Engleski kao globalni književni jezik

Najedanput izgleda kao da sva Evropa želi da piše za englesko tržište ili da, u najmanju ruku, svoj jezik simplifikuje u tolikoj mjeri da zvuči kao da se radi o prevedenom, a ne o izvornom štivu
107 pregleda 1 komentar(a)
Hemingvej, Foto: Seecult.org
Hemingvej, Foto: Seecult.org
Ažurirano: 19.09.2015. 12:23h

(Odakle čitam: promjenljivi svijet knjiga - Where I'm Reading From: The Changing World of Books; Tim Parks; New York Review of Books, New York; 2015; 241 str; i Prebiranje: godina dana čitanja, skupljanja i života sa knjigama - Browsings: A Year of Reading, Collecting and Living With Books; Michael Dirda; Pegasus Books, New York; 2015; 246 str.)

Parksova i Dirdina knjiga su zbirke književnih onlajn kolumni. Osjetno se razlikuju s obzirom da Parks - pisac, esejista, kritičar i prevodilac sa italijanskog (Kalvino, Makijaveli, Leopardi, etc.) - pokušava da se dotakne ozbiljnijih literarnih tema lišenih guste memoaristike koja obično prati kolumne.

Parks (1954) je ove tekstove od 1,500-2,000+ riječi pisao za prestižni New York Review of Books. On na književnost gleda iz osvježavajućeg ugla skeptičnog i samokritičnog autora s engleskog govornog područja i profesora u Italiji, i o tome kako se, i kako treba da se, doživljava strana literatura na engleskom jeziku, i obratno.

Mada je engleski odavno postao lingva franka, Parks, obilazeći evropske literarne krugove, primjećuje da je taj jezik sve bitniji ljudima koji ni ne planiraju da pišu na njemu. A sa strane globalnog sela, jeste lijepo znati da danas u knjižarama relativno lako možemo naći nekog afričkog pisca (makar na engleskom) odmah pored američkog bestselera.

Današnju književnu, a i jezičku, situaciju u Evropi, Parks nužno ne povezuje s ekonomskim interesima, koliko s onim periodom Srednjeg vijeka pošto je Evropa odlučila da se otrese dominantnog jezika, latinskog, i pređe na maternji. Danas je čitava stvar obrnuta, pa se autor pita hoće li, ako se ovako nastavi, vremenom potpuno iščiljeti izvorni roman van engleskog govornog područja?

Najedanput izgleda kao da sva Evropa želi da piše za njihovo tržište ili da, u najmanju ruku, svoj jezik simplifikuje u tolikoj mjeri da zvuči kao da se radi o prevedenom, a ne o izvornom štivu. Tako misli Parks.

Od toga ne odudara ni odlična prodaja anglo-američkih romana u njemačkim, francuskim i italijanskim knjižarama, gdje pak najbolje prolaze naslovi iza kojih stoji glasan marketing, ili popularna nagrada. Na taj način, ako pročitamo novi roman Dena Brauna, ili Murakamija, čitalac će postati dio međunarodne zajednice. Mnogima godi taj komforni kružok. Uostalom, Parks potvrđuje da i njegov uspjeh iziskuje svjetsku publiku (u Njemačkoj prodaja Parksovih knjiga nadvisuje istu u Engleskoj).

Stoga, najčudniji - ili najlogičniji - odgovor koji je autor dobio od nekih mlađih čitalaca koji su po inerciji kupovali popularne anglo-američke hitove u lokalnim knjižarama, jeste da bi, na putovanju, mogli imati temu za razgovor. Drugim riječima, ako pročitaju neki novi roman, oni će biti "u toku" sa strancem koji čita isto što i oni. Očito se radi o kolektivnoj logici čim više ljudi razmišlja na takav način. Autor je u Norveškoj čuo od nekoliko pisaca da oni, dok pišu romane, paze da olakšaju engleskim čitaocima, makar kad su u pitanju imena likova. Čak je i Kazuo Išiguro izjavio da treba izbjegavati lingvističke virtuoznosti, kako prevodiocu ne bi otežali posao.

U Italiji je Parks takođe uvidio da pisci sebe ne vide kao "autora", sve dok im se roman ne objavi u Njujorku. Njihovi sunarodnici valjda misle da, ako ih već ne vole van zemlje, onda očito nisu dobri pisci. Opusi Zole i Verge ne bi ni trepnuli da im nije pošlo za rukom da ih prevedu u Londonu, kaže Parks, dok danas ispada da bi i Šekspir vjerovatno morao da zakida na kalamburima i neologizmima.

U nekoliko tekstova autor se dotiče teme "dosadnog novog globalnog romana", ali i tvrdnje koliko je, ako se već bavite pisanjem, bitno čitati pisce na svojem jeziku i u ovom globalnom paprikašu očuvati začin nacionalne kuhinje. U Holandiji je primijetio da se najmanje traže domaći pisci. U Njemačkoj knjige u prevodu čine više od 50% svih objavljenih knjiga, u Italiji 70%, a u SAD samo 3-4%.

Na jednom panelu u Berlinu gdje je učestvovao sa još deset poznatih engleskih autora, umalo nije pocrvenio kad je čuo izvjesnog satiričara i oštrog ljevičara kako ponosito izjavljuje koliko ga oduševljava to što je "veliki engleski roman" i dalje jedan od najtraženijih u svijetu. Parksu je bilo neprijatno, jer je znao da su okolnosti sasvim drugačije, i da engleski roman ne prednjači zato jer je izuzetan (možda i jeste) - koliko zato što ima daleko bolji marketing od ostalih. Mejler je jednom napisao da kod Hemingveja nećete naći ni jedan miris. Ono što, prema Parksu, najviše smrdi je Nobelova nagrada za književnost. Niko ne može da ga uvjeri da je strogo švedski žiri od

18 ljudi u stanju da kompetentno odluči o nacionalnoj literaturi druge zemlje.

Da li afričke ili indonežanske pisce članovi žirija čitaju na izvornom jeziku, ili u prevodu na švedski, ili u prevodu na neki drugi jezik koji znaju? Koliko romana sveukupno čitaju?... Direktor nagrade je jednom prilikom uvjerio novinare da svi u žiriju garantovano znaju engleski. Takođe vrijedi uzeti u obzir i to da žiri plaća savjetnike.

Većina odluka su obično pretjerano očigledne: poluzaboravljeni Pinter, i Mario Vargas Ljosa za koga je Parks mislio da je Nobela već davno dobio. Reklo bi se da čovjek ne može da pogriješi s njima dvojicom, kao, na primjer, sa austrijskom ljevičarkom Elfride Jelinek, isuviše bizarnom za takvu jednu nagradu koja zapravo treba da simbolizuje... mir u svijetu? Ovo samo potvrđuje da se određeni pisci nagrađuju više zbog političkog angažmana nego zbog ljepote napisanog. Isto tako je poznato je da u tom žiriju, koji se inače rijetko oplemenjuje i mijenja, svako malo iskrsavaju neslaganja oko odluke. Smiješna tradicija koju pošto-poto treba metnuti u književni zapećak.

Ali on ipak cijeni kada žiri odluči da spusti loptu i sebi umnogome olakša, i, primjera radi, dodijeli nagradu zemljaku Šveđaninu, kao što je bio nepoznati 80-godišnji pjesnik, Tomas Transtremer, kome je do 2011. godine sav opus mogao da se pročita za samo par sati. U tom slučaju im treba vjerovati, jer očito dobro poznaju onoga koga nagrađuju.

Majkl Dirda (1948), dobitnik Pulicera za kritiku i veliki prijatelj žanra, nikada na sebe nije gledao kao na kritičara, i to je odista poštena izjava s njegove strane, jer ga, u slučaju da mu pratite karijeru, nikada i ne možete zamisliti kao jednog (ako ga pri tom uporedite sa Džejmom Vudom). On je, jednostavno, recenzent.

To i sâm potvrđuje u ovim kolumnama za American Scholar: "(...) ja nemam taj analitički um, iako se nadam da sam makar malo zanimljiviji od većine kritičara koje čitam... Zapravo, ja sam knjiški moljac, cjenitelj knjiga, čirlider-navijač za stare, zapostavljene, marginalizovane i zaboravljene. Možda, kad je vani sunčano, sebe nazovem književnim novinarem" (str. 221).

Premda se radi o još jednoj zbirci skupljenih tekstova, ovog puta Dirda obećava da će se njegov dugo odlagani projekat o avanturističkim romanima na engleskom jeziku od 1875. do 1930. pojaviti 2016.

Neću se zadržati na Prebiranjima, jer su u pitanju relativno opuštene kolumne pisane u periodu 2012-2013, što znači da obiluju pseudo-memoaristikom i temama koje se najčešće svode na gurmanske obilaske antikvarnica po Vašingtonu, anotirane liste omiljenih knjiga, anotirane liste knjiga koje govore o knjigama, anotirane liste kupljenih knjiga i liste knjiga što bi valjalo pročitati.

Naposljetku će ljubitelji knjige, kao poređenje, dobiti listing svega što je Dirda, osim ovih kolumni, u istom periodu napisao i za druge publikacije - dakle, još nekih stotinjak(!) recenzija/eseja/predgovora. Dirdu bez razloga ne zovu "najnačitanijim čovjekom na svijetu". Ipak, ima jedan minus: još uvijek nije pročitao Portet jedne ledi.

Bonus video: