Džastin Go: Piscu je određeno mjesto autsajdera - Vijesti.me
AMERIČKI PISAC ZA ART

Džastin Go: Piscu je određeno mjesto autsajdera

Pisac u meni jednostavno želi da stvori nešto dobro i trajno. Ali, da bi to bilo dobro, mora da je istinito - barem u umjetničkom smislu - tako da tu onda stupa istoričar

Džastin Go
Džastin Go

"Dok protiče vrijeme"  roman američkog pisca Džastina Goa uzbudljiva je priča o borbi za nasljedstvo i zabranjenuoj ljubavi. Go je savršeno dočarao duh početka dvadesetog vijeka u Engleskoj.  

Džastin Go je rođen u Los Anđelesu. Studirao je na Kalifornijskom univerzitetu, na Berkliju i na Univerzitetskom koledžu u Londonu.

 Vi ste rođeni u Los Anđelesu i živjeli u Tokiju, Parizu, Londonu, Njujorku, Berlinu... Gdje ste ostali najduže i u kojem gradu se osjećate najugodnije? 

 - Ja sam volio sve te gradove na vrlo različite načine. I pokušao sam da održim vezu sa njima vraćajući im se redovno, tako da se uvijek u njima osjećam pomalo kao kod kuće. Ali čak i da ostatak svog života provedem u Berlinu, ne bih smatrao sebe Berlincem. I ja sam zadovoljan sa tim. Piscu je određeno mjesto autsajdera. Gleda zabavu kroz prozor sa pločnika, jer on nije pozvan. To može biti težak način života. Ali mislim da nije slučajno što je toliko velikih knjiga napisano u egzilu.
   
Vi ste po obrazovanju istoričar, ali  i poznati pisac. Šta vas više okupira: pisanje romana ili vaša profesija istoričara? Ili oboje u isto vrijeme? 

 - Ja sam i jedno i drugo u isto vrijeme. Ali izgleda da su te dvije strane u stalnom sukobu. Istoričar u meni pokušava da sastavi prošlost, ali bez obzira na to koliko komadića prošlosti nađe, on zna da se još više komada i dalje vode kao nestali. On ih  sve nikad ne može sastaviti zajedno, ali i dalje pokušava. Pisac u meni jednostavno želi da stvori nešto dobro i trajno. Ali, da bi to bilo dobro, mora da je istinito - barem u umjetničkom smislu - tako da tu onda stupa istoričar.

  Vaš prvi roman, "Dok protiče vrijeme" je polu-istorijski roman. Prožet događajima  iz rata, ali i iracionalnošću romantične ljubavi. Zašto vas kao pisca zanimaju ove teme?  

- Nisam posebno zainteresovan za svakodnevni život, u kome svaka odluka koju  napravimo nema ozbiljne posljedice. Mene interesuju ekstremi - ključni trenuci u kojima  se često suočavamo sa teškim odlukama, ali i osjetimo se najviše živima. To su ti trenuci koji odražavaju ko smo, i o tome želim da pišem. 

Džastin Go
Džastin Go

Ovaj roman ste pisali nekoliko godina. Možete li nam reći zašto tako dugo?

 - Počeo sam istraživanje čim sam krenuo sa radom na romanu i dalje istraživanje je potrajalo sedam godina. Da bih napisao knjigu morao sam da znam činjenice o edvardijanskom društvu, Velikom ratu, ekspediciji na Everest, britanskom zakonu o nekterninama... ja bih pisao ujutro, a istraživao u ostatku dana. Osim toga, nikada ranije nijesam  pisao knjigu, pa dosta sam proveo vremena jednostavno učeći kako napisati roman i staviti sve to zajedno. Mnogo toga je bilo pogrešno. Ja bih napisao scenu loše, a onda je prepravljao sedam ili osam puta. U tom procesu sam naučio više nego da sam to napisao iz cuga dobro na početku. Ali, to je posao bez kraja.

Šta vas je podstaklo da napustite advokatsku kancelariju i Njujork, i da odete u Berlin da pišete ovaj roman? U stvari, zašto baš Berlin? Zašto ovaj roman nijeste mogli pisati negdje drugdje, u Njujorku, na primjer?  

- Berlin je praktično muzej sukoba dvadesetog vijeka. I dalje možete osjetiti podjele grada na istok i zapad, i vidjeti ožiljke vijeka ideološke borbe. Moja fascinacija gradom nikada ne prestaje, bilo da vozim bicikl duž Berlinskog zida noću, ili gledam uništene fasade starih zgrada. Ali isto tako volim osjećaj kada je čovjek iseljenik i autsajder. To me čini više osjetljivim na sve što se događa oko mene, i to me čini boljim piscem.

  Vi ste istoričar i vaš interes za teme Prvog svjetskog rata je sasvim razumljiv. Ali, nejasan je vaš interes za Mont Everest, planinarenje, penjanje?  

- Pokušavao sam da pišem o onome što nas čini ljudima. Znao sam da to nije težnja za osnovnim stvarima, stvarima potrebnim za opstanak. Osjetio sam da to mora biti nešto što smo radili bez praktične svrhe; rizik koji smo preuzeli samo zato što je važan za nas, jer nas je podsjetio na to šta znači biti živ. Mogla je to biti ljubav, možda i rat, ili to može biti hiljadu drugih stvari, ali u planinarenju sam našao verziju toga što me fasciniralo. 

 Likovi u vašem romanu su uglavnom mladi ljudi. Da li je to slučajno ili namjerno? 

 - Namjerno, jer sam pokušavao da shvatim izbore sa kojima bih se suočavao u svojim dvadesetim. Gledajući mlade ljude tokom Velikog rata - koji su vrlo mladi morali da donesu teške odluke, odluke koje ponekad znače život ili smrt - ja sam shvatio šta mi je bitno u životu, i koliko sam srećan bio što sam uopšte imao bilo kakav izbor.

 Sudbina nije bila naklonjena vašim junacima Imodžen i Ešli. Zašto ste izabrali takav okrutan kraj?

 - Kao što je rekao Ernest Hemingvej, posao pisca je da kaže istinu. Trudim se da pišem priče koje odražavaju svijet u kojem živimo, i na ovom svijetu krajevi nisu uvijek sretni. Da bi se to prikrilo ili ignorisalo trebalo bi da pobjedi cijela svrha mog rada. Ja ne mislim da je kraj knjige okrutniji od istorijskih života na kojima je baziran. A tu je i nada do kraja, kao i očaj. Kao što je u našim životima, na čitaocu je da odabere na šta će se fokusirati. 
  
Gajite jak interes za oružje i za uniforme, za osjećaje naoružanih ljudi u uniformama. Iz kog razloga? Da li ste za to zainteresovani kao pisac ili kao istoričar?

 - Izabrao sam da pišem o tom periodu dijelom zato što su me toliko privukli ti detalji. Sve o Velikom ratu me je oduvijek fasciniralo, od njemačkih kaciga sa šiljcima, do noževa za rov i gas maski. Naravno da se oni odnose na istoričara, ali pisac pronalazi u njima vrlo moćan simbol rata. Rovovsko ratovanje nije samo noćna mora dvadesetog vijeka, već je možda noćna mora za industrijsku civilizaciju. Iako nijesam vidio rat svojim očima, to je nešto što nisam mogao da zaboravim. Izgledalo je kao buđenje iz sna za koji sam bio napola ubijeđen da je bio pravi. Dakle, kada sam konačno pisao o tome, našao sam da imam puno toga da kažem.
  
U mnogim prethodnim ratovima, bilo je dosta mladih ljudi, volontera. Šta je motivisalo te ljude da se bore, da ubijaju ... Da li je možda to strah od smrti, po vašem mišljenju? 

 - U nekom trenutku u našim životima svako od nas želi da učini nešto što je bitno. Isti poriv koji me je naveo da napišem roman možda može odvesti još jednog mladića u vojsku. Ljudi smatraju da je želja da se bude dio pokreta veća od pojedinca. Istorija pokazuje da nacionalizam, strah i mržnja mogu biti daleko efikasniji u motivisanju ljudi od pozitivnih impulsa. Ali čak i bez te snage, živimo u svijetu u kojem je nasilje prihvatljivo kada je pod pokroviteljstvom države. Dokle god se bilo koje društvo veselilo ijednoj smrti čak i smrti svojih neprijatelja - nikada se ne može postići moralna dosljednost. 

U nekom trenutku u našim životima svako od nas želi da učini nešto što je bitno

  U kontekstu današnjih turbulentnih događaja u svijetu, recite nam kakvo je vaše mišljenje o ISIL-u?

- Čini se da je jasno da je strategija ISIL ogorčenje zbog bijesa. Tokom 1930-ih politički neprijatelji su bili mučeni u zaključanim podrumima; sada su u vatri ili ih obezglavljuju pred kamerama. Ali u Americi, a ne pokušavam da shvatim zašto bi mladi ljudi radili takve stvari, imamo predsjedničkog kandidata čiji je odgovor "tepih bombe" za ISIL, što znači   neselektivno ubijanje i ciljeva i civila. To je moralna trka do samog kraja da će ISIL uvijek pobijeđivati, jer je trka bila njihova ideja od samog početka. Čak i ako je zapad uspješan u porazima ISIL-a, tu su snage koje stvaraju i održavaju ISIL, i dalje, druga grupa će jednostavno popuniti prazninu. Nema jednostavnog odgovora na ovaj problem. Ali ja sam siguran da je odgovor ne oponašati ISIL-ove okrutnosti, niti njegovu mržnju i netrpeljivost.

Potraga za utvarama prošlosti

Ubrzo nakon što je diplomirao Tristan Kembel, junak ovog romana, dobija pismo koje sadrži broj telefona Dž. F. Pričarda, pravnog zastupnika iz Londona. Kako će mu Pričard pojasniti, 1924. godine Engleski alpinista Ešli Volsingam poginuo je u pokušaju da osvoji Mont Everest. Svoju basnoslovnu zaostavštinu ostavio je nekadašnjoj ljubavnici Imodžen. Na to nasljedstvo niko nikada nije položio pravo. Do Pričarda je nedavno stigla informacija da bi Tristan mogao biti zakoniti nasljednik. Ali ako to ne dokaže u naredna dva mjeseca, bogatstvo će biti razdijeljeno dobrotvornim organizacijama.  U trci s vremenom Tristan mora da obiđe arhive u Londonu, bojna polja na Somi i fjordove Islanda ne bi li otkrio svoje porodično porijeklo i priču o zabranjenoj ljubavi koja se odigravala u metežu Prvog svjetskog rata. 

Na svom putu sreće Mirej, djevojku koja će mu ukazati na to koliko njegova potraga za dokazom da je Imodženin potomak postaje neobičnija svakim novim otkrićem o davno zaboravljenim ljubavnicima.