Jezik (više) nije kuća bitka? - Vijesti.me
o trendovima

Jezik (više) nije kuća bitka?

Savremeno čovječanstvo sve više i više – to je još jedna nihilistička tendencija – o onome što jeste govori kao da nije, a o onome što nije kao da jeste

Odavno već, jezik (više) nije kuća bitka.

To je tako već uveliko bilo i u vrijeme kada Hajdeger piše famozno Pismo o humanizmu.

U tom epistolarnom diskursu iz 1946. godine ovaj posljednji filozof veli: «A ono što pre svega jeste, jeste bitak. Mišljenje izvršava odnos bitka prema čovjekovoj suštini. Ono ne stvara niti izaziva taj odnos. Ono ga samo prinosi bitku kao nešto što je mišljenju predato od bitka. To pridonošenje sastoji se u tome da u mišljenju bitak dolazi do jezika. Jezik je kuća bitka».

Kriza komunikacije

Jezik je kuća bitka (ili zavisno od prevoda: «kuća bivstvovanja»)... to znači i to da jezik ima njegovo vlastito biće.

To biće, pak, zadobija bićevnost jedino od Bitka. Ali to, takođe, znači samim tim i da njegovo vlastito biće u suštini nije njegovo, nije vlastito. I u tom smislu nema nikakve razlike između bića jezika i Bića (u cjelini).

Kažemo: Jezik više nije kuća bitka... to, pak, znači da u zadnjih nekoliko vjekova i biće jezika gubi bićevnost, te tako kuća bitka p-ostaje pusta.

U odnosu na Bitak, jezik se danas zatvara u sebe – baš kao i svijet u cjelini. Recimo, kao što se veli da koristimo samo nekih 5 do 15% mogućnosti mozga, tako se, možemo da kažemo, koristi sve manji broj riječi u okviru nekog jezika.

Zatim, savremeni čovjek sve više ćuti. Samo, to nije ćutanje kao spoljnji izraz izvjesne stečene unutrašnje mudrosti, već nešto drugo.

Savremeni čovjek sve više ćuti. Samo, to nije ćutanje kao spoljnji izraz izvjesne stečene unutrašnje mudrosti, već nešto drugo

To je, recimo, ćutanje pasioniranog gledaoca takozvane televizije. Već smo navodili istraživanje koje je sproveo Dimitri A. Kristakis, direktor Centra za zdravlje, ponašanje i razvitak djeteta iz Sijetla, jer je pokazalo i potvrdilo i to da kada je televizija uključena redukuje se govor, odnosno razgovor.

“Odrasli tipično izuste otprilike 941 riječ na sat. Naša studija je pronašla da su riječi odraslih skoro kompletno eliminisane kada je televizija čujna za djecu”, pojasnio je Kristakis za časopis The Daily News (1. jun 2009).

Naravno, ako li se toliko redukuje govor odnosno raz-govor tada je već riječ i o krizi komunikacije. Kao što i inače znamo, naš savremeni život u ovoj sve više epileptičnoj civilizaciji jeste u znaku i sve veće krize komunikacije. Ta kriza kao da tendira da se okonča u nekoj vrsti kraja komunikacije, makar komunikacije kao zajedničarenja.

Doduše, tome rečenome kao da se usprotivi brojnost podataka i pokazatelja ukazujućih na to da je komunikacija, kako bi da izgleda, rastuća i cvatuća.

Zvanični podaci vele da se u čitavome svijetu dnevno pošalju milioni i milioni SMS poruka. Uz to, broj korisnika tzv. Interneta tendira da se poklopi sa brojem stanovnika.

Savremeno društvo ne može da funkcioniše bez pravog tehnopoklonstva i u odnosu na “sredstva masovne komunikacije”.

Tako se pričinjava da (post)moderni ljudi jednovremeno i sve više komuniciraju i sve manje komuniciraju. Kako to?

Lažan govor

Međutim, već smo u ranijim analizama objasnili tu naizglednu kontradikciju.

Samo kratka iteracija: riječ o dvije vrste komunikacije, posrednoj i neposrednoj.

Raniji ljudi su pretežno komunicirali neposredno, današnji pretežno komuniciraju posredno. Dok na jednoj strani raste značaj posredne komunkacije, dotle, na drugoj, opada značaj neposredne komunikacije.

Te time i govora. Govor je, razumije se, osnovni oblik neposredne komunikacije te tako i komunikacije uopšte.

Kriza komunikacije kao govorne komunikacije ogleda se prosto u tome da sve više izolovane ljudske indivudue sve manje stupaju u govorilačko-slušalački odnos.

Pored toga, ovaj problem se pokazuje i u nekim različitim nijansama koje, zasigurno, treba apostrofirati radi davanja jedne opširnije dijagnoze.

Na primjer, govor može da bude i lažan govor. Kako li se sve pokazuje ta lažnost?

U odgovoru, podsjetimo (treba, sigurno, ponavljati ono što je nadasve značajno a previđano): riječ komunikacija etimološki dolazi iz riječi komuna. Dakle: zajednica.

Tako, dakle, komunicirati znači zajedničariti.

Ako se kome nelažno obraćam otvaram i stvaram mogućnost - a ista je saobraćanju ili komunikaciji inherentna - za započinjanje zajednice.

O-bratiti se... to znači i formalno započeti obraćanje drugome doslovno sa “Brate”. 

O-bratiti se... to znači i formalno započeti obraćanje drugome doslovno sa “Brate”.

O ovom tajnijem smjeru komunikacije ili govora, prisjetismo se, pisao je u XVI vijeku i Etjen de la Boatje u poznatom spisu Rasprava o dobrovoljnom ropstvu.

Evo šta kaže: “Ako je na ovome svetu išta jasno i očigledno, pred čime niko ne može da zažmuri, to je svakako činjenica da je priroda, stvorena od Boga, dobročinitelj ljudi, sve nas načinila po istom kalupu da bismo jedni u drugima videli drugove, bolje rečeno, braću”.

I nastavlja: “Prema tome, pošto nam je ova dobra majka odredila svet za mesto bivstvovanja, smestila u istu kuću, oblikovala po istom modelu, da bismo, gledajući se, gotovo prepoznali sebe; pošto nam je podarila glas i reči za održavanje bratske povezanosti i tako, opštom i uzajamnom porukom naših misli, postigla bliskost naših volja”.

Vidite - drugi je i drug. Drug-om se valja o-bratiti drugarski. Obratimo, međutim, pažnju na to da, umjesto da se obraćamo drugima, mi se sve više obraćamo sebi kao drugom. To je već ne samo kriza no i patologija komunikacije.

Hoćemo da velimo da danas više nije teško zamisliti, kao uspostavljenu, situaciju u kojoj ja pretežno komuniciram sa mnom - i to u modusu posredne komunkacije.

Štaviše, ni to da, recimo, moj “avatar” A šalje e-mail poruku mom “avataru” B; to jest, ja sam sebi šaljem elektronsku poštu.

Naklapanje i piskaranje

Prije odgovora, treba istaći da i kada govorimo o jeziku važi ono što je izrečeno za logos – naime, isto govorimo o nekoj tajanstvenosti. I te kako, jezik je participirajući apsorbent tajanstva logosa.

Naravno, to tako ne izgleda prosto zato što je jezik nešto svakodnevno, tako da svako govori - čak i papagaji.

Govorenje je nešto što se podrazumijeva, nešto što je svima poznato. Šta tu ima tajanstveno? Međutim, kao što je zgodno primijetio Hegel, “ono što je poznato nije samim tim i spoznato”. 

Govorenje je nešto što se podrazumijeva, nešto što je svima poznato. Šta tu ima tajanstveno?

Dalje, biće korisno da se i ovdje i za dalje preuzme i postavi distinkcija bazična za teoriju Ferdinanda de Sosira. Ovaj lingvista je, naime, razdvojio jezik i govor: jedno je jezik, drugo je govor.

Šta biva kada se govor otcijepi od jezika? Ili “površinski kop” od “dubinskog kopa”. Upravo to se dešava u naše vrijeme. Jezik ostaje bez korijena, bez ikakve dubine.

Da bismo to, koliko uzmognemo, objasnili, pošli bismo od ove naizgled pleonastičke postavke: U principu, svaki govor je govor o nečemu. Ili - govoriti je govoriti nekome o nečemu.

Da ovo niti je suvišno na-pomenuti niti je u pitanju recentni problem i problematika, pokazuje i onaj stari platonovsko-aristotelovski postulat i zahtjev, koji glasi: Ne može se govoriti o ničemu.

Naravno, Platon i Aristotel su bili prinuđeni da taj zahtjev istaknu contra sofističkom shvatanju i upotrebi jezika, sofističkim opsjenarijama ukupno.

Nasuprot tome, govor je govor o onome što jeste. A kao što je na početku navedeno - ono što prije svega jeste, jeste bitak.

Misao o jeziku kao kući bitka Hajdeger u nastavku pisma proširuje i precizira tako što veli da je jezik “kuća istine bitka”. U jeziku ili jezikom se, dakle, is-kazuje primordijalna Istina. Istina o Onome što jeste.

Dočim u savremenosti modusa egzistencije i komunkacije govor uopšte je postao neprijeporno i nesnosno - da se poslužimo jednom “dijagnozom” iz spisa “Bitak i vrijeme” - naklapanje.

To jest, maltene je to neka pravilnost (to jest – nepravilnost) da su svi govori i razgovori modernih ljudi po definiciji nekakvo spremno uklapanje u naklapanje. Naklapanje je u pomenutom spisu objašnjeno i kao “raspričavanje i prepričavanje”, odnosno “piskaranje”.

Misao o jeziku kao kući bitka Hajdeger u nastavku pisma proširuje i precizira tako što veli da je jezik “kuća istine bitka”

Ovo isto se može po-kazati i na drugi način. Polazeći od jezika kao jedinstvenog sredstva ljudske komunikacije švedski lingvističar Karl Svedelijus je govorne iskaze svrstao u ove dvije grupe: 1. komunikacija odnosa 2. komunikacija događaja.

U komunikaciju događaja spada iskaz tipa: “Kuća gori” ili: “Bio sam tu i tu” i sl... Dakle, to su tzv. konkretni iskazi, govori i razgovori za koje sljedstveno nije potreban misaoni napor; ili rekli bismo, sadejstvo viših djelova mozga.

Komunikacija odnosa, tome nasuprot, zahtijeva angažovanje, razmišljanje - kako na strani govornika tako i na strani sagovornika. Takođe, veći ili veliki stepen apstrakcije.

Ali kada se reklo da jezik više nije kuća bitka mislilo se naprosto na to da je jezik ostao bez njegove nekadašnje ili intrinsične dubine.

Zatim: Budući da je bitak>istina, konsekventno jezik nije istinit. Tačnije i tananije: Nije više kuća istine.

Šta bi ovo moglo da znači? I kako?

S tim u vezi, prvomjestno je referentno jedno dosta citirano mjesto iz Platonovog dijaloga Sofist. Citiramo:

“I tako mislim da će se, na isti način, lažnim smatrati govor koji kaže da postojeće stvari nisu, a da ne-postojeće jesu”.

Ovdje “stranac iz Eleje”, odnosno Platon, dakle, daje kriterijum za razlikovanje lažnog i istinitog raz-govora.

Kada govorimo o govoru govorimo o govoru o onome što jeste. Suprotno, savremeno čovječanstvo sve više i više – to je tendencija – o onome što jeste govori kao da nije a o onome što nije kao da jeste. Da li mi to postajemo sofisti? Ono o čemu mi uobičajeno, najčešće i ponajviše pričamo (i razglabamo) nema, naprosto – nema, ono što filozofi nazivaju bićevnost.

Zastarjelost govornih organa?

Uzmimo, recimo, primjer onoga što se nazivlje tržište. Možemo o tome da kažemo šta god hoćemo. Možemo da govorimo kao ekonomisti, laici, politekonomisti, mikrofinansijski stručnjaci ili politikolozi. Možemo da kažemo: tržište je ovo ili tržište je ono. Međutim, prva stvar koju u vezi sa tim treba saznati i saopštiti je ova: tržište ne postoji.

S druge strane, hoćemo da istaknemo i insistiramo: maltene, niko više ne piše ili priča o onome što je logos - ta Svjetlost koja razmišlja – izuzev tu i tamo iz katedarskih i formalističkih pobuda.

Prema tome, mogućnost kraja jezika je tu. Ali ne toliko u onom smislu u kojem o tome piše britanski lingvista Dejvid Kristal. Već, kraj jezika je implicitan ili konsekventan u nečemu što je kontigentno, novostečeno (dakle, nije mu intrinsično) obilježje jezika – naime, njegova bez-logosnost.

Pazimo i zapazimo: od bezlogosnosti do besmislenosti jezika, maltene, samo je jedan korak.

Pazimo i zapazimo - od bezlogosnosti do besmislenosti jezika, maltene, samo je jedan korak.

Besmislenost, to bi ovdje značilo da bi se govor otcijepio ne samo od njegove iskoni no i od elementarne semantike – što se jednom već dogodilo u Vavilonu.

Ipak, pravi kraj govora bi se desio ukoliko bi se govor otcijepio ne samo od iskoni (to se već desilo), zatim od semantike (to se već dešava) već i od zvučnosti. Tada više ne bi važila ova Hajdegerova definicija: ”Govorenje je poznato kao artikulisano ozvučavanje mislim posredstvom govornih organa”.

Kod Erika Blera (alias Džordž Orvel) “Big brother” hoće da ljudi u Okeaniji govore novogovor, što izvedbeno znači da se govor(enje) otcijepi od moždane aparature, pa da ljudi govore samo kao iz grkljana.

Danas - sa podmuklom, difuznom postmodernom totalitarizacijom – važi obratno. Ide se, naime, ka tome da se grkljan - dakle, glasovni aparat – ukine da bi se... šta?

Ništa manje nego da bi se misli prenosile direktno.

Čitaocu ne bi trebalo da ostane nepoznato da je ta čudnovata ideja da se razdvoje semantika i fonetika - da se, štaviše, fonetika govora ukidajuće oglasi za zastarelu – imala značajne proponente tokom XX vijeka. Na primjer, francuski filozof Anri Bergson je sanjao o nekakavom takvom svijetu u kojem bi govorenje bilo ukinuto u korist direktne interpersonalne komunikacije.

Dalje - ovo će, moguće, iznenaditi i bolje poznavaoce ovog teoretičara – za nešto u osnovi isto se oduševljeno zalagao i Maršal Makluan.

Iznenađujuće ili ne, tek, danas je to jedna od vodećih ideja vodeće, ekstremne naučne discipline po imenu kibernetika.

Za direktnu komunikaciju mozak-mozak – te time i konsekventnu anulaciju govora – fanatizovano se zalaže Kevin Vorvik, jedan od vodećih kibernetičara današnjice.

Ovaj se glasno i zloglasno zalaže za kibernetičko “pustošenje jezika”, za oglašavanje korišnjenja govora/jezika kao sredstva komunikacije zastarelog, kao što tzv. e-mail oglašava zastarelim korišćenje pisma kao sredstva komunikacije.

Po Vorviku kibernetičaru, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti, “progresivci” – oni što će komunicirati direktnim prenošenjem značenja, smislova ili poruka – gledaće na malobrojne zastarele koji komuniciraju putem govorenja otprilike onako kao što mi danas gledamo na krave i njihovo muu-muu komuniciranje.

 

 


Najčitanije iz sekcije Zabava