Fanovi izgleda mogu da odahnu, sudeći po prvim reakcijama na film “Joker” reditelja Toda Filipsa, koji se usudio da na velikom platnu prikaže kako je nastao jedan od omiljenih negativaca u svijetu superheroja, ako ne i šire. Nakon prošlonedjeljne premijere na Filmskom festivalu u Veneciji Filipsov blokbaster većinom je oduševio kritičare, a posebno Hoakin Finiks koji igra Artura Fleka, neuspjelog komičara kojeg životne okolnosti pretvaraju u Betmenovog neprijatelja iz naslova filma.
Već je počelo da se priča o Oskarima, a kritika je puna hvale za ostvarenje snažno inspirisano djelima Martina Skorsezea kao što su “Taxi Driver” i “The King of Comedy”, ističući da “Joker” ima vrijednost i van svijeta ekranizovanih stripova i superheroja sa svojom pričom o ljudima sa margina, odbačenim od društva i eventualnim posljedicama ignorisanja takvih kao što su oni.
Iz “Warner Bros” studija opisali su ovaj film kao studiju karaktera, ali i širu priču upozorenja, koja mada crpi iz nje, nema direktne veze sa Betmen franšizom i manje uspješnom pandanu Marvelovog filmskog univerzuma, DC-om.
“Origin story”, kako to kažu na zapadu, odnosno priče o porijeklu likova koji su rasplamsali našu maštu pojavljivanjem u popularnim filmovima, serijama i stripovima često nam daju uvid u njihove motive, mogu da stvore nove zaplete, ali koliko su zaista važne i potrebne pojedinim likovima? Svi smo željeli da znamo priču koja stoji iza Darta Vejdera, ali kada su dobili drugu trilogiju “Star Wars” franšize fanovi nisu bili baš oduševljeni. Često se dešava da prošlost omiljenih likova ne ustanovljavaju oni koji su ih osmislili, pa zato ni rezultati ne budu na nivou. Pitajte ljubitelje Majkla Majersa ili Fredija Krugera jesu li srećniji otkad im je servirana priča o njihovom porijeklu. Vodeće kompanije u multimilijarderskoj filmskoj i TV industriji trude se da iscijede svaki cent iz svojih franšiza, pa smo poplavljeni ributima, spinofima, rimejkovima... Gledaoci vole te fiktivne svjetove i žele da znaju više o njima. Stalno im se dodaju novi slojevi kako bi fanovi emotivno investirali u te svjetove, što samim tim znači i više novca za kompanije koje stoje iza njih. Problem je što sa konstantnim otkrivanjem novih informacija te očaravajuće fantazije svodimo na racionalan i uređen svijet i na taj način gubimo naš osjećaj začuđenosti i inspirisanosti. Svako otkrovenje nam nešto dodatno sakriva, odnosno čini ga više običnim, pa gubimo iz vida ono što fiktivni svijet ili lika čini zanimljivim.
Džoker se urezao u kolektivnu svijest sa onom inkarnacijom kojoj je život udahnuo tragično preminuli Hit Ledžer u filmu “The Dark Knight” 2008. i sa aktuelnim trendovima mogli smo pretpostaviti da ćemo dobiti i ostvarenje o Betmenovom velikom neprijatelju.
Kako je Džoker dobio svoje ožiljke
“Da li želiš da znaš kako sam dobio svoje ožiljke?”, pitao je Ledžerov Džoker u pomenutom filmu. Odgovor je do sad uglavnom bio - ne. Mistika je često interesantnija od otkrovenja i generalni konsezus je da je Džoker najbolji bez pozadinske priče i definicije. On je jedan od najzanimljivijih negativaca ikad upravo zbog toga što ne znamo njegovu prošlost, smatra se u analizi na sajtu The Culture Cache. Svaki pokušaj definisanja Džokera sveo bi ga na nivo razumljivosti, jer ako razumijemo odakle dolazi, onda možemo razumjeti i ono što čini, što bi po mnogima umanjilo vrijednost negativca koji je otjelotvorenje sile haosa. Autori stripova znali su da ne želimo da znamo i zato su njegovu prošlost ostavljali nejasnom. Džoker je debitovao 1940. u prvoj epizodi stripa “Betmen” i od tad se pojavljivao u nizu drugih stripova, crtanih i igranih filmova, kao i video–igara. Njegov nastanak inspirisan je Gvinplenom, likom iz filmske adaptacije romana Viktora Igoa “Čovjek koji se smije” iz 1928, njegovi motivi su se protezali od sadističkih preko finansijskih do neobjašnjivih, ali je Džokerov pogled na svijet do sad bio iznenađujuće konzistentan, mada je gomila autora pokušala da ispriča njegovu priču, a prikazuje reakciju kakvu smo svi bar u nekom trenutku života imali prema svijetu - da ništa nema smisla.
Džokerova psihologija
Prvi put njegovo porijeklo je osvijetljeno 1951. kada Betmen svog protivnika Red Huda baci u bazen pun hemikalija koje izbjeljuju kožu i daju kosi sjaj, iz kojeg izlazi kao Džoker. No tek će se legendarni strip autor Alan Mor poigrati ozbiljnije sa ovim likom i započeti cijelu foru sa Džokerom kao likom koji ima više od jedne priče o svojoj prošlosti.
Danas se Džoker podrazumijeva kao ludak, ali je u prvim interpretacijama on bio običan bandit koji se oblači kao klovn i voli da se smije svojim lošim šalama. Mor je sa grafičkom novelom “The Killing Joke” uspio da nas natjera da se zainteresujemo za njegovu prošlost. U njoj je Džoker prikazan kao propali komičar kojeg je prevarila mafija, ali kasnije i on sam priznaje da ne zna da li je ta priča istinita. Kao posljedica njegovog izgubljenog uma, on ima više nekompatibilnih sjećanja na ono što se desilo (kako kaže: voli da ima izbor), ali je uvjeren da je imao “jedan loš dan” zbog kojeg je poludio. Glavna tema ovdje je istraživanje linije razdvajanja između ludila i normalnosti, a Džoker je uvjeren da je svako za taj jedan loš dan daleko od ludila.
U tom smislu Mor je od Džokera napravio i iskrivljen odraz Betmena u ogledalu. Omiljenog DC superheroja je takođe jedan loš dan učinio podjednako ludim, smrt roditelja pred njegovim očima pretvorila je Brusa Vejna u odraslog čovjeka koji okolo šeta maskiran u šišmiša. “The Killing Joke” prema interpretaciji na YouTube kanalu Wisecrack prikazuje dvije ranjene duše koje se suočavaju sa apsurdnošću, apsolutnom indiferentnosti života prema svemu, u slučaju Betmena i Džokera - ekstremnom patnjom. “Ljudsko postojanje je suludo, besmisleno i nasumično”, smatra Džoker.
Oni se suočavaju sa egzistencijalnom krizom kroz koju svi prolazimo, a to je odgovor na pitanje kako reagujemo kad život uništi naš smisao? Film “Batman” iz 1989. najdirektnije povezuje ove likove sa dvije strane ogledala, tako što mafijaš kojeg igra Džek Napijer ubija Betmenove roditelje, a Betmen ga kasnije ubacuje u bazen sa hemikalijama i pretvara ga u Džokera. Tako su stvorili jedan drugoga.
Džokerova filozofija
Prema francuskom filozofu Žan Polu Sartru, spoznaja besmisla postojanja tjera nas da shvatimo da smo sami krojači svog smisla. Betmen se odlučuje za neke, konvencionalne moralne vrijednosti, dok ih Džoker sve odbacuje prigrlivši apsurd.
Dok se drugi negativci u ovakvim ostvarenjima obično predstavljaju kao sile zla u borbi protiv sila dobra, Džoker gaji posebnu filozofiju pokušavajući da uništi koncept dobra, tjerajući heroje da napuste svoja moralna stanovišta. Njegova strastvena borba da slomi kod ljudi njihovu uvjerenost u jasnu podjelu između dobra i zla je ono što ga čini intrigantnim. Njegova misija je da osvijetli fragilnost našeg morala i pokaže da smo svi licemjeri iako to ne želimo da priznamo. Džoker se smije, jer je po njegovom gledištu sve trivijalno, po moralnom nihilizmu nema ispravnog i pogrešnog. Njegova opsesija je da pokaže da svako može postati kao on. Kad vidimo koliko u svijetu ima patnje, nepravde, licemjerja i pohlepe, lako je poistovjetiti se sa Džokerom. On sigurno ne bi bio tako upečatljiv lik da nema malo nas u njemu. Tako u filmu “The Dark Knight” Džoker negira svoje ludilo. “Ja nisam čudovište, ja sam ispred vremena”, tvrdi on. Njegov cilj nije da slomi ljude sa jednim lošim danom, već ustanovi anarhiju kako bi se nepravedna priroda svijeta ukazala u punom sjaju.
“Svijet je okrutan, a jedino moralno pravilo u okrutnom svijetu je slučajnost”, govori Harvi Dent nakon što ga Džoker “obradi”. U Nolanovom filmu Džoker iznosi više različitih anegdota o tome kako je dobio svoje ožiljke, ali ovdje to nije posljedica njegove psihičke nestabilnosti, već laži, dezinformacija čijim širenjem proizvodi haos. Pokušaj pojašnjenja Džokerove mutne prošlosti divovski je zadatak, neki bi rekli i Sizifov posao. Svakako i upuštanje u opasnu teritoriju sa velikim potencijalom za razočarenje fanova. Filips je otkrio da je scenario za njegov film, čiji je koautor, djelimično inspirisan Morovom grafičkom novelom “The Killing Joke”.
“Međutim, moj film ne prati dosljedno stripove. To mi je bilo interesantno, napraviti film ne o Džokeru, već o tome kako je postao Džoker. Iskoristili smo elemente onoga što znamo o njemu kako bi napravili autentičnu priču”, kazao je on za “LA Times”.
Sudeći po reakcijama, nije razočarao, a kako je Džoker postao to što jeste saznaćemo u oktobru kad se Filipsov film nađe u bioskopima.
Bonus video:
