Fudbal i globalna politika

Pazite, to se zbiva 1978. - dvije godine prije Titove smrti - a dvije godine poslije uvođenja krvave diktature u Argentini. To je i vrijeme globalnog hladnog rata
89 pregleda 35 komentar(a)
Argentina, Mundijal, Foto: Beta/AP
Argentina, Mundijal, Foto: Beta/AP
Ažurirano: 15.06.2014. 15:58h

Kad se god pomene Bosna i Hercegovina, pomislićete i na rat - devedesetih. Uz ime Argentina, neminovno se veže i "prljavi rat" - osamdesetih.

Oba rata su iza nas. Ostale su, manje-više, trajne posljedice.

Računam da su nam, i te kako, svježa sjećanja na raspad SFRJ, a time i na pokušaj rastakanja BiH, pa ću danas "svjedočiti", iz prve ruke, sa zadrškom od tri i po decenije, kako sam doživio argentinsku diktaturu 1978. tokom SP.

Iako se SFR Jugoslavija nije kvalifikovala za ovaj šampionat JRT ekipa otputovala je u Buenos Ajres u najjačem i najbrojnijem sastavu.

Nikad prije, a ni poslije, u tom broju i sastavu, i u jedinstvenom jezičkom raznovršju: srpsko-hrvatski, slovenački, makedonski, albanski, mađarski i italijanski.

Specijalni studio u Buenos Ajresu i svi prenosi s lica mjesta!

Elem, uz prethodne (filtrirane) informacije stigli smo u Buenos Ajres, a moj prvi izvještaj se našao u vrhu dnevnika, gdje sam - koliko se sjećam - govorio krajnje pozitivno o domaćinu.

Pazite, to se zbiva 1978. - dvije godine prije Titove smrti - a dvije godine poslije uvođenja krvave diktature u Argentini. To je i vrijeme globalnog hladnog rata.

Moram biti pošten, ništa o toj drugoj, zapravo, ćutljivoj, pravoj Argentini, o teroru, o ubijanju, o nestalima, nijesam znao, ni poslije 45 dana - pa sve do posljednje godine osme decenije prošlog vijeka, kad je istina o argentinskom teroru malo po malo počela da izlazi na vidjelo...

Ova "prva" Argentina je bila i ostala neponovljiva. Do danas. Niko nije tako uspješno organizovao Svjetsko prvenstvo.

A iza velike, prije svega, TV pozornice igrale su se velike, globalne političke igre. To se moglo (naknadno) iščitati iz riječi tadašnjeg šefa Stejt dipartmenta Henrija Kisindžera koji je bio specijalni gost vojne hunte koja je, naravno, vodila Organizacioni odbor Mundijala.

Tvorac američke spoljno-političke doktrine, koja je u suštini, i dan danas aktuelna, doslovce je, po završetku Mundijala, izjavio:

"Sada je cijelom svijetu valjda jasno da ova zemlja konačno ima budućnost u svim oblastima".

Za Kisindžerom nije želio da zaostane ni tadašnji predsjednik FIFA Žoao Avelanž, koji će na terenu najljućeg sportskog suparnika Brazila reći:

"Konačno svijet može da vidi pravu Argentinu".

Epilog se zna: Argentina je prvi put postala prvak svijeta, a vremenom sam shvatio da sam prisustvovao globalnom sportskom događaju koji je doslovce upotrijebljen u političke svrhe globalnih interesa skoro kao Olimpijada Adolfa Hitlera 1936. u Berlinu.

Tako je diktatura nastavila da živi sve do 1981. To je Argentince koštalo između 30 i 50 hiljada ubijenih ili nestalih.

A prvi čovjek vojne hunte general Horhe Rafael Videla, koji je otvorio prvenstvo, umro je prirodnom smrću tek u maju prošle godine.

Upravo kad je trebalo da ode i da odsluži pravosnažu zatvorsku kaznu od 50 godina.

Danas Argentina još te rane liječi - ali sada već kao demokratska država - bori se sa svim problemima, posebno južnoameričkog kontinenta.

Ono što je ostalo nepromijenjeno, prije i poslije diktature, to je - fudbal. Vamos, Argentina!

Cijela Argentina i pola Bosne i Hercegovine

Pod parolom "Fudbol para todos" - fudbal za sve - Argentinci će večeras biti uz TV.

Biće to, unaprijed se zna, dosad najgledaniji događaj, a svaka sljedeća utakmica taj rejting će da povećava, dok "gaućosi" budu pobjeđivali.

Naravno, na desetine hiljada Argentinaca naći će se na "Marakani".

U Rio de Žaneiru je i nekoliko hiljada navijača BiH, ali na medijskom nebu susjedne nam države neće biti postavljen novi rekord u broju TV gledalaca.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, podijeljena i nedovršena država, a to se upravo golim okom vidi kad su najveći sportski događaji u pitanju.

Jer, "hrvatski entitet" u BiH i dalje sanja japanskog sudiju Nišimuru, tražeći da izvrši harikiri i čekaju meč s Kamerunom.

Na drugoj strani, Republika Srpska (čast izuzecima s jednocifrenim procentom) uglavnom se priprema da navija za pravoslavnu braću - Grke i Ruse.

Mi ćemo, naravno, biti uz Bosnu i Hercegovinu.

Ako ništa drugo, a ono zbog Firence 1990. Može li bar Bosna (nekad Jugoslavija u malom) da se, umjesto velike SFRJ, revanšira Argentincima za onaj penal-rulet u Toskani prije 24 godine.

Bonus video: