Drašković: Optužnica protiv onih koji su ubili onu veliku državu

Knjiga Vuka Draškovića “Ko je ubio Katarinu” predstavlja tematski povezane priče koje se spajaju u roman
141 pregleda 27 komentar(a)
Vuk Drašković, Foto: Betaphoto
Vuk Drašković, Foto: Betaphoto
Ažurirano: 28.06.2017. 19:14h

Nova knjiga Vuka Draškovića "Ko je ubio Katarinu" predstavlja tematski povezane priče koje se spajaju u roman. Knjiga metaforično kazuje o istinitim događajima iz piščevog života, kao i iz života svih nas. Drašković kaže da je bio opsjednut zlom koje nam se dogodilo nakon raspada Jugoslavije, te je zbog toga između ostalog, i napisao ovu knjigu, kao optužnicu protiv onih koji su nam ubili državu, istoriju, prošlost, budućnost.

Petnaest zasebnih priča prerasta u roman zahvaljujući svom tematskom jedinstvu: drama i haos ratnih zbivanja kako na frontu, tako i u pozadini posvađanih nekadašnjih republika, među svakodnevnim likovima koje izjeda zlokobna doktrina ne samo bezočnih i ostrašćenih lidera nego i samozvanih duhovnih vođa i dušebrižnika nacije. Knjigu “Ko je ubio Katarinu” objavila je Laguna.

  • Priče iz knjige "Ko je ubio Katarinu" nastajale su u toku posljednje četiri decenije. Šta ih objedinjuje?

Objedinjuje ih Katarina. Priča o njenom ubistvu, priče o nama poslije njene smrti, i priče iz već dalekog vremena kad je Katarina bila živa.

  • Katarina kao junakinja je zapravo metafora. Možete li to pojasniti?

Katarina je ona velika naša država koje više nema. To ime dao joj je jedan muzički bend iz Pule, onda kada je ta država već bila ubijena i kada je u Hrvatskoj bilo opasno i pominjanje njenog imena. Zbog toga autor stihova pribjegava metafori, pa tuguje za Katarinom. To ga nije spasilo od kazne. Prepoznali su ko je Katarina i ubili autora pjesme o njoj.

  • Ovo je knjiga o životu, ali više o smrti i nestajanju. Kako vi doživljavate vaše junake priča, koji zasigurno u sebi nose tragičnu kob?

Da, kob je sudbina svih junaka u knjizi o Katarini, ali ne ista kob. Krivci za ubistvo Katarine nemaju imena, jer oni ime i ne zaslužuju. Imena imaju dobri ljudi, od seljaka do generala i admirala, koji su žrtve ubica Katarine. Knjigu sam posvetio njima i svima u Jugoslaviji koji su željeli da Katarina živi.

  • Šta ste vi radili dok je Katarina umirala? Kako ste podnijeli njenu smrt?

I ja sam jedan od onih koji su, krajem osamdesetih, odapinjali strijele i strelice u Katarinu, iako nijesam nikada želio ni da je ranim ni da je ubijem. U opštoj pomami srpske nacionalne elite, i ja sam, tih godina, sedlao konja za Slobodana Miloševića, jahača naše apokalipse. Na ljutu ranu zahtjeva hrvatskih mrzitelja Jugoslavije za njenim razbijanjem privijao sam ljutu travu, predlažući da se Jugoslavija federalizuje ili konfederalizuje prema konceptu Srpskog kulturnog kluba Slobodana Jovanovića i Dragiše Vasića iz 1935. Da se, dakle, država preuredi u federaciju ili konfederaciju Slovenije, Hrvatske i Srpskih zemalja, a te Srpske zemlje bile bi sva Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija. Ovo zagovaram i u januaru 1990, ali brzo shvatam da se time ne spasava opstanak Jugoslavije, nego se dosipa benzin na vatru njene neizbježne lomače. Iz Srpskog pokreta obnove izbacuju se Vojislav Šešelj i njegova frakcija koja ostaje posvećena Velikoj Srbiji, a SPO i ja postajemo branioci Katarine i proklamujemo da se Jugoslavija evropeizuje, da prečicom, koja je nuđena, uđe u tadašnju Evropsku zajednicu i u NATO. Režim u Beogradu je odbio taj put, realni put spasa, i Katarina je osuđena na smrt.

Knjigu o Katarini pisao sam i sa osjećanjem ličnog kajanja zbog svake svoje prejake i neodmjerene riječi u vremenu dok sam bio žrtva sopstvenih zabluda. Jeste, brzo sam se osvijestio i deset godina predvodio bunu Srbije protiv ubica Katarine. Zbog toga sam, od njih, proglašen za nacionalnog izdajnika. Zbog toga su mi iskopali tolike grobove u porodici i stranci, nekoliko puta pokušavali da me ubiju.

  • Je li izrečena istorijska presuda onima koji su ubili Katarinu?

Nije izrečena ta presuda, ali će biti, mora. Uzalud se sistematično poriče istina i promovišu nekakve “alternativne činjenice“, da su Katarinu ubili Amerika, Vatikan, Berlin, antisrpska svjetska zavjera.

  • U knjizi postoji jedna zanimljiva metafora Balkana kao “šnicle na srpskom tanjiru“. Šta je danas ostalo od te šnicle?

Ima još dosta mitomana i megalomana. Sada promovišu projekat o neizbježnoj promjeni postojećih granica na Balkanu. Stvara se, kažu oni i njihovi strani “eksperti”, i zapadni i ruski, Velika Albanija. Po zakonu spojenih sudova, uspostaviće se i Velika Srbija i Velika Hrvatska, tako što Bosne i Hercegovine više neće biti. Spominju i uniju te proširene Srbije sa Makedonijom i Crnom Gorom. Po njima, ovo je projekat novog američkog predsjednika, a ruski predsjednik je saglasan... Ipak, sada se, srećom, granice prekrajaju u tabloidima, a ne na bojnim poljima. A izvan te tabloidne stvarnosti je stvarnost mrtve Katarine i nas, živih, na njenom razbijenom tijelu. Svi hoćemo u EU. Odlično. Ali, u toj EU, mi ćemo, htjeli to ili ne, jedni drugima biti najbliži i najpotrebniji. Pod krovom EU, eto, naša Katarina može i da oživi.

  • Jedan od junaka ovih priča kaže: “Život je mučilište i ništa više. Utvara. Bauljanje ka smrti. Sve je neizvjesno i nesigurno i prividno i prolazno osim te, neizbježne, presude“. Dijelite li i vi lično ovaj stav?

Smrt svakoga i svega je presuda koja se ne može izbjeći. Šta ja imam da se slažem ili ne slažem sa ovom nepobitnom činjenicom.

  • “Ubice umanjuju ili poriču svoje, a umnožavaju zločine drugih, a čine to i oni što leleču nad mrtima. I dželati i žrtve nose iste haljine”. Šta vas je navelo da napišete ovo?

Navela me je stvarnost koju živimo. U Hrvatskoj, u BiH, u Srbiji, odvija se nacionalna viktimizacija zločina i zločinaca. Zločini su samo zločini drugih nad pripadnicima naše nacije. To govore i ubice i žrtve.

  • Ima u ovoj knjizi i nostalgije, pogotovo kada pišete o mladosti i studentskim danima, mladalačkim zabludama. Mislite li i vi, kako tvrdi Svetlana Bojm, da je nostalgija prošlost lišena krivice?

Možda, ali ne bih uopštavao. Rođen sam u Jugoslaviji i najbolje i najsrećnije godine svog života proživio u njoj. Kraljevinu Jugoslavije ne pamtim, ali vidim i ono što ne pamtim. Obje Jugoslavije, i Kraljevina i socijalistička republika, bile su žarište raznih mržnji i sukoba - nacionalnih, religijskih, ideoloških, razvojnih. Ali, obje Jugoslavije su, samim svojim postojanjem stišavale te mržnje i sporove. Bile su žarište vatre, ali i vatrogasac. Jugoslavije više nema. Katarina je ubijena. A čega ima? Ima svih mržnji, podjela i sukoba, ali nema Katarine da miri i da rješava sporove. Imali smo veliku državu, poštovanu širom svijeta. A sada?

  • U posljednje vrijeme nijeste puno prisutni u politici, zbog čega?

Jesam, samo se to, izgleda, ne primjećuje kao u onim godinama kada sam svoj program Srbije u EU i na Zapadu propovijedao na trgovima i pred policijskim kordonima.

Religija mora da bude odvojena od države, a država od religije

  • U Svetom pismu piše da je svaka vlast od Boga data i da je i zbog toga treba poštovati. Ako je tako, običnom čovjeku je ostavljen suviše mali prostor za njegovo djelovanje u smislu promjene vlasti, šta vi mislite o tome?

U Svetom pismu ima argumenata i za suprotni stav. Zar Isus, kad se buni protiv pretvaranja hrama u Jerusalimu u pijacu, ne poteže bič, i zar ne kaže: “Ne bacaju se biseri pred svinje”?! Konačno, Isus propovijeda carstvo nebesko, a ne zemaljsko. Pa, neka i crkve, sve crkve, koje govore da su Hristove, rade isto. Neka ne uređuju ko će da vlada, i kako, to nije njihov posao. Religija mora da bude odvojena od države, a država od religije. To je ono: Bogu božije, a caru carevo.

NATO je izbor puta, a članstvo u EU je putovanje

  • Prije nekoliko dana Crna Gora je ušla u NATO. Javnost je podijeljena između vapaja za Rusijom do želje za što čvršćim partnerstvom sa Zapadom. Kako biste ovo vi komentarisali?

Ja bih rekao da se Crna Gora opredijelila za svoj put u demokratsku i bezbjednu budućnost. NATO je izbor puta, a članstvo u EU je putovanje.

  • A Rusija?

Nije mogućno i nije razumno ne voljeti naciju koja je Parnas duha: Puškin, Dostojevski, Pavlov, Mendeljejev, Gagarin ... Nije razumno ne voljeti naciju koja je spasila Evropu od nacističke kataklizme. Ali, ali... Nije razumno obožavati stege te velike nacije, unutrašnje stege, bez obzira ko je kočničar velikom ruskom duhu. Kao disident, protjeran iz Sovjetskog Saveza, Josif Brodski je, u Americi, u pjesmi posvećenoj maršalu Žukovu i crvenoarmejcima, svu veličinu i usud tog naroda sažeo u stih: “Sa radošću smo oslobađali tuđe prijestonice i sa strahom se vraćali u svoju“! Ipak, reći ću vam ovako: Rusiji je potrebna Evropa, a Evropi Rusija. I tako će biti.

Bonus video: