Kler Bidvel Smit za "Art Vijesti": Tuga je način da sačuvamo izgubljeno - Vijesti.me
INTERVJU SA AMERIČKOM SPISATELJICOM I KLINIČKIM PSIHOLOGOM

Kler Bidvel Smit za "Art Vijesti": Tuga je način da sačuvamo izgubljeno

"Ono što sam naučila tokom pisanja te knjige bilo je da je važnost vjerovanja u nešto, veća od nas samih. Oni koji ne vjeruju ni u šta više se bore sa tugom i gubitkom od onih koji vjeruju u vezu poslije ovog života"

Kler Bidvel Smit
Kler Bidvel Smit (Foto: Privatna arhiva)

Kler Bidvel Smit je klinički psiholog koji radi kao terapeut za bol, a takođe je i autorka dvije knjige. 

Njen roman, “Pravila života”, preveden je na petnaestak jezika i po njemu se snima film. Vodi mnoge radionice širom Sjedinjenih Država, i piše za The New York Times, The Huffington Post, The Guardian…

Roman “Pravila života” je priča o mladoj djevojci Kler koja sa samo četrnaest godina saznaje da su joj oba roditelja ozbiljno bolesna. Nakon što se neizbježno desi i ona ostane sama na svijetu, neutješna je zbog osjećanja da više nije ničija najvažnija osoba. Tek godinama kasnije, kada se zaljubi u čovjeka svog života i postane majka, uspijeva da se izbori sa bolom. U ovoj upečatljivoj i neumoljivo iskrenoj priči autorka nas podsjeća na to da smo pred gubitkom voljenih svi samo krhka bića, povezana najjednostavnijim životnim težnjama. Roman “Pravila života” Kler Bidvel Smit objavio je Vulkan.  

U knjizi “Pravila života” govorite o problemu odrastanja. O mladoj osobi koja gubi oba roditelja. Možete li nam reći, ne samo kao pisac već i kao klinički psiholog, sa kakvim se životnim teškoćama obično susreće neka mlada osoba nakon što izgubi oba roditelja?  

Mislim da postoji duboko osjećanje besmislenosti koje dolazi sa gubitkom roditelja. Mlada osoba može se osjećati sama na svijetu i kao da nikome ne pripada, i da nema svoje mjesto. Pronalaženje načina da njihov život postane značajan, kroz umjetnost ili službu ili vezu, može biti vrlo iscjeljujuće.

Vi govorite o pravilima nasljeđivanja, možete li nam reći nešto o ovoj tezi?

Pravila nasljeđivanja se odnose na sve ono što mi je ostalo kada su moji roditelji umrli - ne samo nasljeđe onoga što su oni bili, već i emocionalni bol i gubitak i želju da se nastavi i stvori smisao mog života i njihovih života.  

Kler Bidvel Smit
Kler Bidvel Smit(Foto: Privatna arhiva)

Imali ste tek 25 ili 26 godina kada Vam je umro otac od neizlječive bolesti. Samo nekoliko mjeseci kasnije, umire  i vaša majka. Koliko je smrt vaših roditelja uticala na pisanje o tugi, žalosti, bolu…?

Počela sam da pišem u vrlo ranom dobu, kao malo dijete. Sve što sam ikada željela bilo je - postati pisac. Kada su moji roditelji oboljeli, bilo je to vrlo teško i veoma zbunjujuće. Pisanje o tome, u mojim časopisima, u pjesmama, i na kraju u onome što bi moglo postati moja prva knjiga, bilo je vrlo korisno i vrlo katarzično.

U knjigu uključujete i romantične zaplete. Ispočetka smatrate da o ljubavi i seksu ne treba pisati, a kasnije uviđate da su to itekako važne teme o kojima treba i razmišljati i pisati. Šta je uzrokovalo tome zaokretu prema ovim temama?

Tokom bolesti i smrti mojih roditelja potražila sam utočište od bola u romantičnim odnosima. Kada sam prvi put počela da pišem o putu gubitka, isključila sam ove odnose, ali sam ih kasnije dodala jer sam shvatila da su to izražene čovjekove reakcije na bol i gubitak, a ja sam željela da napišem knjigu koja je relevantna za mnoge ljude. 

Da li je pisanje o seksu i ljubavi, o toj vrsti povezivanja jedne osobe sa drugom, važna tema priče?  

Tuga utiče na sve naše odnose i intimna povezivanja, pa vjerujem da je to važan dio putovanja. Mnogi mladi ljudi koji izgube roditelje traže sigurnost u vezivanju za romantične partnere. Ovo je normalno, ali ponekad ti odnosi mogu biti nezdravi ako tuga nije pravilno obrađena. Htjela sam da osvjetlim ovaj problem.

Kler Bidvel Smit
Kler Bidvel Smit(Foto: Privatna arhiva)

U knjizi “Poslije ovog”, bavite se temama za koje bi se moglo reći da su apstraktne. Recimo, temama o tome šta se dešava poslije smrti čovjeka. Pa, možete li nam reći nešto o tome. Šta se zbiva nakon što čovjek umre? Kud odlazi?

Niko ne zna gdje idemo poslije smrti. Ali ono što sam naučila tokom pisanja te knjige bilo je da je važnost vjerovanja u nešto, veća od nas samih. Oni koji ne vjeruju ni u šta više se bore sa tugom i gubitkom od onih koji vjeruju u vezu poslije ovog života.

Jednom ste rekli da tokom pisanja često sami sebi postavljate pitanja u smislu: koliko će to što pišete zaista pomoći nekom? Da li je to zaista tako?

Svojim pisanjem želim da budem od pomoći drugima. Nakon što mi je umrla majka osjećala sam se sama na svijetu - knjige i čitanje o životnim putevima drugih ljudi su mi stvarno pomogle. I ja želim da to uradim i za druge.

U svojim memoarima zapisali ste kako je vaša tuga u toku tri godine narasla do neslućenih razmjera. Da je tuga posesivna i da vam ne dopušta da odete bilo gdje bez nje… 

Da, to je bilo istinito u određenom vremenskom periodu. Bila sam previše zahvaćena tugom i to je uticalo na sve aspekte mog života.

Da li tuga vremenom zaista raste? Zar se tuga vremenom ne smanjuje?

U mom slučaju, tuga je porasla prije nego što se smanjila. Prvo, pošto mi je umrla majka, nijesam sasvim razumjela veliku sliku gubitka. Onda, kad sam utonula u to, osjetila sam još veću tugu. Ali na kraju sam naučila da se borim i prihvatam je do određenog stepena, i tuga se smanjila. Ali, nikada nije potpuno nestala.

Kler Bidvel Smit
Kler Bidvel Smit(Foto: Privatna arhiva)

Na kraju, molim vas, možete li definisati tugu kao čovjekovog saputnika? Je li moguće čovjeku osloboditi se tuge sasvim i zauvijek? 

Ja apsolutno vjerujem da se čovek može u potpunosti osloboditi tuge. Ali, takođe ne mislim da je to neophodno. Ponekad je održavanje tuge  u sebi način da se sačuva osoba koju ste izgubili.

Kao pisac  koji se u velikoj mjeri bavi ovom temom, možete li nam reći da li tuga ima neki korisan efekat na čovjeka?

Mislim da je tuga izrazito primarna ljudska emocija. Bez nje, možda ne poznajemo njenu suprotnost - radost. Vjerujem da osjećam sve dubine svih emocija, čak i teških. To je ono što znači biti potpun čovjek.

Problemi tuge - profesionalni izazov

Vi ste magistar kliničke psihologije i specijalizovali ste se za probleme tuge od koje mnogi ljudi, od davnina, pate - pogotovo u današnje doba.  Šta vas je navelo da se bavite upravo ovom problematikom?

Iskustvo gubitka oba roditelja u mladosti, primoralo me je da doživim žalost na veoma dubokim nivoima...

To me promijenilo kao osobu na mnogo načina. Kad sam počela da se emocionalno oporavljam, shvatila sam da želim da učinim nešto značajnije sa svojim životom, pa sam se vratila u školu da bih postala terapeut...

Kad je došlo vrijeme da zapravo počnem da radim u struci, znala sam da želim da radim sa drugim ljudima koji su tugovali. Toliko mnogo kliničara teško radi na polju smrti i tuge, pa sam pomislila da bi to bilo od velike pomoći mnogima. Smatram da je to veoma korisno.


Najčitanije iz sekcije Zabava