Lera Borditski, profesorica kognitivnih nauka na Univerzitetu u San Dijegu, provela je jednostavan eksperiment: zamolila je učesnike da nakratko zatvore oči i pokažu gdje je jugoistok. Cijela soba istaknutih američkih profesora iz raznih područja pokazivala je u svim mogućim smjerovima. Svi osim petogodišnje australijske djevojčice Aboridžinke, koja je u svim pokušajima pogodila pravi smjer. Odgovor leži u načinu korištenja jezika. Profesorica Borditski objasnila je da jezik Aboridžina ne koristi riječi poput lijevo ili desno, već se umjesto toga koriste orijentacionim pokazivačima. Na primjer, opisno će objasniti: “Ona djevojka istočno od tebe je moja sestra”.
“Ako ljudi govore drugim jezicima, pojavljuje se i potreba za grupisanjem i drugačijim opažanjem unutar grupe, a ljudi koji su bilingvalni moraju da mijenjaju fokus zavisno od jezika koji trenutno koriste”
“Ako ljudi govore drugim jezicima, pojavljuje se i potreba za grupisanjem i drugačijim opažanjem unutar grupe, a ljudi koji su bilingvalni moraju da mijenjaju fokus zavisno od jezika koji trenutno koriste”, tvrdi Pavlenko. Recimo, engleski razlikuje šoljice (cups) i čaše (glasses), ali u ruskom, razlika između chashka (šoljica) i stakan (čaša), uslovljena je oblikom, a ne materijalom. Na temelju istraživanja, počela je da podučava buduće profesore jezika kako da svoje učenike koji govore engleski nauči da razmišljaju na ruskom. Ako bi učenici ruskog trebali da razvrstaku šoljice i čaše u odvojene grupe, tada bi ih ponovo trebalo sortirati kao kao chashka i stakan, u druge grupe. Ona ističe da bi profesori jezika trebali češće da uvode takve aktivnosti umjesto puke memorizacije riječi stranih jezika.
“Učenici imaju generalni utisak da tako rade na nečem novom, što su dugo očekivali i trebali, ali nisu znali kako. To ih gura dalje, daleko od monotonog učenja izgovora i ponavljanja', kaže Pavlenko i ističe da istraživanja ukazuju na to da ako ste gladni, više pažnje ćete obraćati na detalje koji su stimulisani hranom, a govor stranog jezika funkcioniše na isti način.
Boroditski se bavila i razlikama koje doživljavaju ispitanici istraživanja u prisjećanju nakon upotrebe engleskog, u kojem nije uvijek naznačena namjera akcije i u španskom, gdje je namjera naznačena, što dovodi do razlika u sjećanju onoga što su učesnici izgovorili, potencijalno vrlo bitne činjenice u svjedočenjima na sudu. S druge strane, Džon Mekvorter, lingvista Univeziteta Kolumbija, priznaje te razlike, ali smatra da nisu bitne.
“Eksperimenti pokazuju da postoje male razlike koje su u korelaciji s jezikom kojim govorimo. Ništa ne ukazuje na to da jezik utiče na drugačije procesuiranje životnih dešavanja. To jednostavno ne stoji”, kazao je Mekvorter, nazivajući taj proces “jezičkom obmanom”, a da bi to potvrdio u cjelosti objaviće i knjigu pod tim naslovom.
Kao primjer, on navodi savremene govornike majanskog jezika, koji takođe koriste izraze koji korespondiraju s orjentacijskim oznakama, umjesto termina poput lijevo ili desno. Voditelji studije zatražili su od ispitanika da upamte kojim se putem lopta kreće kroz lavirint, kako bi lakše obavljali razmišljanje o lijevom ili desnom smjeru kretanja, umjesto u kompasnoj orjentaciji. Učesnici su bili podjednako uspješni u tim zadacima, pa čak ponekad i bolji od onih koji nisu bili ograničeni vlastitim jezikom.
Boroditski smatra da suprotni primjeri jednostavno pokazuju da jezik nije jedini faktor koji utiče na opažanje. “Kao studij za ljekara ili pilota, učenje stranog jezika takođe nas mijenja. To je poput dugotrajnog programa treninga, i nema ništa egzotično u efektima koje jezik ima na konginitivno opažanje. Baš kao i svako drugo učenje”, zaključila je naučnica.
Nabokovljevi memoari
“Kad je Nabokov počeo da prevodi na ruski, prisjetio se mnogih stvari koje nije pamtio dok je pisao na engleskom, pa je u završnici nastala drugačija knjiga. Objavljeno je rusko izdanje, pa je osjećao da zbog vjernog prikaza njegovog odrastanja namijenjenog američkoj publici, mora da napiše novu verziju”
“Kad je Nabokov počeo da prevodi na ruski, prisjetio se mnogih stvari koje nije pamtio dok je pisao na engleskom, pa je u završnici nastala drugačija knjiga. Objavljeno je rusko izdanje, pa je osjećao da zbog vjernog prikaza njegovog odrastanja namijenjenog američkoj publici, mora da napiše novu verziju. Tako da je njegova autobiografija koja je danas u opticaju zapravo treći pokušaj, kad se prisjetio brojnih događaja na ruskom, da bi ih zatim prevodio na engleski”, ističe Pavlenko.
Bonus video:
