I Vraneš je prazniji bez velikog Miše Janketića - Vijesti.me
OMAŽ GLUMCU

I Vraneš je prazniji bez velikog Miše Janketića

Djelove iz besjede njihove zavičajke i prijateljice Ljilje Bulatović Drljević, posvećene velikom glumcu, čitao je njegov drug iz djetinjstva Živan Žugić

Mještani Tomaševa na događaju
Mještani Tomaševa na događaju (Foto: Jadranka Ćetković)

“Sa tugom i ponosom se sjećam divnog čovjeka i glumca Mihaila Miša Janketića, po kojem će se Vraneška dolina prepoznavati u vremenu u kojem je živio i čije će djelo vječno trajati“, kazao je pjesnik Slobodan Vučinić na omažu upriličenom povodom smrti velikog glumca koji je rodom iz Vraneške doline. Omaže velikom glumcu mještani Tomaševa, u blizini Bijelog Polja, upriličili su preksinoć u prostorijama te mjesne zajednice.

“Upoznao sam ga 1966. godine u Beogradu, nakon što sam kao maturant gledao serijal “Kod sudije za prekršaje”, u kojoj je Mišo igrao jednu od svojih prvih uloga. To je bilo vrijeme kada je za nas iz Vraneša glumac značio nešto zaista veliko. Bili smo ponosni što je Mišo bio naš i što je on bio taj glumac kome je tadašnja filmska i pozorišna kritika proricala sjajnu karijeru što se kasnije potvrdilo”, rekao je Vučinić.

Sjećajući se mnogih predstava koje je odgledao u kojima je Janketić igrao razne uloge istakao je komad “Prljave ruke” iz 1968. godine, u kojoj je Miša igrao drugu mušku ulogu, dok je prvu igrao Ljuba Tadić.

“Ostaće mi duboko u sjećanju izuzetno reagovanje publike koja je više puta aplauzom prekidala njegovu igru. Kasnije sam mu bio domaćin u Domu vojske u Pljevljima gdje sam bio upravnik i gdje su igrane pozorišne predstave. I tada se raspitivao o svom Vranešu, o ljudima iz Šahovića, koje je dobro poznavao.

U jednoj od brojnih uloga: Mihailo Miša Janketić(Foto: Beta-AP)

Znao je ćud tog naroda, kao da nikada nije otišao od njih”, kazao je on i objasnio je da se sada, kada je veliki glumac zauvijek napustio pozornicu, osjeća ne samo u Vranešu, gdje je odrastao, već i svugdje gdje je stvarao.

Sve to bio je razlog da je tom vremenu posvetio jednu svoju pjesmu: “Vranešani znaju da vraneše,/čvor života kada razriješe”.

“Razriješen je taj čvor života i Vraneš traje sa upražnjenim mjestom, koje je pripadalo Mišu, ali ne i u našim sjećanjima u našim dušama i on je vječito sa nama”, kazao je Vučinić.

Djelove iz besjede njihove zavičajke i prijateljice Ljilje Bulatović Drljević, posvećene velikom glumcu, čitao je njegov drug iz djetinjstva Živan Žugić.

“Ti si bio naš predvodnik u životu i bajkovitim avanturama. Priznali smo ti da najviše znaš o našim korijenima, istoriji i našem zavičaju. Nerijetko si dograđivao i uveličavao ponešto, sviđalo nam se to. Govorili smo da nigdje nema takvih Ilindenskih radosti kao što je bilo nama u Tomaševu kada smo se tamo za školske raspuste, a i docnije redovno okupljali”, kazao je Žugić.

Žugić je podsjetio na glumčeve prve umjetničke nastupe.

“Prvu kulturno-umjetničku trupu osnovali smo u svojim petnaestim godinama uz pojačanje naših domaćih Roma. Godinama smo uspješno gostovali za našu Ilindensku slavu u Tomaševo a potom širom Vraneša. Igrali smo preko rijeke Ljuboviđe ispred Mišove kuće i sanjali da to jednog dana bude Dom za pozorišne poslenike. Tako bi do zore sjedjeli uz pjesmu među kojim je bila nezaobilazna ‘Tomaševo u dolinu divnu imaš omladinu’, i uz vatru na kojoj smo pripremali hranu koju su nam strine doturale nadmećući se u domišljatosti i podsjećanju na stvarne događaje”, pričao je sa sjetom Žugić, ističući da je Janketić do kraja života ostao vjeran svojim djelima i profesiji.

Vojo Rakočević je ispričao da je Mišo imao svoje društvance koje su nazivali klapom.

“I ta njegova klapa organizovala bi razne izlete, večeri, logorovanja, zabave... Jednom su došli do mene da ih povezem na Zabojsko jezero, jer su znali da tamo često odlazim. Našli su me u poslu, vezivao sam pokošeni ječam što nije dozvoljavalo odlaganje. Mišo i Mihailo Kostić su odmah organizovali društvo i brzo smo povezali ječam. Taj dan smo zajedno proveli na planini pored jezera, lovili ribe, tako ‘digli’ pjesmu da se orila gora. Zora nas je dočekala u dobrom raspoloženju i finoj zabavi sve zahvajujući njegovoj energiji koja ga nije napuštala do poslednjeg dana”, ispričao je Vojo.

Vojo Madžgalj je ispričao da je u Tomaševu sve praznije od kada nema Miša, njegovih ideja za druženja, zdravice na veseljima, razgovora u kafanama i u njegovom dvorištu, pa i riječi sa kojima se orpraštao od dragih ljudi koji su odlazili na vječni počinak.

“A da li se o Mišu može kazati poslednje slovo kada on i sada traje”, pitao se Madžgalj.

Iako je uveliko zakoračio u devetu deceniju života Mihailo Bošković se sjeća Miša još dok je bio mlađani momak, koji je odisao posebnim postupcima, osjećajem za zabavu i druženja i koji je još tada nagovještavao da je poseban.

“Sve nas je volio i prizivao. Bio je izuzetno društven. Za Tomaševo i Vraneš je mnogo značila njegova Ljetna škola glume. U to vrijeme u naše malo mjesto je dolazilo preko stotinu zaljubljenika u pozorište pa smo i mi mještani tražili koju stolicu više da pogledamo predstave, i to ne bilo koje već one profesionalne. Morate priznati da je to malo koja sredina mogla sebi da priušti. Sada su ovaj kraj i Crna Gora izgubili velikog čovjeka, velikog glumca, velikog prijatelja”, zaključio je Bošković.

 Bratimljenje koje je trajalo i potvrđivalo se

Živan Žugić je dodao da je sa Mišom, najboljim drugom bio pobratim iz djetinjstva i prisjetio se tog događaja.

„Imao sam tada 10-11 godina, a on možda godinu više. Čuvali smo krave. On, moj brat Žića i ja - po jednu. To su bila predivna druženja. Jednog dana nekom od nas dvojice je sinula ideja da se pobratimimo. Bilo je vrijeme sazrijevanja voća, ubrali smo po jabuku, ja rasiječem prst on dlan nakapamo izdubljene jabuke i onda ih pojedemo. To je bio čin našeg bratimljenja. Kasnije, kada smo odrasli, naše bratstvo smo potvrdili u kafani uz bogatu zakusku”, priča Dragoljub.