijeti zatrpane umjetničkim blagom stare Azije i Afrike, rimskim amfiteatrima i forumima. U pratnji Nenadovića provodi cijelu noć u Koloseumu, zadivljen ovom građevinom, zamišljajući "mačebojce" koji žrtvuju svoje živote unutar njegovih zidina. Obilazi Kampidoljo sa statuom cara-filozofa Marka Aurelija, Vestin hram, Trajanov stub, Imperatorske banje i palate. Posjećuje palate Farnezi i Borgeze sa bogatim umjetničkim riznicama, Vatikanski muzej, Lateransku crkvu, crkvu Svetog Jovana i Svetog Petra.

Iz Njegoševog pisma Vladisavljeviću upoznati smo da je "kartina Rafaelova Preobraženje" pored velelepnog zdanja hrama Svetog Petra, transfiguracija Hristovog lika u svjetlosti njegove božanske prirode oduševila Njegoša. Obilazi njegov grob u Panteonu da se pokloni ovom velikom geniju slikarstva čiji je uticaj vidljiv kod evropskih slikara sve do XIX vijeka. Njegoš traži stolicu i petnaestak minuta netremice gleda platno Rafaelovog "Preobraženja". On estetski uživa u kolorističkim i kompozicionim rješenjima slike, ali još više u njenoj uzvišenoj temi. Sazdani na onim idejama na kojima je on napisao šesto pjevanje i završnicu "Luče mikrokozma". Renesansni slikarski zamah Rafaelov, ubjedljivost njegove likovne tehnike, moć da prikaže Tavorsko preobraženje Hristovo pred zbunjenim apostolima, fascinirala je Njegoša. S druge strane, njegov sud o Laookonu u Vatikanskom muzeju je negativan. Njegošev estetski sud je "nežan i prefinjen". Gdje se on zaustavi, svjedoči Nenadović, tu se zaustavi mnoštvo svijeta. No, nepovjerenje prema umjetničkim dometima Laookona, sveštenika Neptunovog iz helenskog svijeta, potiče iz njegovog vrlo razvijenog estetskog ukusa. Inače, sama skulptura bila je povod za čuvenu estetičku diskusiju između Lesinga i Vilkenmana. Vilkenman je tvrdio da skulptorska skupina prikazuje stoičku mirnoću i plemenitu jednostavnost, a Lesing je smatrao da je pjesnička umjetnost u prednosti u odnosu na vajastvo jer može da prikaže sukcesiju, vrijeme i proces. No, Njegošev strog estetski sud povodom Laookona utemeljen je na njegovim dubljim moralnim razlozima u kojima se nasilje nad pojedincem smatra moralno nedopustivim.

Njegoš je i sam bio inspiracija slikarima. U XIX vijeku, upravo u Italiji slovenački slikar Jozef Tominc pravi njegov portret u bogatoj svešteničkoj odori sa crkvenim insignijama i crnom pankamilavkom. Anastas Jovanović pravi prvu litografiju na osnovu koje će Johan Bes napraviti poznatu sliku Njegoševu sa crnogorskom kapom i u crnogorskoj narodnoj nošnji. Ove dvije slike su reprezentativan primjer zapravo dva lica Njegoševa. Razlikuju se kako u kolorističkom tonu, tako i u pozadinskom, spiritualnijem značenju slike. Prikazuju dva lica Njegoševe složene ličnosti. U prvom slučaju u toj bogatoj velikodostojničkoj odori skriva se monaško-spiritualna i asketska strana pjesnikova, dok se u crnogorskoj odori pokazuje njegova hajdučka i vladarska snaga predvoditelja jednog ratničkog naroda. Uostalom, Nenadović svjedoči, nebrojeno puta potvrđenu činjenicu, da je Njegoš svojom dostojanstvenom pojavom i držanjem izazivao pažnju kud god se kretao. I kad obuče evropsko odijelo ulicama Napulja njegov fizički izgled plijeni pažnju, slučajni prolaznici vide da nije običan čovjeka.

Ako pravimo sintezu Njegoševog književnog opusa možemo istaći da je riječ o jedinstvenom književnom i filozofskom djelu. Od ranih refleksivnih pjesama: "Misao", "Crnogorac k svemogućem Bogu", "Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima", "Oda Suncu", zatim velike trilogije: "Gorski vijenac", "Luča mikrokozma" i "Šćepan Mali" riječ je o jedinstvenom misaonom obrascu. "Gorski vijenac"predstavlja apologiju odbrane i prava na odbranu od svakog oblika nasilja: "Zlo činiti ko se od zla brai / tu zločinstva nema nikakvoga". Filozofiju odbrane izlaže Vuk Mićunović riječima: "Al' tirjanstvu stati nogom za vrat / to je ljudska dužnost nasvetija". Smisao "Gorskog vijenca" je dokaz da svaki oblik nasilja treba suzbiti u korijenu, da su čest, obraz, čestitost i junaštvo najviše etičke vrijednosti, a da su pravda i sloboda najviši društveni ideali. Tim načinom čovjek se od svoje biološke prirode usmjerava ka ljudskom načinu postojanja. U "Šćepanu Malom" Njegoš je do tančina objasnio principe na kojima djeluje naša tradicionalna politička kultura, ukazao na smisao političke moći, osvajanje vlasti, ideologiju ovladavanja masom, političku manipulaciju, utopijske mitove koji su vezani za projekciju prošlosti i projekciju budućnosti. U "Luči mikrokozma", svom najboljem književnom djelu koje predstavlja vrhunac Njegoševog književnog umijeća, Njegoš je opisao dramu stvaranja, ukazao na početak, uzrok i kraj postojanja, dao svoj sud o vremenu i vječnosti. Njegoš je obnovio živu vjeru u pjesničku riječ koja živi u evropskoj kulturi od antičkih vremena do danas. Pjesništvo je put koji uzvodi dušu do onog što je božansko i vječno, pa su estetski i religiozni doživljaji u korijenu slični. Čovjek je umno zrno bačeno u prozračnu brazdu vremena, no besmrtnost njegovu sazrijevaju drugog sunca luče. Pjesnikov kosmički optimizam leži u vjeri u besmrtnost ljudskih djela ukoliko su sazdana na čestitosti i ljudskog duha ukoliko je sazdan na dužnosti i slobodi. Proslavljanje života zasnovano je na zakonu i povjerenju u pravdu: "Nad svom ovom grdnom mješavinom / opet umna sila toržestvuje / ne pušta se da je zlo pobijedi". Svako zlo na kraju je pobijeđeno principom pravde, pa je njen trijumf pokazatelj da umnost uspostavlja poredak nad onim što je bezumno, destruktivno i haotično. Svojim cjelokupnim književnim djelom i idejama Njegoš je uzvisio našu misao i duh do neslućenih razmjera, pokazao da po svemu pripada slavnoj porodici Petrovića čije je djelo ostavilo neizbrisiv trag u crnogorskoj istoriji. Porodici hrabrih vladara crnogorskih, umnih i darovitih zakonopisaca i pjesnika bez premca kod južnoslovenskih naroda.

Bonus video: