Faruk Šehić, jedan je od najpoznatijih pisaca regiona. Njegovo posljednje djelo je roman “Knjiga o Uni”, koja je objavljena istovremenoza bosanskog i hrvatskog izdavača, a ranija djela “Pjesme u nastajanju”, “Hit depo”, “Pod pritiskom”, “Transssarajevo”, “Ulične poslanice” su stekle kultni status kod čitalaca.
Šehića smatraju predvodnikom pregažene generacije, iako se on sam tako ne osjeća. Preživio je rat, bio u njemu i u tome je bio toliko dobar “da su mi povjerili stotinjak ljudi da se brinem za njihove živote. Mislim na vojnu jedinicu koju sam vodio”
Prošle godine si mi na festivalu poezije u Zagrebu kazao da je više nećeš pisati. Da li si i dalje pri tome?
"Nisam fakat pisao poeziju zadnjih šest godina, ali sam skoro bio u Francuskoj i prizori su me natjerali da pišem kilometarske pjesme, po uzoru na pješčane plaže kojima sam šetao svaki dan.
Pošto nisam imao fotoaparata, onda sam se morao obratiti poeziji za pomoć. Sad imam u planu kupiti fotoaparat, tako da ću se riješiti poezije, koja, po svaku cijenu, želi da se ugnijezdi u moje tijelo".
Knjiga o Uni je priča o ratu, miru, vodi, djetinjstvu... O čemu nije?
"Nije priča o ljudima. U toj knjizi nema karakterističnih romanesknih likova. Likovi su stari ljudi, djeca, fantastična bića. Valjda je normalno da ti se odrasli (formirani) ljudi gade kako vrijeme prolazi.
Više me je zanimala flora i fauna, što nije nikakva mizantropska poza, nego činjenica da sam odrastao na vodi, u prirodi, u potpunom sjedinjenju s tim svijetom. Društvo, država, nacija, reprezentacija, komunizam, radničko samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, to me nije zanimalo. Kao malo dijete nisam vjerovao u ove floskule".
Ono što je upečatljivo u romanu su lijepi opisi, gotovo romantični, prirode suprotstavljeni opisima stanja ljudi i podijeljenog junaka. Priroda i društvo na različitim stranama?
Naravno, to je kontrapunkt. Moralo je tako biti, inače bi se knjiga zagušila u užasima rata, i čega sve ne. Volim pisati takve knjige koje imaju formu amplitude na EKG-u.
Već sam odgovorio na pitanje o prirodi i društvo. Više me zanimala priroda, a i to je stav prema društvu. Negativan, mada ne skroz, nekako se taj humanizam uvijek probije na kraju, bude mi žao čitalaca i kritičara.
Pogotovo nekih kritičara koji, počesto, svaku moju knjigu poistovjećuju s mojom ličnošću i mojim privatnim životom. Pa im ja, onako drugarski, ponekad namignem u knjizi čisto da vide da ima nade u budućnosti. Da ja nisam baš tako mračan i neveseo lik, niti treba da se brinu za kliničku sliku moga PTSP-a.
Rekao si da je za neke rat bio samo pozornica njihovih budućih literarnih djela. Ti si učestvovao u njemu, preživio i izašao kakav? Kao pisac?
"Preživio sam kao čovjek. Zapravo kao životinja. Nema jačeg instinkta od toga. Moram priznati bio sam dobar u preživljavanju, toliko dobar da su mi povjerili stotinjak ljudi da se brinem za njihove živote. Mislim na vojnu jedinicu koju sam vodio. Pisac sam bio i prije rata, želio sam biti to. Rat dođe kao katalizator, ubrza proces i onda je to taj bingo.
Iz rata sam izašao kao prerano odrasli mladić, dječačkog lica i ogromnog životnog iskustva. Bez iluzija".
Smatraju te predvodnikom pisaca pregažene generacije, rođene 70-ih. Što za tebe znači ovakva titula?
"Ne znači ama baš ništa. Niti sam pregažen, niti se tako osjećam. Uglavno sam ja gazio".
Jedna od najzanimljivijih činjenica koje povezuju umjetnost i opskurne 90 je zapravo da je raspadnuta zemlja počela da se povezuje upravo preko književnosti, jezika. Što je raspad te zemlje donio književnosti
"Pa OK, to je uvijek tako nakon rata. Kulturne elite se prve zbližavaju. Tako i književnost ima tu ulogu „zbližavanja“, mada mene ti pojmovi poput „rekoncilijacije“, pomirenja, oprosta itd. jako nerviraju. Nisam intelektualac, to ostavljam njima neka se bave papirnatim teorijama koje nemaju veze sa stvarnim životom".
Kako to izgleda biti pisac u BiH?
"Izgleda zajebano. Moraš sam brinuti o svemu. Ako nemaš para da odeš doktoru, onda si najebao. Moja pozicija je najlakša i najteža istovremeno. Ne zavisim ni od koga, niti me iko gura na bilo koji način.
Nije popularno zvati se mojim imenom danas u Sarajevu. Podjednako sam udaljen od bošnjačkih desničara, čiji pisac nikad neću biti, a isto tako od kvaziljevičara i tzv. građanskih opcija. Gade mi se i jedni i drugi. Tako da sam ničiji, najviše svoj. Sad zasad nisam na prodaju".
Da li država podržava pisce, odnosno da li podržava izdavače koji bi trebalo da podržavaju pisce?
"Ne podržava država ništa, jer je i nema. Izdavači me najmanje zanimaju u životu".
Da zatvorimo krug. Počeli smo s poezijom... Misliš li da ona gubi svoje mjesto u savremenoj književnosti, ili je umjetnost za privilegovane (i pisce i čitaoce).
"Ne mislim. Poezija je uvijek imala i uvijek će imati svoju publiku. Ona je kao jedna neuništiva sekta, sa nemalim brojem članova. Tako je uvijek bilo i biće".
S obzirom na to da si pjesnik, da li je ta vještina primjenljiva u prozi?
"Više sam pisac, ali ako kažeš da sam pjesnik, prihvatiću i tu stigmu. Da, primjenjiva je vještina pisanja poezije u prozi. Doduše, ponekad mi je to sve isto. Jedina razlika je rečenica i stih. Forma. Mada priznajem sve me više zanima roman kao ultimativna forma. Kao ultimativna avantura pisanja".
Bonus video:
