Epoha rađanja moderniteta

Dvadeset i kusur godina nakon što se latio pera, Adolf Los je bio poznat, između svega ostaloga (u što spada i čitava serija nevjerovatnih eseja, ali i kuća bez kojih bi - u kompletu sa esejima - nemoguće bilo zamisliti povijest, teoriju i kritiku arhitekture XX vijeka
129 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 12.03.2016. 20:09h

Ako bih u ovom trenutku riješio da podvučem liniju ispod, evo još malo pa 13 godina pisanja za ART Vijesti o arhitekturici - ako bih podvukao liniju ispod 646 tekstova (ovo je 646.) na devetoj strani - onda bih morao da zaključim da... zapravo nemam što da zaključim.

Ne postoji ništa (od supstancijalne važnosti) što bih ostavio u amanet malobrojnim obožavateljkama i obožavateljima mojega lika i djela (pogotovo lika).

Moguće je da bi se, eventualno, dalo prosijati nekih 5-6 veselih tekstova iz te tužne gomile tekstova - svaki stoti, recimo - i da bi taj uzorak možda reprezentovao nešto (ili nešto drugo) - ali nije na meni da se time bavim, definitivno.

U posljednje vrijeme mi se dešava - pogotovo prilikom upoznavanja za veselim studenticama arhitekture, veseloga oka - da budem počašćen komplimentom — O, to ste vi, drugačije sam vas zamišljala — Vjerovatno kao Džordža Klunija (George Clooney), on je nešto malo stariji od mene, znate — Ha, ha, ha, drago mi je da sam vas konačno upoznala, rado čitam vaše tekstove, vrlo su inspirativni - i da me nakon prvog talasa topline (koji moje napaćeno srce izbacuje daleko na plažu mojega napaćenog duha - gdje ostaje vječno nasukano) obuzme teška tuga - najteža moguća tuga - pri pomisli da je gospođica bila u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole u vrijeme kada sam izbacivao najbolje uratke za ART Vijesti.

Šalu na stranu, moram da priznam da u posljednje vrijeme dosta razmišljam o nekoj vrsti tačke na moj minuli rad vezan za ART Vijesti - strahovito su me pritisle obaveze vezano za tzv. akademski rad - i sve mi je teže da "švenkujem" sa akademskog pisanja na pisanje za novine - i obratno.

Ne kažem da je akademsko pisanje zahtjevnije od pisanja za novine - to nikako, nisam lud - sve što hoću da kažem je da te dvije vrste pisanja nisu srodne, nisu baš kompatibilne.

To vam je, otprilike, kao da prijepodne radite u mesari — Pola kila svinjskog buta, molim vas, i ako vam nije teško da mi to izrežete u lijepe, tanke šnicle - a poslijepodne radite u kozmetičkom salonu "Alive" - specijalista ste za lasersku liposukciju - oslobađate platežno sposobnije gospođe i gospodu viška sala na nezgodnim mjestima — Lijepo ste mi obradili guzu, hvala vam, poslije ćete malo i sa butina, molim vas, i sa stomaka, naravno. I onda, jednog sunčanog dana - puknete - a da niste ni primijetili - pa počnete da pretvarate gospodske guze u šnicle, onim vašim dugačkim, oštrim mesarskim nožem.

Hoću da kažem da je sve to meso - tj. pisanje - i da ne postoji neka suštinska razlika, definitivno - ali...

Itd...

Dakle, mladi Adolf Los (Adolf Loos, 1870 - 1935), arhitekt po vokaciji (mada nikad nije završio visoke škole), vratio se 1896. u Beč, nakon što je tri godine proveo u Sjedinjenim državama (u dužoj, radnoj posjeti dragoj tetki i ostaloj rodbini).

Biće da se Los u Americi oprobao na raznim poslovima - koje teško da bismo mogli smatrati uskostručnima - ali je, po povratku u Beč, inisitirao da je isključivi cilj njegovog boravka "s druge strane Atlanskog okeana" (u Beču se tada, u boljim kućama, njegovala prijestonička arogancija, što će reći da se strogo izbjegavala čak i geografska odrednica "Amerika", jer je aludirala na nešto krajnje profano) bilo stručno usavršavanje - učenje o arhitekturi, građenju i građevinskom biznisu.

U Ameriku je otišao Adolf Los, student bez novca i perspektive - a iz Amerike se vratio gospodin Adolf Los - arhitekt i džentlmen u savršenom odijelu i u savršenim cipelama - izbrušenih svjetonazora i čvrstog stava po svim aktuelnim pitanjima - ali avaj, avaj ali - opet bez novca i perspektive.

U Beču, sumorne 1896. godine, nije bilo posla za Losa (tek će 1898. Los početi da se ozbiljnije bavi arhitekturom, tj. interijerima u prvo vrijeme), pa je počeo da piše tekstove, odnosno eseje - i to baš za novine. Teme Losovih eseja - ni tada, a ni kasnije - nisu bile striktno arhitektonske - pisao je, recimo, o idealnoj dužini ženske frizure ili o tome kako bi džentlmen morao da se odijeva - ali jesu imale veze sa arhitekturom - i to suštinske, ispostaviće se - jer sve je arhitektura, nadam se da se slažemo oko toga.

Los je od početka oštro kritikovao secesiju, stil koji je u to vrijeme uziman za mjeru dobrog ukusa u Beču - ali i bečki establišment, odnosno kompletan bečki svjetonazor na razmeđi vjekova. Ako nekoga baš zanima taj nevjerovatan period u istoriji civilizacija, postoji knjiga "Fin-de-siècle u Beču: Politika i kultura" - koju potpisuje Karl E. Šorske (izdanje Geopoetika, 1998. godine) - i koja počiva na tezi da su baš u Beču, na rezmeđi vjekova, u vrijeme teške političke krize i dubokog društvenog raslojavanja, udareni temelji dobrom dijelu onoga što danas smatramo za modernu evropsku misao i umjetnost. Los je važna epizoda u toj priči, naravno.

Dvadeset i kusur godina nakon što se latio pera, Adolf Los je bio poznat, između svega ostaloga (u što spada i čitava serija nevjerovatnih eseja, ali i kuća bez kojih bi - u kompletu sa esejima - nemoguće bilo zamisliti povijest, teoriju i kritiku arhitekture XX vijeka, mada niko u to vrijeme, početkom dvadesetih godina prošlog vijeka, nije mogao ni da pretpostavi da su te kuće i ti eseji baš toliko važna stvar) - i po tome što je volio da se pravi gluv kad bi mu neko uputio glupo pitanje — Gospodine Los, da li volite mlade, izrazito mlade žene? - na primjer - ili pitanje koje nije bilo vrijedno odgovora — Gospodine Los, kada namjeravate da platite kiriju za februar, molim vas?

U to ime, dobri ljudi koji su se 1921. godine obratili Losu s idejom da se svi njegovi rani eseji (najluđi njegovi eseji, oni iz perioda 1897 - 1900) sakupe - i da je pravo vrijeme da se štampa knjiga - bili su vrlo oprezni, uviđavni i obzirni - tako da Losu, pedesetogodišnjaku u to vrijeme, nije preostalo ništa drugo nego da dobre ljude pusti da ga nagovore da se štampa knjiga - ali uz jedan uslov - da naslov knjige bude: Ins Leere gesprochen - ili u prevodu: Izgovoreno u prazno.

E sad...

U sljedećem broju ću se baviti, najvjerovatnije, stavljanjem tačke na seriju tekstova o kući Jovićevića na Karuču - iz 2007. godine (ne mogu da vjerujem da je to bilo tako davno) - i o još nekim stvarima vezano za Jovićeviće - Karolin (Caroline) i Janka.

Galerija

Bonus video: