Happy Mondays - novi senzibilitet za slobodu

Skloni veselim melodijama, hedonizmu, posebno opijatima, oni su reprezent klupskog zvuka koji je nudio eskapizam od tačerovske sive Britanije
0 komentar(a)
Ažurirano: 04.08.2012. 17:17h

Nakon koncerta Sex Pistolsa u junu 1976. godine Mančester postaje centar britanske pop muzike. Sa prvim talasom bendova kao što su Joy Divison, Buzzcocks i Magazine i osnivanjem izdavačke kuće ”Factory Records”, postalo je jasno da ovaj do tada nezanimljivi sjevernjački industrijski grad, postaje glavni grad alternativne muzike.

Uslijedio je drugi talas bendova (The Smiths, New Order, The Fall i James) koji su održali mančestersku supermaciju tokom 80-ih, da bi krajem decenije treći talas mančesterskih grupa zapljusnuo cijelu Britaniju i stvorio ”E generaciju” (ekstazi generacija koja zabavu više nije tražila u pabu, nego u noćnim klubovima).

Zajedno sa The Stone Roses, Happy Mondays su bili vodeća snaga nove mančesterske scene. Osnovani 1981. godine, nisu imali puno nastupa sve dok se 1983. godine nisu takmičili na ”Battle of the Bands” koji se održao u tek otvorenoj Hacijendi.

Naspram ograničenih vokalnih sposobnosti Šon Rajdera, muzika Happy Mondaysa je bila revolucionarna

Potom zapadaju za oko Toniju Vilsonu, pa 1984. potpisuju ugovor za ”Factory Records” i kreću da sviraju kao predgrupa New Orders. Naredne godine izlazi prvi singl ”Forty Five” koji je producirao DJ Majk Pikering, pošto je nakon dva sata u studiju prethodni producent dao otkaz zbog nesnosnog ponašanja benda. Tek sa narednim singlom ”Freaky Dancing” (1986) koji je producirao Bernard Samer, postaje jasno da bend zapravo ima potencijala.

Godine 1987. izlazi debi album ”Squirrel And G-Man: Twenty Four Hour Party People Plastic Face Carnt Smile (White Out)“ koji nije naišao na dobar primjer. Prije skica za album nego koherentna cjelina (i pored toga što ga je Džon Kejl producirao), prvi album je samo sa nekim numerama (”Tart Tart”, ”24 Hour party People”) uspio da najavi ono što će Happy Mondays kasnije realizovati.

Tek sa drugim albumom (producirao ga Martin Hanet) Happy Mondays postaju glas nove generacije. ”Bummed” (1988) je ponudio nekoliko klupskih hitova (”Wrote for Luck” i ”Lazyitis”) i dobio dobre kritike, pa ga je novinar ”NME”-a opisao kao album na kojem se susreću Denis Hoper, Bukovski, Hanter S. Tompson i Džoni Roten. EP ”Manchester Rave On” (1989) predstavlja prvi komercijalni uspjeh benda: sa pjesmom ”Hallelujah” EP postaje njihov prvi britanski TOP 20.

Godine 1990. izlazi epohalni ”Pills 'n' Thrills and Bellyaches”, njihov najbolji album i uz ”The Stone Roses” najznačajniji koji je snimila ”madchester” scena. Sa izvanrednim singlovima ”Step On” (TOP 5), ”Kinky Afro” (TOP 5) i ”Loose Fit” (TOP 19) ploča se plasirala na 4 mjesto britanske top liste i Happy Mondays postaju mainstream.

U tom smislu kao predvodnici ”baggy” talasa zajedno sa The Stone Roses i Inspiral Carpets su uspjeli da objedine klupsku scenu sa rock muzikom

Kao jedan od najuticajnijih albuma 90-ih, on je ostavio neizbrisivi trag na alternativnu scenu. Međutim, nakon iznenadnog uspona uslijedio je pad Happy Mondaysa: preko noći grunge je izmijenio kompletnu muzičku scenu, a snimanje narednog albuma je bilo ravno katastrofi: album nije ni približno bio dobar kao ”Pills 'n' Thrills and Bellyaches”, imao je zastarjeli zvuk 80-ih, a i neodgovornost u njegovoj realizaciji (sniman na Barbadosu sa neprestano izdrogiranim bendom koji nije poštovao nikakve rokove) je dovela ”Factory Records” do bankrota.

Nakon ”Yes Please!” (1992) bend se razišao a potom i okupljao u četiri navrata (2007. su čak i objavili novi album ”Uncle Dysfunktional” koji je imao podijeljene kritike).

Naspram ograničenih vokalnih sposobnosti Šon Rajdera, muzika Happy Mondaysa je bila revolucionarna. Blendujući dance muziku sa rockom, na inventivniji način nego što su to prije njih radili mančesterske kolege New Order, postavili su temelje moderne žanrovske eklektičnosti.

U tom smislu kao predvodnici ”baggy” talasa zajedno sa The Stone Roses i Inspiral Carpets su uspjeli da objedine klupsku scenu sa rock muzikom, čiji se razlaz dogodio sredinom 70-ih, i tako postanu jedina prava inventivna snaga britanske muzičke scene.

Sintetišući disko bas linije, wah-wah gitare, funk ritmove sa zveckavom bukom indie-popa, gitarskom psihodelijom 60-ih i aranžmanima house acid muzike, Happy Mondays su uspjeli da uzmu sve najbolje iz različitih žanrova i objedine u jedan skladan pastiš undergrounda i mainstreama.

Njihova šarena muzika je zbog toga bila prijemčiva kako onima koji su vjerovali da će njihov individualizam biti dio noćnog provoda, tako i onima koji su u podzemlju indie muzike pronalazili svoj otklon od profitno orijentisanog šou-biznisa.

Naspram The Stone Roses koji su imali izbalansirani odnos melodije i ritma i tako postali posljednji kompletno inovativni britanski bend, Happy Mondays su, u potpunosti posvećeni plesnoj indulgenciji, mnogo više ritmički determinisani.

Ova burna muzička scena koja je prozvana ”madchester”, nastala je kao prozivod lokalne plesno orijentisane muzike

Sa druge strane reputacija loših dječaka (česta hapšenja zbog pojedovanja droge, tuča i raznih drugih prekršaja urađenih pod dejstvom alkohola i narkotika), učinila ih je nekom vrstom mančesterskih The Rolling Stonesa (mada se sa njima zbog psihodeličnog zvuka poistovjetio Makartni kada ih je vidio na televiziji, jer su ga podsjetili na The Beatlese iz ”Strawberry Fields” perioda).

Zbog toga su bili jedina grupa na čije koncerte su dolazili i underground publika i fudbalski huligani, ujedinjeni pod dejstvom ekstazija. Ne može se izbjeći ni izvjesni mačoizam benda koji u svojim pjesmama isporučuje pakete testosteronskog iživljavanja i dozu nasilništva.

U kolikoj mjeri su Happy Mondays zapravo zabava radi zabave, govori i to da je njihov narko-plesač Mark Beri zvani Bez, poznat po izbuljenom pogledu i uvrnutom istrzanom karate plesu, smatran punopravnim članom Happy Modaysa, pa je na svim albumima potpisivan kao ”perkusionista i uvrnuti plesač” (nakon raspada Happy Mondays to je jedini član kojeg je sa sobom poveo Šon Rajder da radi sa njim u novom bendu Black Grape).

Ispunjeni narkotičkim isparenjima, žurkama koje traju po nekoliko dana i neobaveznim seksom, muzika Happy Mondaysa je kišna varijanta kalifornijske bezbrižnosti

Zbog svega toga se može reći da su Happy Mondays postavili sve arhetipe britanske muzike 90-ih: ne samo da su imali antikoreografiranog plesača kao člana benda kao što su to The Prodigy imali Liroj Tornhila, već su srž benda bili braća Šon i Pol Rajder čiji su sukobi i svađe bile dramatičnije nego one koje su imali braća Galager.

Ova burna muzička scena koja je prozvana ”madchester”, nastala je kao prozivod lokalne plesno orijentisane muzike koju su predvodili New Order sa jedne strane i The Fall sa druge. Rođenju scene kumovalo je postojanje čuvenog mačesterskog noćnog kluba Hacijenda koji su otvorili Rob Greton (menadžer Joy Divisiona i New Ordera) i Toni Vilson (vlasnik ”Factory Records”).

Iako je Hacijenda uvijek poslovala u gubitku (zbog velike upotrebe narkotika niko nije kupovao alkohol) i opstajala do 1997. godine zahvaljujući velikoj svoti novaca koju su za nju izdvajali New Order, klub je važan jer se za njega vezuje ne samo uspon ”madchester” scene već i razvoj acid house i rave muzike.

Uspon i pad Hacijende i ”madchestera” (ali i mančesterske punk i post-punk muzike) izvanredno je prikazan u igranom filmu Majkla Vinterbotoma ”24 Hour Party People” iz 2002. godine, u kojem se prati burni život Tonija Vilsona (film je naravno dobio ime po Happy Mondays pjesmi sa njihovog prvijenca).

Happy Mondays su na neki način antipod mančesterskog mračnjaštva ranije generacije muzičara. Skloni veselim melodijama, hedonizmu, posebno opijatima, oni su reprezent klubskog zvuka koji je nudio eskapizam od tačerovske sive Britanije.

U tom smislu Happy Mondays su tranzicija alternativne dance muzike, spona između njenih početaka i zlatnog perioda

Ispunjeni narkotičkim isparenjima, žurkama koje traju po nekoliko dana i neobaveznim seksom, muzika Happy Mondaysa je kišna varijanta kalifornijske bezbrižnosti. Negdje između hippy psihodelije i kokainske disko hektičnosti njujorškog ”Studio 54”, sintetisali su žanrove u jedan postmoderno kontradiktoran sistem vrijednosti koji se više bavio stilskim poigravanjem nego poentiranjem.

To je posebno vidljivo u citatnosti njihovih melodija pa se u pjesmi ”Lazyitus” ”posuđuje” strofa ”Ticket to Ride” od Beatlesa, a u ”Kinky Afro” fraza funk-disco hita”Lady Marmalade” od Labelle koja će vaskrsnuti 2001. u filmu Baza Lurmana ”Moulin Rouge!” u izvođenju Kristine Agilere, Lil’ Kim, Mije i Pink.

Kombinovanjem plesne muzike sa psihodelijom 60-ih, hedoniznom i novim senzibilitetom za slobodu postali su predvodnici ”Drugog ljeta ljubavi”, koji je u periodu 1988-89. godine promijenio kompletnu britansku muziku.

U tom smislu Happy Mondays su tranzicija alternativne dance muzike, spona između njenih početaka i zlatnog perioda, nedostajuća karika u evolutivnom lancu koja povezuje New Order sa The Prodigy i The Chemical Brothers.

Galerija

Bonus video: