Mađarski film “O tijelu i duši”, dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea, režirala je Ildiko Enjedi. To je neobična ljubavna priča o dvoje usamljenih bića, svako na svoj način izolovan od ostatka svijeta, koji se sreću u klanici gdje su oboje zaposleni i koji igrom slučaja saznaju da svake noći sanjaju isti san. Priliku da sa rediteljkom razgovara o nagrađenom ostvarenju, u Berlinu je imala novinarka Zvezdana Pilepić (novilist.hr).
“Kada sam malo tužna, volim da čitam poeziju. Postoji divna pjesma jedne mađarske pjesnikinje u čijim stihovima su prekrasno opisani strast i tajne koje svi mi nosimo duboko u sebi i željela sam o tome da napravim film. Ideja o dvoje ljudi koji sanjaju isti san došla mi je na pamet jedne večeri i odmah se rodila cijela priča. Poigrala sam se tom idejom i pokušala da zamislim šta bi se moglo iz toga razviti nakon što to sasvim slučajno saznaju.
Iz toga je slijedila serija događaja, pitanja i situacija u kojima oni prevladavaju svoja ograničenja na svakojake načine. Željela sam da komuniciram s jakim emocijama, stanjem uma i stanjem duše, ali nisam željela to da radim komplikovanim metaforama. Film je trebalo da bude jednostavan, jer dva glavna lika su jednostavni ljudi, kao i svi mi.
Iako obično provedem cijelu godinu pišući scenario i stalno ga prerađujem, ovoga puta sve je išlo jako brzo. Sjela sam i završila ga u nekoliko nedjelja, nisam takoreći ni spavala ni jela, pisanje scenarija me potpuno zaokupilo”, ističe nagrađena rediteljka.
Pored priče, u filmu se posebno ističe fotografija. O tome kako je Enjedi radila sa snimateljem, kaže da su im u fokusu bili bitni elementi koji su naglašeni osvjetljenjem ili specifičnim kadriranjem.
“Moj snimatelj Mate Herbai je vrlo osjećajna osoba, vrlo je precizan i uvijek je tačno znao što je bitno u svakoj sceni. Nije nam bio cilj da stvorimo specifični vizuelni stil, jer znam iz prakse da se najbolje prepustiti i fokusirati na najbolja rješenja i na kraju stil se stvori sam od sebe. Uvijek je bolje da se stil stvara instinktivno, nego da bude nešto što se nameće materijalu.
Bilo je nekoliko osnovnih stvari koje smo istakli, kao npr. razliku između njihovih dvaju svjetova, Endreinog i Marijinog, ali ne da bude očigledno. Scene filma su takođe ispunjene kadrovima suptilnih detalja. To je isto velika zasluga mog snimatelja”, ističe Enjedi.
Od svih mjesta, nagrađivana mađarska rediteljka radnju za novi film smjestila je u klanici.
“Na neki način željela sam da ispričam ljubavnu priču koja gledaocima otvara srca i ostavlja ih prijemčivijima za određene stvari koje se prećutkuju, koje truju naš život i koje nas ograničavaju da vodimo puni život. Jedna od tih stvari je i okrutnost prema životinjama, kao i prema ljudima. Niko npr. ne želi da razmišlja o tome pod kojim se uslovima u Indiji ili Kini pravi njihova odjeća. Zato ako želite da dotaknete temu koja je zaista važna, mislim da je dobro izabrati nešto ekstremno, jer svi mi jedemo meso, ali niko ne razmišlja o tome kako se te životinje tretiraju i ubijaju”, kazala je rediteljka.
U filmu se nalazi par scena u kojima su protagonisti jelen i srna koji se ponašaju kao pravi glumci. To su scene za koje sama rediteljka kaže da se bojala kako će ispasti.
“Da je sve ispalo tako savršeno, najviše je zaslužan trener životinja Zoltan Horkai, koji je vrlo poznat za svoj rad i koji je već radio na mnogim velikim filmovima”, odgovara rediteljka koja je svoju karijeru započela kao konceptualna umjetnica. O tome da li joj ranija iskustva pomažu u radu na filmu, Eldiko ističe da su upravo prvi umjetnički izrazi danas razlog što se ne boji jednostavnosti, jer, kako kaže “jednostavnost ima veliku moć ako se pravilno koristi”.
“U performansu je važno izabrati pravi materijal, ničega previše i ništa komplikovano i kada se u svemu pronađe odgovarajuća ravnoteža, onda vaš rad govori sam za sebe. Takođe se ne bojim da radim s amaterima, iako se s njima radi vrlo različito nego sa školovanim glumcima.”
Izbor glumaca je pravi, ali nije bio jednostavan
Nagrađena rediteljka kaže da izbor glumaca nije bio jednostavan.
“Naći odgovarajuće glumce bio je mali problem. Glumicu sam tražila više od pet mjeseci. Znala sam da za Marijinu ulogu moram da nađem osobu koja je u određenom trenutku spremna da sve žrtvuje i da se može potpuno otvoriti ili zatvoriti kako uloga bude zahtijevala. Jer ova uloga je bila vrlo teška i sama Alexandra Borbely je bila iznenađena kada je pronašla ovaj lik u sebi, budući da je ona potpuno suprotna od Marije. Za Endreja mi je trebala enigmatična i vrlo tajnovita i zatvorena osoba. Za mene je Geza Morcsanyi upravo takva osoba. I njegov karakter i njegov fizički izgled mogu lako podstaknuti našu imaginaciju u tom smjeru. Bila sam nevjerojatno srećna što je prihvatio ovu ulogu, jer on nije glumac”, kazala je Enjedi.
Bonus video:
