(Pisma - Correspondance; Gustave Flaubert; LOM; Beograd, 2013; 150 str.)
Ova sveščica pretežno skraćenih Floberovih Pisama uvijek značajnog beogradskog LOM-a iz 2013. godine, jedno je od rijetkih novijih izdanja koja otvoreno priznaju da se radi o reprintima poslijeratnih knjiga. Danas kada se domaći izdavači mogu pohvaliti bezmalo svime osim da se svojski trude da finansiraju nove prevode davno prevedenih klasika, jedina stvar koju duguju svojim čitaocima jeste da ih barem obavijeste da su upravo kupili nešto što su lako mogli pronaći u biblioteci. Isto tako, ako je u pitanju novi prevod nekog klasika - kao što je, primjera radi, Stajnbekov ep, Istočno od raja (Laguna, 2015) - onda bi izdavači to trebali i da najave u svojoj svesci, jer bez sumnje uvijek ima mjesta za novo izdanje poznate knjige.
Pomenuti LOM je tako prošle godine objavio i pogovor prevodioca Nabokovljevog "ruskog" romana, Dar, upravo iz tog razloga, jer nov ili prvi prevod uopšte nije nešto što je vrijedno zanemarivanja. Ipak, ista izdavačka kuća je 2012. reprintovala Floberovo Sentimentalno vaspitanje (tvrdi povez) u prevodu Dušana Matića, s tim što je već naredne godine - u mekom izdanju - kada je bila u prilici i da se ispravi, zaboravila asterisk ispod kog bi navela da je to zapravo stari prevod. Međutim, u Floberovim Pismima (2013), urednik i priređivač ove simpatične i simpatično cenzurisane sveščice, Flavio Rigonat, napokon je našao mjesta za malo pojašnjenje.
“Umjetnik treba da bude u svom djelu kao bog u svemiru, nevidljiv, a svemoćan”
U američkom izdanju iz 1972. godine, Flober u Egiptu, priređivača i prevodioca Frensisa Stigmolera, pisma su praćena, osim ektenzivnim fusnotama, i putopisnim detaljima iz piščevog dnevnika i memoarima njegovog prijatelja, Maksima di Kana. Ako pisma iz te knjige uporedimo sa identičnim pismima iz LOM-ovog izdanja, nazrijećemo da su u LOM-ovom naslovu odstranjeni dobri komadi teksta, a naročito skatološki i pornografski dijelovi koje je Flober otvoreno prenosio korespodentima, tačnije pjesniku Luju Bujeu, prilikom orgijanja u egipatskim burdeljima.
Štaviše, u LOM-ovom izdanju pojedina pisma iz Egipta produžena su pasusima koje je Flober zabilježio u svojem dnevniku danima ranije. Drugim riječima, pojedinosti iz pisma Bujeu od 13. marta 1850, uzete su iz Floberovog putopisnog dnevnika od 6. marta.
Da li je do te cenzure i pretumbavanja došlo 2013. ili 1955. godine u knjizi prema kojoj je LOM radio svoje izdanje - nije mi poznato. Ali bez obzira što nisam upoznat sa izdanjem iz 1955, ipak vjerujem da neki izdavač u 21. vijeku ne bi upražnjavao ovako nemilosrdnu hirurgiju. Mada se nije na odmet zapitati zbog čega takav propust nije negoviješten u jednom predgovoru?
Dobar predgovor bio bi od velikog značaja ne samo kako bi objasnio ove nesuglasice (ako su prethodno bile poznate izdavaču), već da bi čitaocu pomogao da bolje upozna primaoce ovih pisama, a time i samog njihovog pisca, Flobera, autora u rangu jednog Šekspira, Džejmsa, Tvejna i Tolstoja. Umjesto toga, na kraju izdanja dobićemo samo vrcavu hronologiju njegovog života preuzetu iz Floberovog papagaja (1983) Džulijana Barnsa, gdje, na svu sreću, nekoliko psovki nije odstranjeno. U istoj svesci nabasaćemo i na par štamparskih grešaka i riječi napisanih nekadašnjim pravopisom koje je redaktor propustio da ispravi, kao i nekoliko stranih naziva u ondašnjoj transkripciji (Keneh i Esneh su Kena i Esna, etc.).
LOM-ovo izdanje je podijeljeno u četiri cjeline. Prvom cjelinom su obuhvaćena probrana pisma iz mladosti. Druga cjelina su pisma sa putovanja (Egipat, Carigrad), kad je Flober imao 27 godina.
Treća, i najduža, cjelina sačinjena je od pisama upućenih Lujzi Kole, ambicioznoj i zgodnoj pariskoj spisateljici, čija će ga prekomjerna nestrpljivost vremenom odbiti od nje. Dabome da u tom segmentu nije uvršteno pismo gdje Flober s nestrpljenjem iščekuje vijest o tome da je Lujza napokon dobila menstruaciju: "blagoslovljeni bili crveni mundiri!" (menstruaciju je još zvao i "engleskim trupama"; u prepisci se koristio brojnim sinonimima). Vrlo je strahovao da ne postane otac. Zanimljivo je kolikom ga je anksioznošću ispunjavalo to stanje neizvjesnosti, što nipošto nije neobično kod muškaraca koji kao da žale za time što ne mogu da kontrolišu i ženski bioritam, a gdje će Koleova u jednom trenutku čak postati i neka vrsta pseudo-nemeze.
Četvrtu cjelinu u ovoj svesci čine pisma napisana poslije publikacije Madam Bovari (1857), Žorž Sandovoj, Mopasanu, Bodleru, Mišleu, i drugim prijateljima. Na žalost, u ovu publikaciju nije uvršteno nijedno pismo Ivanu Turgenjevu, s kojim se dopisivao 17 godina (Flober je prvi umro, 1880).
S tim na umu, na engleskom jeziku Floberova pisma ispunjavaju više od devet tomova i, združena, sigurno sačinjavaju posljednje remekdjelo u čovjekovom valovitom opusu. Nemoguće je štampati svako, ali ono što smeta u ovakvom nesigurnom izdanju - pri tom znajući kakav je Flober bio opušteni korespondent - jeste što svako pismo u ovom slučaju zvuči pretjerano sterilno. Kako god bilo, ni ovakvo izdanje nije bez svojih prednosti.
Kod usamljenika i mizantropa kakav je bio Flober, sve se okretalo oko pisanja, sve je bilo floberocentrično. "Pominješ mi svoje trenutke utučenosti", kaže on Lujzi; "kad bi samo vidjela moje!" Onda zapisuje da se čudi kako mu ponekad ruke ne otpadnu od umora. "Od prošlog ponedjeljka ostavio sam na stranu sve drugo i isključivo sam cijele nedjelje radio na svojoj Bovari, jer mi je dosadilo što ne idem naprijed. Sada sam stigao do onog mog bala, koji ću početi u ponedjeljak. Nadam se da će krenuti nabolje. Otkako me nisi vidjela, napisao sam tačno dvadeset pet stranica (25 stranica za šest nedjelja). Bilo je teško izgurati ih. (...) A što se mene tiče, toliko sam ih radio, mijenjao, obrtao, da u ovom trenutku ne vidim ništa jasno, ali ipak mislim da se drže."
Uoči početka franko-pruskog rata, 1870, prilično proročanski napisao je Sandovoj: "Eto vam prirodnog čovjeka! Pravite sad teorije! Hvalite glasno napredak, prosvećenost i zdrav razum masa, i pitomost francuskog naroda. Uvjeravam vas da bi ovdje premlatili svakoga kome bi palo na pamet da propovijeda mir. Ma šta se desilo, mi smo zadugo gurnuti unazad...
"Borba rasa će ponovo početi. Vidjećemo, prije nego jedan vijek prođe, kada se nekoliko miliona ljudi uzajamno poubijaju, onako odjednom. Cio istok protiv cijele Evrope, stari svijet protiv novoga! Zašto da ne? Veliki zajednički radovi, kao na Sueckoj prevlaci, možda su, pod nekim drugim oblikom, prvi pokušaji i pripreme onih čudovišnih sukoba koje sebi ne ne možemo ni predstaviti!"
Kritičaru, istoričaru i filozofu, Ipolitu Tenu, o utiscima poslije rekurentnih halucinacija, za koje se pretpostavlja da su posljedica epilepsije: "U početku sam osjećao neko neodređeno strahovanje, nejasnu nelagodnost, neko osjećanje iščekivanja, s bolom, kao prije pjesničkog nadahnuća, u kome se osjeća 'da će nešto doći'. (Stanje koje se može porediti samo sa stanjem čovjeka pri snošaju... Da li sam se razumljivo izjasnio?)" Ten je često ispitivao Flobera da mu piše o tome kako funkcioniše njegova imaginacija.
Za kraj, jedan od najznačajnijih savjeta o pisanju: "Gospođa Bovari nema ničeg istinitog. To je potpuno izmišljena priča: ja nisam u nju unio ništa od svojih osjećanja ni od svog života. Iluzija (ako neke ima) dolazi naprotiv od bezličnosti tog djela. Jedno od mojih načela je da ne treba sebe pisati. Umjetnik treba da bude u svom djelu kao bog u svemiru, nevidljiv, a svemoćan; neka se svuda osjeća, ali neka se ne vidi."
Bonus video:
