Ne dozvoljavam sebi da sjedim i čekam da se nešto desi - Vijesti.me
BRANISLAV TRIFUNOVIĆ ZA "VIJESTI"

Ne dozvoljavam sebi da sjedim i čekam da se nešto desi

Srpski glumac o vezi između njega i Šarana, rokenrola i svog posla, sumnjama umjetnika, sve jačoj kulturnoj povezanosti regiona i brojnim projektima na kojima će raditi

Šaran i Trifunović na sceni
Šaran i Trifunović na sceni (Foto: Filip Roganović)

Jednog od članova poznate srpske glumačke porodice Trifunović, Branislava, Podgoričani su imali priliku da gledaju u drugačijem svjetlu nego što su navikli. Umjesto na daskama pozorišta, TV ili velikom ekranu, glumac se našao za mikrofonom na koncertu grupe Letu štuke na festivalu City Groove u Podgorici.

Krajem prošlog mjeseca, Podgoričani su imali priliku da prvi put prisustvuju toj saradnji, mada nije prvi put da se desila, naprotiv, Trifunović je veliki prijatelj frontmena Dina Šarana i često mu gostuje na koncertima. 

U glavni grad Crne Gore bio je u prilici da dođe jer je na odmoru, a prije nastupa sa sarajevskim sastavom, koncerte na festivalu je pratio u društvu člana grupe The Books of Knjige i režisera Zorana Markovića Zonja, inače autora nekoliko spotova Štuka.

Na koncertu je najavljen kao specijalni gost i upravo tom pjesmom - “Sunce”, u kojoj je Trifunović zamijenio Darka Rundeka koji pjeva u originalu, zatvoren je nastup Sarajlija.

“Stejdž izgleda fenomenalno, zvuk je divan i atmosfera. Ja sam najveći fan Štuka na svijetu, već sam ih gledao jedno sto puta i pjevao sa njima osamdesetak puta i to mi je svaki put doživljaj. Tako da nisam ja baš najobjektivniji za to, jer kad god su Štuke taj festival mi je genijalan”, prokomentarisao je vidno dobro raspoloženi Trifunović.

Šaran i Trifunović(Foto: Filip Roganović)

Kad već pominjemo gledanje njega u ulogama u kojima nismo navikli da ga vidimo, u jednoj od njih pratio ga je praktično cijeli regionu. U mjesecima početkom godine on je viđen kao jedan od vodećih glasova protesta “Jedan od pet miliona” protiv režima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih političkih partnera. U međuvremenu, glumac je napustio svoju poziciju i nije želio da priča o politici. Zato je za “Play” bio raspoložen da govori o vezi između njega i Šarana, rokenrola i njegovog posla, sumnjama umjetnika, sve jačoj kulturnoj povezanosti regiona, a najavio je i brojne projekte na kojima radi.

Zašto baš ova pjesma?

Tako nam se namjestilo. Par puta smo pjevali neke druge, a onda je izašao novi album, pa me Dino zvao da pjevamo “Sunce” na toj njihovoj promociji u Sarajevu, Rundek nije mogao, pa sam ja uskočio.

Postoji li mogućnost ili već plan da na nekom studijskom izdanju gostuješ?

Nemamo, ne pričamo o tome. Ali imali smo neki plan da napravimo braća Šaran i braća Trifunović neku pjesmu, ali o tom potom, vidjećemo. Bio bi to interesantan projekat i bilo bi lijepo vidjeti dva para braće na jednom mjestu, koji svi vole muziku na svoj način.

Znači svi ste drugovi onako porodično?

Pa jeste, moji najbolji prijatelji žive u Sarajevu i zato ja, čini mi se, Štuke nekako posebno razumijem i osjećam. Ja sam veliki fan Džonija Štulića, a čini mi se da je Dino Šaran nastavak toga gdje je Džoni stao, nešto što nam je sad potrebno za sav prostor bivše Jugoslavije, čega nema i čiji predstavnik jedan jedini je Dino Šaran i Letu štuke.

Osim tog tvog doživljaja njihove muzike, kako je došlo do toga da se zbližite?

Mi smo usko povezani već godinama. Ja sam sticajem okolnosti postao Sarajlija zbog svojih prijatelja i nekih drugih veza i u toj ekipi se sve to i kretalo. Tako da su oni gledali moje predstave, moje filmove, ja naravno slušao svaki njihov koncert i album... Nekako se razumijemo. Pričamo o istim stvarima i jako nam je lako da se sporazumijemo bez puno riječi. A imamo i o puno čemu da pričamo.

Postoji li neko od muzičara u Beogradu sa kim imaš tako blizak odnos?

Što znam, ja znam puno ljudi i tamo je neka scena koja postoji, koja je i dalje živa, koliko god ponekad izgledala kao da nije živa. Ali znam puno ljudi, puno bendova pratim, ali imam posebnu emociju za Štuke i ne mogu da ih dovodim u ravan sa bilo kim. Ja sam, kao što rekoh, ljuti fan. Meni su Štuke u kolima konstantno 12-13 godina. Ima svega i svačega drugog, ali to je jedina konstanta koja je proputovala sa mnom stotine hiljada kilometara.

Šaran i Trifunović(Foto: Filip Roganović)

Kad je u pitanju paralela sa Štulićem, misliš li sa aspekta tekstova i poruke?

Mislim da je Dino jedan od najvećih pjesnika sa ovih prostora i da njegovi stihovi govore o onome što ja mislim, samo to ne znam da napišem. On je čovjek koji bez obzira što dolazi iz grada koji je proživio ono što znamo da je proživio, a to ga nije uvelo u mržnju, nego naprotiv u ljubav. To je ono što mene kao čovjeka koji dolazi iz Srbije jako raduje, da ljudi imaju snage da sve to stave sa strane i gledaju dalje. I on to radi kroz svoje pjesme konstantno i to je njegov život jednostavno. I ja živim isti taj život, samo na drugačiji način i tako smo se i našli. Naša polazna tačka je ista, vjerovatno se zato toliko razumijemo.

Da li vjeruješ da on sa svojom muzikom, ti kroz glumu, kao i bilo koji drugi umjetnik kroz ono što radi može da utiče na nekoga u tom smislu promjene svjetonazora ili su to samo ljudi koji se razumiju jer imaju slične stavove?

Mislim da može. Mislim da nisu samo ljudi koji se razumiju. Baš smo pričali Dino i ja o tom koncertu u Sarajevu gdje je bilo dvije, dvije i po hiljade ljudi, od kojih je bilo hiljadu i po klinac od po 17-18 godina. Koji pjevaju kroz suze i urlaju glasno. Tako da ima nade. Ne pričamo mi samo našima. Mislim da dobijamo neku, pogotovo on, novu publiku koja vrlo dobro razumije to o čemu se priče. Kao i svaki umjetnik, uvijek dolaziš u sumnju da li to što radiš ima smisla, da li te razumiju, ne ovi tvoji, nego ti neki drugi ljudi koji dolaze. Da li pričamo u prazno ili ne. Ali mislim da se i ta publika obnavlja, da to što ja pričam u Srbiji, on u Sarajevu ili gdje god, što pjeva kroz pjesme uspijeva da dirne ljude. U Beogradu su isto imali gomilu klinaca na koncertu koji su divljali, urlali i bili presrećni što su tu. I to nam daje nadu da guramo i dalje jer često pomislimo da je sve nekako izgubilo smisao.

Smatraš li da umjetnik mora da pošalje njima neku poruku kroz svoja djela?

Ne, ne, mi smo tu da pričamo o stvarima i ukazujemo na probleme. A sad, da li će poruku i kakvu neko da izvuče... Ja kad slušam Štuke ili neki drugi bend, ja imam svoj doživljaj te pjesme, a možda je Dino htio da kaže nešto drugo. Ali ti ljudi ciljaju u taj bunar iz kojeg može da izvučeš one koji to razumiju. Teška je to borba, nije to baš normalno ni lagano, pogotovo baviti se glumom i rokenrolom na ovim prostorima. To nije baš normalno, jer često kad pomisliš da li možeš da živiš od toga, da li možeš da hraniš djecu, da vodiš neki normalan život, sebe dovedeš u sumnju.

Sve je više saradnji između umjetnika svih vrsta iz različitih zemalja bivše Jugoslavije, utisak je da ta povezanost sve jača, a evo tvoj odnos sa Šaranom je jedan od primjera?

Zato što smo mi suštinski onog trenutka kad se ta zemlja raspala postali gomila nekih malih i nebitnih država. Neka se niko ne uvrijedi, ali to je istina. I pošto svi pričamo manje-više isti jezik, razumijemo se gdje god da odemo, od Vardara do Triglava, onda je logično da se poslije nekog vremena povežeš sa nekim ko te razumije. Naše govorno područje ima 25 miliona ljudi. Kad si u svom brlogu, evo imamo Crnu Goru koja ima 700-800 hiljada stanovnika, ili Srbija sa sedam miliona ili ne znam koliko, koliki god da je taj raspon ne znači ništa. Sedam miliona ljudi u nekom prostoru ne znači ništa. Postoji gomila gradova na svijetu koji imaju četiri puta više stanovnika. Tako da je logično i prirodno da se vežemo. Mislim da su sve te barijere koje su napravljene u stvari vještačke i da će morati da ta, da me niko ne shvati pogrešno - nisam jugonostalgičar, jugosfera postane mnogo jača.

Radi se o istom kulturnom prostoru?

Pa kultura je jedina stvar koja može da nas poveže. Sve ostalo će nas srušiti. Dokle god budemo slušali političare, ove ili one, bićemo u nekoj vrsti problema. Mislim da moramo kroz kulturu prevashodno da se povezujemo, jer kultura je jedina stvar koja može da nas veže.

Na čemu ti radiš ovih dana?

Zvanično sam na odmoru zvanično i to je jedino što me zanima. Ovo se sad namjestilo tako da dođem ovdje i jedva sam čekao jer je bila duga i naporna sezona. Sad punim baterije, pa ćemo od avgusta da snimamo i radimo, imamo svašta u planu, ali o tom potom.

Što snimaš u avgustu?

Film o imigrantima koji dolaze iz ovih zemalja u kojima bukte ratovi, o prebacivanju tih ljudi u neka sigurnija područja. To je jedan kratki film koji sam radio prije par godina, sad ćemo da snimamo dužu verziju. Snimaću i seriju sa mojim kolegom Gordanom Kičićem. Radim svoj dokumentarac o Draganu Stojkoviću Piksiju, pravim neke svoje filmove sa Vladom Arsenijevićem i Mišom Terzićem, tako da ima puno stvari kojima sam posvećen. Ne dozvoljavam sebi da sjedim i da čekam da se nešto desi.

Je li ti ugodnije pred kamerama ili na daskama pozorišta, gdje te je generalno više bilo do sad?

Ne znam, ja ne razdvajam to. To je isti posao, samo što postoji jedna stvar u pozorištu - imaš šansu da popraviš stvari, a na filmu nemaš. To je sve pitanje koncentracije. Film je jedno veliko čekanje, a pozorište ogroman rad koji može da dođe na naplatu i poslije pedesete predstave. Ali svim glumcima je važno da se dokažu u pozorištu, jer je nekako živa stvar, ne možeš da se sakriješ iza jednog dubla, trećeg ili dvanaestog, nego je sve u tom trenutku. Tako da je samim tim mnogo zahtjevnije i napornije. Ja volim pozorište, obožavam, odrastao sam u njemu, ali svaki svoj film doživljavam prilično emotivno. Tako da ne mogu tu da kažem da nešto volim više od drugog.


Najčitanije iz sekcije Film/TV