Država bez granica? - Vijesti.me
Globalni trendovi

Država bez granica?

Šta znači i kako izgleda mirna razgradnja države? Prvo, ta razgradnja se ne sprovodi u jasnoći, već zamagljeno i vazda pod drugim imenima

Dante Aligijeri je svima nama poznat kao autor one poznate trilogije o paklu, čistištu i raju, kao i po tome da je bio zaljubljen u Beatriču.

Međutim, on je takođe pisao o nečemu što bismo danas nazvali političkim temama. Bar u izvjesnom smislu, možemo ga smatrati jednim od preteča onoga što se popularno naziva globalizacija. Negdje početkom XIV vijeka, založio se za uspostavu jedne univerzalne monarhije, što je izloženo u političkom eseju pod nazivom "Monarhija".

U osnovnome, Danteova glavna ideja je sljedeća: Da se svi ljudi/hrišćani na svijetu ujedine kao i da se sve monarhije na svijetu ujedine i stave pod vlast jednog univerzalnog monarha.

Po tome je Dante "globalizator". Jer, ono što se nazivlje globalizacija nije toliko mnogo različito od onoga što je Danteova univerzalna vizija. Naravno, bazična razlika je u ovome: Globalizacija je sekularizovana i republikanska verzija te vizije.

Trilateralna komisija

Mnogi ljudi misle da je globalizacija neizbježna. To nije tačno. Tako se misli (ako se uopšte misli) zato što se u osnovi ne razlikuje ovo dvoje: projekat i proces.

Globalizaciju bismo mogli možda i da podržimo kao proces. A kako bilo, da se složimo da je, kao proces, globalizacija neizbježna ili nužna.

Isti ljudi su osnivači Trilateralne komisije i Rimskog kluba. Isti ljudi cirkulišu na funkcijama unutar tih organizacija
Drugo je, međutim, kada je riječ o globalizaciji kao projektu. Doduše, kada globalizacija ne bi bila projektovana, ne bi je takoreći ni bilo. Ostalo bi se na «vilidžizaciji».

Kad se smatra da je globalizacija nužna ili neizbježna gubi se potpuno iz vida njezin background. Gubi se iz vida, recimo, to da je, po mnogo čemu, globalizacija američki projekat. SAD su motor globalizacije.

Opet, ako ćemo da budemo puno precizniji, dužni smo da pojasnimo da su, zapravo, aktivator globalizacije grupacije koje teoretičar Vilijam I. Robinson naziva "transnacionalna klasa" i "transnacionalizovana frakcija američke elite". Takođe, jedan od, kako ih Robinson naziva, "komandnih visova globalizacije" nalazi se i u organizaciji pod nazivom "Trilateralna komisija".

Valjalo bi znati da ova i razne druge internacionalno/transnacionalne organizacije međusobno tijesno sarađuju, zvanično i nezvanično. Njihovi interesi su, zapravo, isti. Isto, isti uticajni pojedinci pozicionirani su u nekoliko takvih organizacija istovremeno.

Isti ljudi su osnivači Trilateralne komisije i Rimskog kluba. Isti ljudi (insajderi) cirkulišu na funkcijama unutar tih organizacija. Na primjer, sadašnji prvi čovjek Svjetske trgovinske organizacije Paskal Lami ranije je bio komesar EU za trgovinu. Ove organizacije kordiniraju međusobne aktivnosti i ukupno imaju isti cilj.

Onda, glavno je pitanje koji je to cilj, što je isto što i pitanje – šta je cilj globalizacije.

Na državama svijeta, baš kao i na Crnoj Gori, je da biraju - Ili će da se razgrađuju mirnim putem ili će biti razgrađene nasilno
Mutatis mutandis, taj cilj je danteovski. Jedino što bi, namjesto univerzalne monarhije, to bila univerzalna država, organizovana na pragmatičan i postmoderan način. S tim što, opet, uopšte nije isključeno da globalizacija rezultira nekakvom postmodernom planetarnom monarhijom (ili imperijom). Na to upućuju i politički i finansijski podržane restauratorske tendencije našeg vremena. Recimo, Evropska unija se može raz-motriti kao (još jedan) pokušaj ili vid restauracije.

Uglavnom, za cilj globalizacije valja pitati i gledati put njega da bi se svagda (i lako) razumjela globalizacija i u detaljima.

Iz saznanja cilja izvodi se i sve ostalo. Recimo, jasno je da da bi bila izgrađena globalna država, monarhija ili imperija... potrebno je i neizbježno da prije toga bude razgrađena organizacija koju nazivamo država.

I baš to je ono što se dešava i ovih dana. Maltene, sve što se danas dešava u svijetu ima veze ili sa razgradnjom (nacionalne) države ili sa izgradnjom (globalne) države.

Opet, ta razgradnja je dvojaka: ili mirnim putem ili nasilnim.

Na državama svijeta – baš kao i na Crnoj Gori – je da biraju: Ili će da se razgrađuju (i dakako – nestaju) mirnim putem ili će biti razgrađene (de-strukturisane) nasilno.

Pošto države kao što je Sirija ne pristaju na mirnu razgradnju (i «konsensualnu hegemoniju») iste bivaju izložene nasilnoj razgradnji, spolja izazvanoj i forsiranoj, naravno zakamufliranoj na razne načine.

Šta znači i kako izgleda mirna razgradnja države? Prvo, ta razgradnja se ne sprovodi u jasnoći, već zamagljeno i vazda pod drugim imenima. Na taj način se postiže saglasnost ili sa-učestvovanje.

Tako imamo situaciju da je u razgradnji jedne države glavni izvođač radova ta ista država. Ista samu sebe razgrađuje, to jest autonulifikuje. Ako je u pitanju Crna Gora to znači da je u razgradnji Crne Gore glavni izvođač radova Crna Gora.

Šengenski sporazum

Pitanje je bilo i kako izgleda ta razgradnja države. Daćemo jedan važan i važeći primjer.

To je primjer ukidanja granica. Države ostaju bez granica.

Prije svega, to se odnosi na članice Evropske unije. Da bi se izgradila Evropa bez granica u praksi je potrebno da evropske države ukinu vlastite granice.

Kada je ovaj autor, prije nekoliko godina, prvi put o tome pisao, bio je neodlučan. Ukidanje granica je nešto toliko, da tako kažemo, nestvarno, da čovjek prirodno ne tri nego sto puta mjeri pa tek onda siječe, odnosno, daje da se publikuje.

Jedno je da se ukidaju carine – mada je i to velika i zbunjujuća promjena. Onda, može da se akceptira i druga velika promjena u području granica – ukidanje kontrole na određenim graničnim prelazima. Sve te preinake, ma koliko bile velike ili zbunjujuće, još uvijek, da tako kažemo, ne prelaze Rubikon.

To se, već, ne može reći za ukidanje granica. A upravo je riječ o tome – o ukidanju granica.

Znači, neće biti uklonjene samo carine i kontrola na određenim graničnim prelazima već i kompletne granice – što je, maltene, nevjerovatno.

U praksi, kada se sve to realizuje, to znači da će bilo ko moći da uđe u bilo koju zemlju na bilo kom mjestu, kako mu se prohtje. Kakve su konsekvence, kuda to vodi?

Na primer, dokument pod nazivom "Konvencija o primjeni Šengenskog sporazuma" /od 19. juna 1990. godine/ u članu 2. propisuje: "Unutrašnje granice mogu biti pređene na bilo kojoj tački bez bilo kakvih kontrola lica koja ga sprovode".

Da ne bude zabune, ista konvencija ( član 1.) daje definiciju šta se podrazumijeva pod unutrašnjim granicama (internal borders). To su "zajedničke zemaljske granice između ugovornih strana, njihovi aerodromi za internacionalne letove i njihove morske luke..."

Osvrnimo se na ovaj dio – "zajedničke zemaljske granice". Prosto rečeno, to su ukupne granice koje opasuju jednu zemlju. I pazite sad, te granice mogu, dakle, biti pređene na bilo kojoj tački, bilo gdje, bez ikakve kontrole.

Mir u Vestfaliji

Naravno, ukidanje granica je dio ili oblik ukidanja države. Na ovom primjeru (samo)ukidanja granica može se da vidi nekoliko važnih karakteristika «globalizacije države»; odnosno, kako se to operacionalizuje cilj globalizacije.

Najprije, što smo i pominjali, (samo)razgradnja se postiže mirnim putem. Država nad kojom se vrši ukidajuća razgradnja ne pruža otpor. Štaviše, sarađuje sa vršiteljima ukidajuće razgradnje.

Država je definisana prostorom a prostor je definisan granicama. U opštoj teoriji države i prava se ukazuje na to da je Zemlja u fizičkom smislu približno lopta, pa stoga geometrijski oblik državnog prostora liči na izvrnutu kupu
Kao i u svakoj maštovitoj opsjeni ili obmani, opsjenjena ili obmanuta strana čak je kao po pravilu sklona da misli ili da umisli da je zapravo ona na dobitku, što takođe spada u uspjeh obmane i opsjene.

Drugo, sve se obavlja u nekoj zamagljenosti, skoro kao u nekom polusnu.

Pogledajte i sami. Kada je neko do sada postavio pitanje o ukidanju granica Crne Gore – jedan jedini put? To se podrazumijeva kao da je u pitanju nešto nevažno ili nešto neizbježno ili nešto "što se ne događa".

Štaviše, tu je najprije prisutno neznanje. Da bismo raspravljali o tome šta ukidanje granica znači za Crnu Goru, kakve su konsekvence, da li je to isplativo ili ne, prvo treba da smo elementarno informisani o tome, prvo o tome da je to nešto što u o konkretnosti predstoji.

Toga nema. I po tome se prepoznaje maštovito opsjenarstvo. Pogledajte samo: Umjesto da se pitanje ukidanja granica postavi kao ključno političko, društveno, psihološko i isto tako povijesno pitanje... ništa od toga.

Sjetimo se, kako nastaje moderna država? Mirom u Vestfaliji 1648. godine, kojim je, po prvi put u povijesti, tlo Kontinenta izdijeljeno ili isparcelisano na teritorije koje će od tada biti pod suverenom vlašću država i pripadati im.

Država je definisana prostorom a prostor je definisan granicama. U opštoj teoriji države i prava se ukazuje na to da je Zemlja u fizičkom smislu približno lopta, pa stoga geometrijski oblik državnog prostora liči na izvrnutu kupu. Državi, dakle, pripada ne samo teritorija oivičena i označena granicama, već i oblast ispod površine i oblast iznad (vazdušni prostor).

Kada govorimo o međunarodnom priznanju države, govorimo o njenim međunarodno priznatim granicama. Nakon Vestfalijskog ugovora, država je, nekako, bivala država prvo po tome što je imala granice.

Šengenski informacioni sistem

Jedna država ne može biti nezavisna ako je ekononski ili finansijski bilo slaba, bilo zavisna. To je jasno samo po sebi – ali se nekako gubi iz vida
Kakve su konsekvence ukidanja granica? To pitanje treba postaviti dok nas te konsekvence ne zateknu nespremne i ne nanesu još veću štetu od one koje je, možda, neizbježna.

Analiza treba da pita za carine – naime, kakve su konsekvence najprije ukidanja carina?

Prema podacima s kojima raspolaže autor ove analize, za Crnu Goru su carine bazično značajne. Budžet Crne Gore po osnovu carina prihoduje nekih 65% ukupnog iznosa. To su, očito, velika sredstva. Obratno, ukidanjem carina, otvara se osnovno i prešno pitanje – kako nadoknaditi prekid dotoka tako velikih sredstava?

To je samo po sebi strateško pitanje.

Jedna država ne može biti nezavisna ako je ekononski ili finansijski bilo slaba, bilo zavisna. To je jasno samo po sebi – ali se nekako gubi iz vida.

Još prešnije pitanje otvara se ukidanjem granica. To – po automatizmu – otvara problem masovnih migracija, azilanata, bezbjednosti.

Nepostojanje (više) državnih granica čini državu vulnerabilnom i time još više eo ipso zavisnom, ovaj put u bezbjednosnom smislu. Ta zavisnost oslabljuje centripetalne vektore i čini je prijemčivom za centralizatorske tendencije na kontinentalnoj skali.

Unutar države, ukidanje granica ima impakt i na stepen demokratičnosti, takođe, skoro po automatizmu.

Gledano iz "žablje perspektive", ukidanje granica uvećava opšti stupanj slobode, putuje se nesmetano i tako dalje, pa je, navodno, normalno to podržati.

Stvarno, ukidanje granica predstavlja prijetnju onome što se naziva ljudska prava i slobode i faktički je – iako, dakle, tako ne izgleda – ozbiljan korak u pravcu totalitarizma.

Prijetnju, pored ostaloga, predstavljaju tako zvanično nazvane «kompenzatorne mjere». To su mjere koje se moraju preduzeti da bi se, da tako kažemo, nadoknadilo ukidanje granica i kontrole na granicama. Osim mjera, tu su i institucije ili sredstva koja treba da imaju tu kompenzatorsku funkciju.

Jedna takva institucija ili instanca je i „Šengenski informacioni sistem“ I i II («Schengen Information System», SIS I, II). Riječ je, ukratko, o jednoj džinovskoj bazi podataka, koja je kao takva ustanovljena "Konvencijom o implementaciji Šengenskog sporazuma" .

Druga je agencija „Frontex“. To je neka vrsta evropske uprave carina, sa sjedištem u Varšavi, koja kao takva zvanično djeluje od 2005. godine.

Znači, zadatak je ove agencije, uopšteno govoreći, zaštita slobode, ova, naime, omogućava u stvari i slobodno kretanje ljudi. Međutim, da bi se to u praksi i omogućilo, potreban je stalan nadzor i nad procesima, stanjima i tendencijama na teritorijama država koje su deborderizovane ili na teritoriji jedne faktičke države država.

A to, kao što je jasno, zahtijeva da - u ovom slučaju ova agencija - ima uvid u faktički sve: u unutrašnje stanje jedne nacije, tačno do tančina.

Tako se, ponovo, dolazi do onoga na šta je već upozoreno, na šta se krajnje nedovoljno upozorava: domicilne vlasti će biti obavezne i već su obavezne da dostavljaju podatke o svojim građanima - o svim svojim građanima - realnim transnacionalnim vlastima, bilo da je u pitanju agencija "Frontex", bilo da je u pitanju "Šengenski informacioni sistem I i II" bilo da je u pitanju takozvani "Vizni informacioni sistem" i tako dalje.


Najčitanije iz sekcije Zabava