Enes Halilović je poznat pisac na širim regionalnim prostorima. Pjesnik, pripovijedač, romansijer, dramski pisac i novinar. Rođen je i živi u Novom Pazaru. Autor je knjiga poezije: Srednje slovo, Bludni parip, Listovi na vodi, Pesme bolesti i zdravlja i Zidovi, za koju je dobio prestižnu književnu nagradu Meša Selimović, kao i knjiga priča: Potomci odbijenih prosaca, Kapilarne pojave, drama In vivo i Kemet, te romana Ep o vodi. Osnovao je novinsku agenciju Sanpress, književni časopis Sent i web časopis za književni intervju Eckermann. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića u zasebnim knjigama objavljene su na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom i turskom jeziku, a njegova proza i poezija prevođena je na engleski, njemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik. Halilovićevu dramu Komad o novorođenčadima koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog tetara Schaubuhne 10. marta 2011. godine
Halilović je zastupljen u brojnim pjesničkim i proznim antologijama. Dobitnik je nagrade Branko Miljković i Đura Jakšić, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu Sergije Lajković.
Povod za ovaj intreviju je beogradska nagrada Meša Selimović. Halilović je rado prihvatio da govori za ART.
Kako ste prihvatili vijest o nagradi Meša Selimović?
- Danima je teklo glasanje, kritičari su se izjašnjavali. Glasalo je 49 književnih kritičara, a znao sam da imam glasove, jer se to odvija javno, pred čitaocima. Bilo je nekih prijatelja koji su mi govorili da imam velike šanse, ali se nisam mnogo uzbuđivao, jer jednom sam bio četvrti, a jednom treći u izboru tog mnogočlanog žirija. Iskreno, trudim se da budem hladnokrvan. Doživio sam nagradu kao potvrdu moga rada, ali se trudim da ostanem sasvim opušten. Ne bih volio da me bilo šta uzoholi. Kako vrijeme prolazi imam sve veću odgovornost prema književnosti i sve veće planove za obimne prozne zahvate. Literatura je kao slana voda – što je više ispijaš sve više si žedan. Ja sam poptuno isti čovjek, ali sam u žiži medijskog interesovanja bio nekoliko sedmica. Od mojih prijatelja širom Balkana i od sugrađana dobio sam veliki broj čestitki...
Vaši Zidovi su, besumnje, originalno pjesničko djelo, djelo kojim ste izgradili sopstvenu filozofiju, ličnu i pjesničku. Svoju estetiku, ali i etiku!
- Hvala Vam na tome što kažete, hvala Vam što ističete originalnost moje knjige. Zidovi jesu knjiga pjesnička, ali knjiga koja zadire u filozofiju, logiku, eshatologiju, matematiku... zidovi su se naslagali jedan na drugi, više od godinu dana radio sam na ovoj knjizi. Pisao sam je u Novom Pazaru, Nišu, Beogradu, Sarajevu, dotjeravao je u Baru, u Crnoj Gori. Knjiga je potraga za estetikom, ali ima u njoj i zrno etike istisnute iz načala sa kojima živimo.
Intresuje me kako ste stvorili formu knjige. To je gotovo čitav jedan novi metafizičko - poetski sistem, koji se odmah izdvaja iz tekuće produkcije...
- Možda je proces nastanka umjetnosti neobjašnjiv čak i umjetniku, ali mogu Vam reći da sam pišući primijetio da se zid kao istorijski, civilizacijski, politički i kulturloški pojam, češće pominje u mojim strofama. Shvatio sam da je zid pojam koji može biti zajednički imenilac mojih preokupacija i fascinacija. Zagrebao sam po istoriji zida - to je istorija čovječanstva. Zid prati nas kroz naše trajanje, mi zidove gradimo i rušimo, pišemo po njima, zidove pamtimo, razgrađujemo, dograđujemo... Zidovi su svuda oko nas, ali postoje zidovi i u nama samima, dakako. Postoje zidovi koji nam trebaju i zidovi koji nam ne trebaju. Forma knjige se nametnula meni, kao voda koja traži korito kojim će poteći. Ova tema je tražila ovakvu formu. Knjiga ima pozitivni i negativni dio. Ide od - 22 do + 22, ali prelazi i preko nule - to je nulta pjesma koja govori o čekanju. To je neka čekaonica. Šta mi radimo? Zapravo, mi čekamo. Prije rođenja čekamo da se rodimo, kada se rodimo čekamo da prohodamo, potom čekamo polazak u školu, pa završetak škole, pa zaposlenje, penziju... a cijelog života čekamo smrt! I poslije smrti čekaćemo proživljenje. Mi čekamo. Nama treba svijest o našem čekanju. Svakome od nas treba čekaonica u kojoj će mu biti jasno kakav je značaj čekanja. Ta nula, to čekanje je u središtu moje knjige čije tajne neću tumačiti, želim da ih otkrivaju čitaoci, kritičari, tumači. Zanimao sam se i za diskretnu matematiku, za zakonitosti unutar matematičkih operacija kada se vratimo unazad, zanimao sma se za zaključivanje - induktivno i deduktivno, a zid je bio moj lakmus. Knjiga je na neki način i moj potpis, koncept kojim se piše po zidu. Ja sam zid koji po zidu piše o zidu.
Opišite nam Vaš odnos prema poeziji, prema riječi, kao znaku trajanja... Nečemu, pred čime je smrt jedino nemoćna.
- Kakav je moj odnos prema literaturi? Dvadeset četiri godine se bavim literaturom, od svoje četrnaeste godine se literaturom bavim i pretražujem literaturu i sebe. Važna je literatura, ona traje hiljadama godina, a tako je svježa i ovog jutra - kao da je nenačeta. Ništa nije tako bajato kao jutrošnje novine, piše kritičar Muharem Pervić i dodaje da je Homer svjež i ovog jutra. Kazivati, kazivati! To je nagon koji nije slabiji od tjelesnih nagona, ali kazivanje je nagon za koji je potrebno sadejstvo duše i tijela. Riječ je među ljudima i ona traži da se kaže i da se čuje. Riječ je napadnuta banalnostima i treba da je čuvamo. Sa svih strana banalnosti su napale riječ. Te banalnosti su uglavnom na medijima i na Internetu, to su nekakavi rijaliti programi koji imaju za cilj da zaglupe generacije, da ih učine inertnim, da od građanina naprave potrošača, da od radnika naprave parazita. Umjetnička riječ ima moć da razbije banalnost, ali... kao da u svjetu postoji velika zavjera protiv riječi, protiv literature, protiv mudrosti.
Poezija nije sazdana samo od mišljenja. Poezija je i mišljenje i muzika i igra i ogledalo i slika vremena i slika čovjeka i odraz zemlje i refleks neba...
Nikada nije bilo više pismenih ljudi nego danas, ali mnogi smatraju da su literatura i filozofija izgubile značaj! Ja se ne slažem, mislim da nam mišljenje danas jeste potrebno kao što je bilo potrebno u prošlim vjekovima i kao što će biti potrebno, jer sve banalnosti savremenog društva imaju za cilj da razoružaju naš razum, da nas zarobe tricama i kučinama. Seljak ne stiže da obradi njivu, jer gleda rijaliti, đak ne čita knjigu jer gleda rijaliti, kopač ne kopa jer gleda rijaliti... Ne može ni čovjek ni narod opstati na banalnim televizijskim sadržajima! Riječ nas može izbaviti iz zabluda. Samo riječ može razbiti predrasude o nama i predrasude u nama.
U knjizi Zidovi, provijava ono drevno, iskonsko, suštinsko, miješajući se sa savremenim i sveveremenim. Uspjelo vam je da nađete srećan spoj, iz koga provijava moć poezije. Usuđujem se reći da Vaši Zidovi poeziji vraćaju dostojanstvo.
- Da li sam vratio dostojanstvo poeziji? To neka drugi ocijene, ali sam se trudio da vratim mišljenje poeziji mada poezija nije sazdana samo od mišljenja. Poezija je daleko šira. Poezija je i mišljenje i muzika i igra i ogledalo i slika vremena i slika čovjeka i odraz zemlje i refleks neba... poezija je nešto mnogo široko...
Kao novinar ste bili svjedok mnogih društvenih i političkih okolnosti u novijoj istoriji Novog Pazara, te nam recite da li planirate nešto od toga zapisati, ostaviti istoriji?
- Želio bih da svjedočim o mnogim događajima i mnogim ljudima, imam šta da kažem, nadam se da će se ostvariti taj moj naum. Istorija je puna gorčine i humora, ali zaista postoje i dobri ljudi.
A kako se braniti od loših ljudi?
- Ili riječima ili ćutanjem.
Velika poezija se može svuda napisati. Za to nijesu potrebni velegradi. Vi ste najbolji dokaz za to...
- Potrebno je da čovjek bude, kako to reče Ezra Paund, upućen na svoju glavu. Manje je bitno gdje živi. Postoje pjesnici grada, kao što je bio Kavafi; postoje pjesnici velegrada kao što je bio Novica Tadić; postoje i pjesnici sela kao što je to Rade Tanasijević iz Draževca kod Obrenovca - izuzetan autor koji se bavi poljoprivredom i od toga živi, ali se bavi i pisanjem i veoma je cijenjen i kod kolega i kod kritike. U krajnjoj liniji i nije mnogo bitno gdje čovjek živi - da li je Homer pjesnik grada ili sela, ili predgrađa, ili je pjesnik mora? Čovjek koji ima šta da kaže može kazivati i u ćeliji, i u šumi, i u oblakoderu. Tokom trajanja SFRJ većina pisaca su smatrali da je za pisca nužno da živi u nekom od većih gradova... jer to je značilo biti na oku redakcijama časopisa i urednicima izdavačkih kuća, štampanim i elektronskim medijima, ali danas to više nije zacrtani imperativ, jer je Internet približio ljude u komunikacijskom smislu, a udaljio ih u smislu druženja, jer se druženje preselilo na društvene mreže. Ranije se govorilo da je teško biti uspješan pisac iz provincije, a danas je ta teza prevaziđena. Velegrad se više ne pominje kao imperativ. Znam i neke pisce koji bi iz velegrada pobjegli na selo i bavili se poljoprivredom, dopunjavali na taj način mršavu penziju i posvetili se sređivanju rukopisa i zaokruživanju svog djela, jer, na kraju, važi se ono što si napisao, a ne gdje si pisao.
Interesantno, Pazar je imao i ima svoj kulturni krug. Ovdje, pored dobrih i poznatih pisaca, imam u vidu i časopis, kakav je SENT, kojeg vi uređujete.
- Početkom tragičnih devedesetih pisci se ovdje grupišu oko jedne novine, koja je ugašena, i oko jednog časopisa koji je ugašen. Tih devedesetih osjetio se neki zamah. Kada sam ja stasavao, sa dvadeset pet godina, osnovao sam književni časopis Sent i odmah sam želio da časopis učinim svjetskim časopisom, a ne da ga zatvorim u provincijske tokove i rovove. Časopisu je ime dao Ismet Rebronja. On je imao vrlo široke stavove po pitanju kulturne saradnje, tolerancije i prožimanja kultura i civilizacijskih uticaja. Prvi Sent izišao je na 32 strane, a danas Sent ima oko 300 strana. Od grada Novog Pazara nikada nismo dobili ni dinar za štampanje ovog glasila po kome je Novi Pazar poznat, jer takva je logika provincijalnih duhova - mrziti sve na šta ne možeš da utičeš.
Kakvi su mladi pisci u Novom Pazaru? Čemu teže? Kakvi su njihovi stavovi?
- Nastupila je poplava, a poplava po pravilu izbaci svašta - čizme, šporete, mulj, kese, tregere, ali izbaci i zlatne ribice. Želim da skrenem pažnju javnosti na mlade pisce mog kraja, a mnogo ih je. Svima su već dobro poznati Nadija Rebronja, Sonja Šljivić, Ilhan Pačariz - mladi su, a nadaleko poznati, ali ih slijedi i jedan grupa još mlađih autora koji su tek zakoračili, ima ih desetina, veoma su talentovani. Sa nekima od njih se srećem, jer držim časove kreativnog pisanja i kreativnog brisanja u okviru časopisa - iznenađen sam koliko brzo napreduju, a istovremeno su veoma strpljivi, uporni i havijezni - što bi rekli kod nas - jer vidim da ih niko ne može lagati niti farbati, vrlo su pronicljivi. Pojavio se dakle veliki broj autora, posebno ima štofa među mladima, a pojavio se i veliki broj nekih nazovi pisaca koji mnogo kucaju. Bila je devedesetih godina jedna najzeda tih amatera, a sada je drugi talas amatera. Ali ja nemam ništa protiv toga, to su pojave. Vjerujem i da je u Crnoj Gori tako, vjerujem da je i kod vas na sceni najezda amatera koji kucaju na vrata književnosti, ali se ta vrata ne otvaraju kucanjem.
Da li će literatura opstati?
- Da, ali ne znam dokle. Svijet se bliži svom kraju, a literatura traje. Glinena sumerska ploča, papirus, papir, ekran - samo su sredstva da se produži riječ koja je sredstvo da se produži misao praćena emocijom. Nisu tolike knjige uzalud napisane...
Bonus video:
