Bezidejnost zamaskirana žanrom

147 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 17.01.2015. 17:23h

96 sati: U bijegu (Taken 3, Olivier Megaton, 2014)

Da je za dramskog glumca moguće da postane akcioni heroj, pokazuje slučaj Lijama Nisona. Nakon drama u kojima je dobijao hvalospjeve kritike, odnosno popularnih filmova u kojima je bio češće sporedna, nego glavna uloga, Nison je odlučio da napravi zaokret u karijeri. Tako je prihvatio ulogu penzionisanog agenta Brajana Milsa koji ne bira sredstva kako bi pronašao otetu kćerku. Idejni tvorac filma je bio francuski režiser Lik Beson koji je u svojoj karijeri napravio sličan zaokret, te od remek djela kakva su „Veliko plavetnilo“ i „Leon profesionalac“ počeo da snima zaboravljive holivudske akcije. „96 sati“ je Nisona pretvorio u akcionu zvijezdu i usput zaradio gotovo deset puta više nego što je koštao. Nastavak je finansijski nadmašio prvi dio, mada je reakcija kritike bila uzdržanija. Trenutno je u bioskopima treći dio u kome će Brajan još jednom pokazati zašto tajni agenti ne idu u invalidsku penziju, iako bi možda trebali.

Brajan Mils (Lijam Nison) čestita rođendan svojoj kćerci Kim (Megi Grejs). U povratku ga posjećuje bivša žena Lenor (Femke Jensen), koja prolazi kroz bračnu krizu sa mužem Stjuartom (Dugrej Skot). Ubrzo će Brajan biti optužen za njeno ubistvo, pri čemu će samo kćerka povjerovati kako je nevin. Dok bude pokušavao da otkrije ko mu je smjestio, za petama će mu biti inspektor Docler (Forest Vitaker) koji je riješen da ga izvede pred lice pravde.

Beson je treći dio serijala „96 sati“ zamislio kao film u kome Mils ne proganja, već je progonjen. Kako bi izvukao najviše što može iz premise, ubacio je lik inspektora Doclera čija veza sa Milsom podsjeća na onu koja je postojala između Harisona Forda i Tomija Li Džonsa u „Bjeguncu“. Međutim, dok se tamo uspješno dočaravao kompleksnost odnosa progonitelja i žrtve, ovdje se ističe bezidejnost koju je teško zamaskirati žanrom. Prije svega, Docler je loš i nesposoban inspektor. Kako publici ovo ne bi upalo u oči, autori ga čine ekscentričnim, računajući na doktor Haus efekat (što neobičniji, to sposobniji). Na uviđajima, Docler u ruci drži šahovsku figuru koja treba da aludira na intelekt koga nema. Kada mu to dosadi, iz džepa izvadi lastiku i sam sa sobom odigra kolariću paniću. Svjestan da je Mils više od onoga za šta se izdaje, Docler odlučuje da odmah odustane. Ako ga Mils pozove i ubaci mobilni telefon u autobus, Docler odlučuje da ne prati signal, jer je Mils toliko sposoban da on očekuje kako je telefon nemoguće pratiti. Kada ga kolege pitaju da li da uhode Brajanove drugove, Docler odlučuje da ni to ne rade, jer su i oni previše sposobni. Ovaj fatalizam je u neskladu sa činjenicom da Docler uopšte ne pokušava da riješi slučaj, već se fokusira na hvatanje Milsa za koga smatra da je neuhvatljiv. Bizarnost odnosa najviše razotkriva scena u kojoj inspektor moli Brajana da mu dozvoli da radi svoj posao, što Mils odbija. Ovo je potpuno ispravno, jer bjegunac Brajan taj posao radi bolje od njega.

Da ni Mils nije baš pametan, pokazuje scena u kojoj kontaktira svoju kćerku. Kako ne bi policiji upao u oči, on lijepi poruku na jogurt u radnji. Poruka je „popij ovo“, što Kim uradi. Nedugo zatim, u učionici joj pozli od napitka, zbog čega mora da ode do toaleta gdje je čeka otac. Nejasno je zašto Mils na jogurtu nije napisao „nađimo se u kupatilu u 09:00“, nego je odabrao da kćerki da laksativ. Opet, ovaj problem nestaje ako se posmatra kao kazna za to što Kim nije bila oduševljena plišanom pandom koju joj je kupio za rođendan.

Sve ove manjkavosti bi se lako mogle oprostiti da je režija dobra. Nažalost, Olivije Megaton još jednom pokazuje da nije na nivou Pjera Morela koji je režirao prvi dio serijala. Akcione sekvence imaju toliko kratkih scena da više liče na ofis prezentaciju, nego na igrani film. Kada se odgleda cjelina, najviše prostora za pohvalu zaslužuje reklamni slogan djela koji glasi „sve završava ovdje“. Ukoliko se to pokaže kao neistina, potencijalni nastavak već sada djeluje manje primamljivo od jogurta Milsove kćerke.

Mali film sa velikom porukom

St. Vincent (Theodore Melfi, 2014)

Šta nedostaje malim, zdravim filmovima, koji nose optimističku poruku? Ništa. Ali, iz nekog razloga, više se ne snimaju. Kako bi se postigla gledanost, publici se najčešće plasira prijetnja u kojoj postoji jasna podjela na dobre i loše momke. Ovakva postavka brutalnu katarzu čini prihvatljivom, a publici ujedno daje mogućnost da se naslađuje nasiljem bez griže savjesti. Sa druge strane, djela koja za temu imaju praštanje i ljubav najčešće toliko iskrivljuju stvarnost da ona liči na beživotnu televizijsku reklamu. U svemu ovome, najmanje je bitno da li je gledalačka mučnina uzrokovana gorčinom ili slatkoćom. Za sve one koji traže nešto više, naći film u kome su ova dva sastojka dobro odmjerena ravno je čudu. Da je za njega obično potreban svetac, pokazuje „Sveti Vinsent“.

St. Vincent”, Theodore Melfi, 2014.

Vinsent Mekena (Bil Mari) je cinični alkoholičar i kockar koji se viđa sa trudnom ruskom prostitutkom Dakom (Naomi Vots). Ubrzo se u njegov komšiluk doseljava samohrana majka Megi (Melisa Makarti) sa sinom Oliverom (Džejden Liberher). Nakon što Megi ošteti ogradu, Vinsent od nje traži novac, što se završava tako što postaje dadilja njenom dvanaestogodišnjem sinu.

Teodor Melfi, čiji je ovo režiserski i scenaristički debi, se teško može okarakterisati kao početnik. Prije petnaestak godina je pravio kratke, nezavisne filmove, ali kako nije uspio da skupi sredstva za dugometražno ostvarenje, paralelno je počeo da snima reklame. Vremenom je hobi postao poziv, što se promijenilo kada je njegov scenario za „St. Vinsent“ uvršten među najbolje u Holivudu. Svjestan da je to prilika koju mora iskoristiti, Melfi je pokušao da kontaktira glumca Bila Marija koji je poznat po svom povučenom životu, kao i po tome što nema ni agenta ni sekretaricu. Nakon nekoliko mjeseci razgovora sa govornom poštom, Bil ga je pozvao i tražio da mu u par rečenica kaže nešto o sebi jer nema Internet niti zna da koristi pretraživače. Zadovoljan onim što je čuo, pristao je na ulogu, a ujedno obezbjedio i producente.

„Sveti Vinsent“ je film u kome Mari glumi rođenog cinika i teško je zamisliti bilo koga drugog u ovoj ulozi osim njega i Džefa Bridžisa. Zajedljive, ali iskrene opaske, kao i težak karakter, čine od njega ikoničkog karaktera koji može poslužiti kao arhetip namrgođenog komšije. Stvari se mijenjaju ako se više obrati pažnja na to šta Vinsent radi, a ne šta govori. Iako ne vjeruje da je svijet pravedan, Vinsent ne može da pobjegne od poriva da bude dobar. Tako se vrline kao što su skromnost ili iskrenost osvjetljavaju iz drugog ugla, pa film liči na iskrivljeno ogledalo koje bolje prikazuje prirodu ogledanog od pravog. Vinsent ne govori o svojim plemenitim djelima zato što smatra da je hvalisavost loša, već zato što ga je potajno sramota što ih uopšte i čini. Razočaran u svijet i u ljude u njemu, autori pokazuju kako se ni od dobre prirode ne može pobjeći, što je prilično osvježavajući stav u moru naslova koji ovo tvrde za zlo.

Što se tiče ostalih likova, Melisa Makarti pokazuje da i van komedije ima šta da ponudi. Uloga majke koja radi kao medicinska sestra omogućava joj da sa jedne strane dočara kompleksnost porodične drame, ali istovremeno ostavlja prostor i za humor kao što je slučaj u sceni u kojoj Vinsent pogađa šta je na slikama. Replike mladog Olivera ponekad djeluju previše zrelo za njegove godine, mada daju zdrav balast Vinsentovoj ciničnosti.

Ako bi se poruka filma morala sažeti u jednu rečenicu, ona glasi da se prije svega mora oprosti sebi, kako bi se moglo praštati drugima. I pored izrazite sentimentalnosti koja može zasmetati onima koji žele zaokruženje u stilu preteške prirode glavnog junaka, snaga viđenog je takva da joj čak ni predvidljivost ne može nauditi. Kada se tome doda odjavna špica u kojoj Bil Mari pokazuje zašto je glumačka kategorija za sebe, „Sveti Vinsent“ se ne može okarakterisati drugačije do kao nezaobilazno bioskopsko iskustvo za sve one koji vole male filmove sa velikom porukom.

Galerija

Bonus video: