Gol, gol, gol! - Vijesti.me
HD SAMBA

Gol, gol, gol!

Večerašnji susret na Marakani komentarisaće nekoliko stotina reportera. Očekuje se rekord nad rekordima u broju TV gledalaca

Kad vam, večeras, centralna režija FIFA TV, naslika Centralnu tribinu Marakane - možda ćete se sjetiti današnje HD sambe, koja je mogla i da se naslovi: Nekad i sad.

Na tom, Marakaninom zapadu naći će se, najmanje dva sata prije početka finala, i nekoliko stotina reportera.

I dok smo se, nije to baš bilo davno, u sličnim prilikama satima „zagrijavali” za prenos - grozničavo smo očekivali, hoćemo li čuti u „ogromnim” zvučnicima na ušima - glas iz Domovine.

Srećom, to je „Prohujalo s vihorom”.

Savremena tehnologija je, bogu hvala, današnje reportere rasteretila tih specifičnih muka.

Dovoljno je danas samo da pritisnete dugme i imate - vezu. Prosto rečeno, sadašnji audio, TV uređaji su - malo veći mobilni...

Naš Javni servis je, na žalost, još tehnički u prošlom vijeku. Ali, u odnosu na današnju savremenu, HD tehniku, koju RTCG nema, u jednom drugom standardu, koji je uspostavila TV Titograd, još 70-ih prošlog vijeka, crnogorska Televizija je u 2014 - napravila i korak nazad.

Prosto je neobjašnjivo da TVCG nema bar jednog izvještača, s lica mjesta, s najvećeg svjetskog događaja. „Razlog”: nema para!

To, zapravo, nije nikakvo opravdanje. Jer, koliko god da košta, TVCG je MORALA da ima svog čovjeka u Brazilu.

Ovako, crnogorski TV komentatori, primorani su da „pametuju”, iz sobička od 15-ak kvadrata - gledajući Mundijal, baš kao i vi.

Zato, mnogo manje ste se (eventualno) morali da ljutite na moje kolege.

I da su triput iskusniji, i da imaju „ime i prezime”, bilo kog vašeg imaginarnog, idealnog komentatora, ne bi to, ni njima ni vama, previše pomoglo.

Jer, rad uživo i rad iz „offa” su kao Bog i šeširdžija, odnosno nebo i zemlja.

S takvim, programskim potezom, krajnji je momenat da se prekine - najveći događaji prosto moraju biti pokriveni NAŠIM GLASOM - bilo gdje da su. Jer, komentatorski „nestandard”, iz 2014, morao je biti bar standard iz 1974.

Prije 40 godina, urednik TV Titograd Radivoje Rabrenović je uspio da u JRT tim, za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, prosto ugura moju malenkost, tada poprilično „zelenog” komentatora.

I u to vrijeme, dinara nije bilo za bacanje, a još manje u izobilju. Ali Rabrenov problem nije bio u novcu, već da - uz Delića, Stojakovića i Mutića, na velikom Kolegijumu JRT - izbori avio kartu za Minhen i za „svog reportera”...

To je tako trajalo, sve do 2006. (s dva izuzetka: 1986. - manjak akreditacija za JRT, 1994 - sankcije).

Sada, podsjećanje i na komentatorski YU-standard.

Od Radivoja Markovića, Mladena Delića, Vladanka Stojakovića i Borisa Mutića, naučio sam sve što se, kad je riječ o TV komentarisanju, može da nauči.

Kažem sve, ali vjerovatno to nije bilo dovoljno da i sam budem dovoljno - dobar.

Najstariji, od ove četvorice, je Radivoje Marković - Raća (1909-1979), iz sela Majura kod Šapca.

Širokog, predratnog obrazovanja, rođeni govornik, iz kraja gdje se uvijek besprekorno zborilo, bio je i ostao - nedostižan za sve generacije radijskih reportera.

Jedan od naših, ne prečestih, susreta zbio se u tadašnjem Titogradu, kad je Jugoslavija, pod Goricom, igrala s Luksemburgom - 27. oktobra 1971. a upravo je taj, prvi međudržavni susret pod Goricom, bio i moj prvi direktni prenos.

Baš kao što je svojim reportažnim kolima, TV Titograd debitovala u JRT šemi.

Raća je i izvorni autor naslova današnje kolumne. Te tri riječi: „Gol, gol, gol...” i danas su neprolazna špica najstarije sportske emisije Radio Beograda „Sportski žurnal” ili „Vreme sporta i razonode”.

Te tri, male riječi: „Gol, gol, gol...” Marković je izgovorio, u nijansama nekoliko stotina puta, u hiljadama prenosa, ali baš ovaj original, ima iza sebe neobičnu predistoriju.

Vjerujem da, i ogromna većina onih čitalaca, posebno najstarijih i starijih, a nekadašnjih slušalaca Radio Beograda i Raćinih prenosa, podsvjesno misli da je „baš te tri riječi”, sa svojim neponovljivim glasom, Marković izrekao na nekoj reprezentativnoj utakmici, u kojoj je Jugoslavija došla do velike, važne pobjede?!

Potpuno je suprotno: „Gol, gol, gol...” Radivoja Markovića, stigao je eterom, na talase Radio Beograda 15. juna 1958. - oko 20 sati i 35 minuta.

U tom momentu, u švedskom gradu Tinavalenu, pred 13.499 gledalaca, Paragvajac Romero savladao je „velikog” Vladimira Bearu, izjednačio na 3:3, devet minuta prije kraja susreta.

Time je Jugoslavija praktično završila Mundijal 1958.

U jednom od svojih rijetkih svjedočenja, kad mikrofon ćuti, Radivoje Marković je ovako objasnio genezu rječi „gol, gol, gol”:

"Bio je to moj uzvik očaja i razočaranja, iako je mnogim slušaocima - čak i u tom momentu, a pogotovo kasnije - taj moj „gol, gol, gol” pobjednički parao uši.

Mladen Delić je, po mom mišljenju, „reporter nacionale”. I sam je znao da je to tako, pa je, nerijetko, svoj besprekorni profesionalni postulat znao, namjerno da zaboravi.

Za to vam je najbolji primjer završnica komentara utakmice u Splitu, 22. decembra 1983. Jugoslavija - Bugarska: „Ljudi moji, pa je li to moguće...”

Delić je umro 15. januara 2005, u 86. godini života.

Ispratili smo ga, svi tada živi JRT reporteri.

Vladanko Stojaković (1927), iako od Mladena mlađi osam godina, umro je tačno osam godina prije „Gospara iz Sinja”.

Stojaković je, po meni, bio i ostao fudbalski najpotkovaniji, a to znači neprevaziđen - reporter.

Oprostili smo se od „starog Baskovca”, 20. decembra 1997.

I, konačno, otišao je i Boris Mutić (1939), moj višedecenijski prijatelj i višedecenijski „cimer” po bijelom svijetu.

Mutić je, po mom mišljenju, najobrazovaniji, najtemeljitiji - među svima nama živima i mrtvima.

Ta zagorska ljudina, bosanskih korijena - Boris Mutić, sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju, 16. marta 2009.

Bili smo svi, preostali JRT reporteri - Boru na posljednji ispraćaj...


Najčitanije iz sekcije Zabava