Kako izgledaju Sadamovi romani, Maovi stihovi...

To što diktatori obitavaju u svijetu laži, što su okruženi na sve spremnim poltronima, možda objašnjava zašto su vjerovali da njihovo pisanje ima bilo kakav smisao...
58 pregleda 6 komentar(a)
Ažurirano: 06.01.2014. 12:50h

Iako je jedan od njih (Hitler) poznatiji kao neuspješan slikar, a drugi (Staljin) je čitavu jednu veliku književnost poslao u Sibir, progonstvo i logore, iako će svi oni ostati upamćeni po nevjerovatnom broju pobijenih ljudi, a ne prodatih primjeraka svojih knjiga (iako su, ne treba sumnjati i te brojke - impresivne), očito da je književnost bila jedan od fascinacija popriličnog broja (i to onih najkrvoločnijih) diktatora.

To što diktatori obitavaju u svijetu laži, što su okruženi na sve spremnim poltronima, možda objašnjava zašto su vjerovali da njihovo pisanje ima bilo kakav smisao...

Hitler diktirao knjigu

Dana 20. decembra 1924. izašao je iz zatvora u kojemu je služio kaznu zbog učešća u neuspjelom „pivskom puču“, budući firer, Adolf Hitler. (1889-1945). Vrijeme provedeno u tamnici nije mu prošlo uzalud: iskoristio ga je da napiše svoj politički manifest, knjigu “Majn kampf” (Moja borba) u kojoj je iznio ideje nacional-socijalizma. Istina, on je samo diktirao, a zapisivao je Emil Moris.

Književni "hitmejkeri": Musolini i Hitler

Prvo izdanje je izašlo 18. juna 1925, a drugo nepunu godinu dana poslije. “Majn kampf”, pored programa buduće nacional-socijalisitičke partije, sadrži i autobiografske podatke, a lajtmotiv knjige je postala ideologija “evropske opasnosti”. Hitler je čak tvrdio da je i esperanto dio evropske zavjere. U početku je naslov knjige bio: “4,5 godine borbe protiv laži, gluposti i zaplašivanja”, ali se autoru učinio predugačak i rogobatan, pa ga je promijenio u “Majn kampf”.

Zvuči gotovo nevjerovatno podatak da je u u SSSR-u i Rusiji objavljeno šest izdanja knjige “Majn kampf”. Prvi put je u Sovjetskom Savezu “Majn kampf” objavljen 1930. u ograničenom tiražu, samo za komunističku nomenklaturu, a drugo izdanje na ruskom jeziku pojavilo se dvije godine kasnije (1932.) u nešto većem broju primjeraka. U Rusiji su od 1998. do 2003. objavljena četiri izdanja ove Hitlerove knjige. Državna duma Ruske Federacije donijela je zakon “O zabrani ekstremističke djelatnosti” kojim je obuhvaćena i zabrana štampanje i rasprostiranje materijala poput “Majn kampfa”.

Benito Musolini pisao romane

Diktator Benito Musolini (1892-1943) koji je predvodio fašističku partiju Italije od 1919, mijenjao je profesije od crnoberzijanca, pomoćnika kovača i kamenoresca, a 1908. počeo je da se bavi i novinarstvom.

Svoj prvi članak je objavio pod naslovom “Filozofija sile” i posvetio ga Ničeu koga je sa oduševljenjem nazivao najgenijalnijim misliocem posljednje četvtine XIX vijeka. Musolini je imao rijedak novinarski dar koji mu je omogućavao da zainteresuje običnog čitaoca.

U mladosti se budući neograničeni vladar Italije bavio i književnošću: ispod njegovog pera je izašao veoma čitan roman “Ljubavnica kardinala”, napisan u duhu Dime oca i Gaborija po kome je snimljen i film.

Pisao je eseje od kojih su mu najpoznatiji oni “O doktrini fašizma” (1932). Napisao je i autobiografiju “La Mia Vita” (1942-1943). Tako se može reći da je duče imao plodno spisateljsko iskustvo, te da se oprobao u više književnih žanrova.

Staljinova Sabrana djela

Josif Visaripnovič Staljin (1878-1953) pisao je teorijske, političke i istorijske spise. Njegova “Sabrana djela” počeo je 1946. da izdaje “Institut Marksa, Engelsa i Lenjina” i izlazila su sve do 1951, do kad je objavljeno ukupno 13 tomova.

Izdavanje Sabranih djela dovršio Putin: Staljin

Znatno kasnije, tek 2006, sad već u postkomunističkoj Rusiji, u redakciji doktora filozofskih nauka, prof. R.I. Kosolatova objavljeni su tomovi od 14. do 18. Svaki tom “Sabranih djela” vođe i učitelja, J. V. Staljina, sadrži ono što je on napisao u određenom vremenskom periodu. Tako, na primjer, u prvi tom su unijeti članci i rasprave nastale od 1901. do 1903, dok su u 13. tomu objavljeni radovi od početka 1930. posvećeni kolektivizaciji i industrijalizaciji zemlje.

U 15. tomu je objavljena Staljinova “Istorija KPSS(b), kratak kurs“. Posljednji tomovi sadrže Staljinove govore i obraćanja narodu i druge javne nastupe tokom Velikog otadžbinskg rata.

Kaudiljo je više volio filmove

Fašistički diktator Fransisko Paulino Ermenhildo Teodulo Franko Bamonde (1892-1975) koji je vladao Španijom od 1930. do smrti, 1975, više je volio filmsku umjetnost nego književnost. Bio je strastveni poklonik čarolija pokretnih slika na ekranu.

U dvorcu El Prado u Madridu koji je bio Frankova oficijelna rezidencija, nije uopšte bilo biblioteke. Nju je zamijenila ogromna zamračena dvorana za filmske projekcije. To ipak ne bi trebalo shvatiti da Kaudiljo nije zaorao nijednu brazdu na prostranom i plodnom španskom književnom polju. Godine 1922. je napisao knjigu “Dnevnik jednog odreda” u kojoj je opisao službu u španskoj legiji stranaca 1920.

Više volio filmove, ali nije odolio književnom zovu: Franko

Osim toga, autor je “Parade”, beletrizovane porodične hronike koju je objavio pod pseudonimom Hajeme de Andrade. Ispod njegovog pera pod pseudonimom Hakin Bor, izašao je i veliki broj članaka u kojima je razobličavao masonstvo. Ovdje treba pomenuti i aktivnu podršku koju je diktaroru Franku i njegovoj vladavini sve vrijeme pružao veliki španski slikar, ali i nimalo manji politički oportunista, Salvador Dali.

Mao pisao stihove

Mao Ce Tung (1893-1976), politički i državni lider Kine XX vijeka, rodonačelnik frakcije komunističke ideologije koja je po njemu nazvana maoizam, autor je više teorijsko-političkih radova od kojih su mu najpoznatiji “O praksi” ( 1937), “O novoj demokratiji” (1940), zbornik studija i eseja “O književnosti i umjetnosti”, (1942), “O pravilnom razrešenju protivurječnosti unutar naroda” (1957), “Dovesti revoluciju do kraja” (1960).

Maova popularnost je odavno prevazišla granice Kine. Godine 1968, kad je širom svjetskih prijestonioca buknuo studentski bunt, učesnici demonstracija od Pariza do Berlina i Londona uzvikivali su parole iz Maovih crvenih knjižica mašući njima kao najavom kineske kulturne revolucije koja se širila i čije su ideje zahvatile cio svijet.

Zanimljivo je da su u SSSR-u, prvoj zemlji socijalizma, i knjige i ideje Mao Ce Tunga iz tog perioda bile najstrože zabranjene, a ni jugoslovenske komunističke vlasti nijesu na njih gledale blagonaklono. Osim publicističkih djela, Mao je, moglo bi se možda reći i uspješnije, pisao poeziju i to u duhu dinastije Tan. Njegov poetski opus obuhvata dvadeset pjesničkih zbirki koje se i danas rado čitaju ne samo u Kini, nego i van njenih granica.

Kim Il Sung svijetu objasnio ideje “čuhče“

Kim Il Sung, (1912-1994) sjevernokorejski diktator i rodonačlenik komunističke dinastije nasljednih vladara u ovoj istočno-azijskoj državi, koji je njom vldao od 1948. do svoje smrti 1994, bio je osnivač i tumač kvazikomunističke državne idelogoije nazvane “čuhče”.

Početkom 1980-ih Kim Il Sung je objavio kvazi teorijsku raspravu pod naslovom “O principu Čuhče u našoj revoluciji”.

Svijetu razjasnio sve dileme: Kim Il Sung

Preporučujući ovu knjigu širokim narodnim masama, agitaciono-propagandni štab sa filijalama širom Sjeverne Koreje, uskliknuo je s ljubavlju: “U toj knjizi naš voljeni vođa Kim Il Sung na osnovu ideja čuhče i ideja sangun osvijetlio je put rješavanja svih teorijskih i praktičnih pitanja koja stoje pred, bez presedana teškom i složenom korejskom revolucijom, dajući istovremeno naučno zasnovani odgovor na pitanja metoda borbe progresivnih naroda svijeta za izgradnju novog društva”.

Sadam – romanopisac

Svjetski mediji su svojevremeno prenijeli da je roman koji je Sadam Husein napisao u zatvoru i završio ga uoči samog pogubljenja, objavljen u Japnu. Ta vijest nije bilo toliko intersantna kao pitanje koje se povodom nje postavljalo: Zar je Sadam Husein bio pisac?

Odogovor su dali upućeni: Jeste. Ne možda Bog zna kakav, ali je ovaj irački političar i državnik, Sadam Husein Abd al Madžid at-Tikriti, predsjednik Iraka dok ga 2003. nisu svrgli Amerikanci i Englezi, napisao četiri romana.

Svoju biografiju je Sadam ispričao u knjizi “Muškarci u gradu”. To je priča o dječaku čobaninu koji se za ostvarivanje svojih ciljeva ne zaustavlja ni pred kakvim preprekama. On odrasta i postaje vojnik koji mašta o preporodu svog naroda. Poslije Zalivskog rata 1991. izašao je njegov roman “Neosvojiva tvrđava” u kojem je opisana situacija u kurdskim provincijama na sjeveru Iraka koje nijesu bile pod kontrolom države. Roman “Zabiba i car”, objavljen je anonimno 2000.

Peru vičan kao i oružju: Sadam Husein

CIA smatra da je tu knjigu, koja je u Iraku postala bestseler, napisala grupa autora po naređenju i kontrolom bivšeg iračkog predsjednika. Godine 2003. kad se već nalazio u tamnici, eks-predsjednik Sadam Husein, je napisao roman “Odlazi, prokletniče!”. Ta knjiga je napisana stilom drevnog predanja i postala je simbol borbe iračkog naroda protiv američke okupacije. Roman su prvi objavili Japanci pod naslovom “Ples đavola”. Iračka književna kritika je izrekla sud o Sadamovim romanima kao o herojskoj epici visokomoralnih načela sa dubokim filozofskim podtekstom. S druge strane, zapadni analitičari svih zbivanja, pa i književnih, pokušavaju da dokažu kako je autor tih djela bio opsjednut manijom veličine.

Bonus video: