Na samom početku razgovora, u raskošnoj i muzejski bogatoj kući Bernar-Anri Levija, zvalo ga je više novinara da zakažu intervjue. Jer on je, uz nekoliko francuskih predsjednika, tokom više decenija jedna od najprisutnijih ličnosti u ovdašnjim medijima.
Povod za ovaj razgovor je njegova nova knjiga Duh judaizma. Poznajem prilično Levijevo djelo i mislim da je u ovoj knjizi do kraja iskren sa sobom. Njegova analiza sebe samog i vizije svijeta uopšte daju dragocjene podatke o piscu i filozofu, o judaizmu i jevrejskom narodu, o današnjem društvu i vremenu. Od prve posjete Izraelu sa 19 godina kada je potrčao kao dobrovoljac da učestvuje u Šestodnevnom ratu, neraskidivo se vezao za tu zemlju.
Nedavno je jedan džihadista izjavio da će se oni ipak vratiti da pokore civilizovani svijet jednom za svagda...
- To nije ozbiljno, takve vrste izjava junaka na jeziku, to nema smisla. Egipatski predsjednik je na to odgovorio nedavno: „Ne sanjajte, nijeste poželjni, to je besmisleno. To je apsurdno.“ Ne kažem da li i on sam to želi, kako bih i znao, ali je bar toliko sada lucidan…
Šta znate o ljudima Islamske države?
- O Islamskoj dražavi sam sninio dva filma - Pešmerga i Bitka za Mosul. Upoznao sam islamizam u obje verzije. To su varvari spremni na sve. Mrze nas apsolutno. Ali znajte da ti nacisti nijesu jaki, nijesu u stanju da unište zapadnu civilizaciju. To su nacisti, ali i radikalni islamisti, koji srećom nemaju snagu onih istorijskih nacista. Sve je to hvalisanje koje ne treba mnogo da impresionira demokrate.
Nasuprot tome, istina je da postoji politička bitka u svijetu koja se odigrava unutar muslimanskih zajednica između tih nacista i onih muslimana koji hoće demokratiju i koji vjeruju u prava čovjeka. U toj bici unutar te zajednica treba podržati te demokrate, partizane ljudskih prava, advokate svjetlosti unutar islama.
Mišel Uelbek je u knjizi Pokornost zamislio predsjednika Francuske muslimana?
- Predsjednik musliman nije problem kao takav. Pogledajte London. Tamo je gradonačelnik musliman. Do sada je on dobar predsjednik. Njegovu muslimansku religiju i vjeru on čuva duboko u sebi, to je njegova privatna stvar i to, po svoj prilici, nema nikakvog uticaja pri vođenju administracije grada koje treba da je laička stvar. Ono što mene plaši nije ideja predsjednika muslimana, ono čega se grozim, jeste pomisao da Francuska ustukne pred islamistima. Na primjer, prije nekoliko mjeseci bilo je intelektualaca u Francuskoj koji su rekli da su islamisti tako jaki da je bolje sa njima pregovarati. To je pravi rizik. Ne, tu nikako ne treba podleći ili popustiti.
U vašoj posljednjoj knjizi Duh judazma vi se pitate da li čovječanstvo može da se liši Boga. Ja vas pitam, ako može, šta ga zamjenjuje, a ako ne, zašto?
- Iskustvo je pokazalo da ono ne može da se liši Boga. Niče je rekao: „Bog je umro!“ Dobro. Ali šta je došlo poslije smrti Boga? Umnožavanje malih bogova, povratak paganskih bogova: bog naroda, bog rase, bog nacije i drugi bogovi. Znači da je vrlo teško za čovječanstvo da se sasvim liši Boga. To je veliki izazov s kojim se sukobljavamo. Neka pripaze oni koji vjeruju da se lako lišiti Boga. Jer iskrsavaju još gori bogovi.
A za one koji ne vjeruju?
- Preostaje im ono što sam nazvao u jednoj od mojih ranijih knjiga, Božji testament, a to je ono što je moguće sačuvati iz sjećanja o monoteizmu. Taj jevrejski i hrišćanski monoteizam, šta je to? Šta je od toga preostalo? U to računamo i one koji ne „vjeruju“ više? To je mašina za likvidiranje idola, to je mašina za smanjenje pobožnosti u opticaju. Monoteizam nije za to da bi se dodalo još religije, nego da bi se skinulo, smanjilo, to je način da se otrijeznimo, da skinemo čari sa svijeta koji je stalno podvrgnut toj ucjeni od pobožnosti.
Šta je ostalo od „novih filozofa“?
- Neki su umrli, kao Gi Lardro, Andre Gliksman, Žan Pol Dol, i koji nijesu zamijenjeni. Ko preostaje? Finkelkrot, s kojim sam često u sukobu, on je intelektualac dostojan poštovanja. Paskal Brukner je takođe intelektualac dostojan poštovanja. I Režis Debre, sa kim sam posvađen već dvadeset godina.
Želim da kažem kako nema figura veličine Sartra ili Fukoa...
- Obično se čeka da ljudi više nisu tu da bi se priznala njihova prava veličina. Ko je vjerovao, kada je Danilo Kiš bio živ, da li smo bili brojni mi koji smo mislili da je on književni velikan? Nažalost, ne. Trebalo je da umre, da bi Evropa postala svjesna da je izgubila jednog velikana.
Imam sreću da je preda mnom jedan pravi filozof i ja pitam: kako braniti slobodu?
- Treba bdjeti nad našim institucijama. Institucije postoje u društvu i za društvo. Društvo koje nema institucije, ne štiti pravo na slobodu. Suprotno onome što se vjeruje, u društvu u kome nema uopšte institucija, vlast pripada masi, to je vlast platonovske „krupne životinje“, znači poraz slobode. Institucije su neophodne. Postoji jedna jevrejska mudrost: čovjek je slobodan - po zakonu. Problem je u tome što postoje institucije koje potčinjavaju i druge koje oslobađaju. Postoji kategorija institucija koje porobljavaju čovjeka, a postoje kategorije institucija koje mu pomažu da se oslobodi. Znači, treba bdjeti nad onim što je Monteskije nazvao „duh zakona“. Ima zakona koji ugnjetavaju i zakona koji oslobađaju.
Balkan je lako zapaljiva teritorija. Može li se ikako pomoći tim narodima da se sporazumiju i da sklope trajni mir?
- Naravno. Uostalom, ono što me zapanji svaki put kad dođem u Beograd, Zagreb ili Sarajevo, jeste to što je mnogo važnije ono što spaja te narode, nego ono što ih razdvaja. Kultura ih približava. Humanost ih približava. Jezik ih približava. Politika ih razdvaja više nego religije. Što se mene tiče rat nije fatalan za Balkan. Sjećam se moje prve intervencije što se tiče Balkana. Bilo je to prije početka rata u Bosni, u januaru 1992. godine. Bio je to tekst koji smo napisali zajedno Edgar Moren, Horhe Semprun, Klaudio Magris i Salman Ruždi. Pitam se čak da nije bio tada sa nama i Peter Handke! Treba sve uraditi da se spriječe demagozi, potpaljivači duša.
Vi nijeste religiozni, ali u ovoj knjizi ste osjetili potrebu da siđete u vaše jevrejsko biće i došli ste do zaključka: „Uradio sam sve to, zato što sam Jevrej.“
- Ipak, jevrejski dio u meni uvijek je bio važan, bio jedan od mojih pokretača, ne jedini, ali jedan od njih. Uvijek sam mislio da su u mom životu, u mojoj biografiji, u mojim angažmanima, jevrejske vrijednosti kojima sam prožet, odigrale odlučujuću ulogu. Za mene judaizam nije posebnost, već univerzalnost, nije način da se okupimo samo u svojoj zajednici, nego je to način da idemo prema drugima. Jevrejsko pitanje nije pitanje odnosa prema sebi, nego je to pitanje odnosa prema Drugom. Tako shvaćen judaizam, za mene je bio veoma važan u većini mojih angažmana.
Česlav Miloš mi je ispričao da je naučio hebrejski da bi preveo Bibliju s originala da bi „oprao svoju zemlju, jer je bila zagađena holokaustom“.
- To je vrlo lijepo i ja to razumijem. Znam ljude u Ukrajini koji su i danas u takvom duhovnom stanju. I, naravno, Poljake.
Istakli ste u ovoj knjizi tri Jevreja koji su izmijenili Francusku: Raši, Žan Boden i Marsel Prust. Šta je uradio Raši?
- Prepisao je francuske riječi hebrejskim slovima i kad ih čitamo pojavljuju se francuske riječi kao kola, saone, ženidba. Njegovo djelo je konzervacija (očuvanje) prvog glasa na francuskom. Sačuvan je u tečnom azotu na hebrejskim slovima.
„Prust, taj maran književnosti koji će spasiti sasušeni francuski jezik, preporoditi modernost, povratiti život u realnost, unoseći veliki jevrejski nemir u unutrašnji egzil.“ Zaista tako mislite?
- Mislim, prvo - francuska literatura na početku XX vijeka se uništavala, davila u tišini, u svim oblicima tišina, u tišini Malarmea, Valerija, Remboa, u tišini dadaizma i svake vrste tišine. Drugo - mislim da onaj ko je ponovo pokrenuo igru francuske literature, ko ju je ponovo inspirisao, ko joj je povratio dah, bio je Marsel Prust. Treće - vjerujem, ako je to učinio, učinio je uglavnom, najviše zato što je bio Jevrej. Judaizam u njemu je to učinio. Četvrto - mislim da ima jedna stvar koja je skoro svim Prustovim stručnjacima nepoznata: a to je da je on bio vrlo blizak sa Zoharom, najezoteričnijim dijelom judaizma. Prust ga je poznavao.
Vi se bavite na više planova stvaralaštvom: literatura, filozofija, film, slikarstvo i politički angažman. Koji vam je domen najdraži?
- Za mene, zajednički imenitelj svih njih jeste moj odnos prema riječima. Fizički odnos koji imam sa jezikom, sa francuskim jezikom. To je čulni odnos koji je zajednička tačka sa aktivnostima koje ste pomenuli. Pravio sam filmove, i ako su to slike, sa riječima, pravio sam izložbe sa riječima, bilo da pišem filozofski esej ili roman, to je isti način na koji ja udišem riječi. Prva stvar je za mene disanje riječima.
Amos Oz mi je rekao: „Moj jezik je moja domovina i moja sloboda“.
- To nije samo moja domovina, to je više od domovine. To je ono od čega sam sastavljen. Stvoren sam koliko od riječi toliko od ćelija žive materije, ono što je najživlje u meni. Najživlja materija u meni su riječi: ja sam stvoren od riječi. Ljudi su stvoreni od riječi. To je veliki pronalazak psihoanalize. U svari ljudska struktura jeste značenjska. To je istina za svakog. Jedina razlika je što pisci shvataju te stvari mnogo ozbiljnije.
Dan kad je Jugoslavija počela da umire
Bili ste pozvani 1991. na Oktobarske susrete u Beogradu. Mene je ta organizacije zamolila da vas pozovem u njeno ime i mi smo zajedno putovali. Kada ste stigli u Beograd, vi ste izjavili da ćete učestvovati na Susretima, ako se pisci izjasne da su protiv rata.
- Sjećam se svega kao da je bilo juče. Proveo sam dan u hotelskoj sobi u očekivanju odgovora. Tada nije bilo mobilnih. Neko je bio veza između mene i Udruženja pisaca. Sjećam se Ćosića, Filipa Davida... Sjećam se da je linija Ćosića pobijedila Davidovu liniju i da su se na kraju dana, poslije vrlo žustrih diskusija, podijelili na dvoje. Tada sam održao konferenciju za štampu i objasnio moj stav i rekao da je još vrijeme za srpske demokratske snage, da spase svoju čast, da spase mir! Sjutradan, kad sam se vratio u Pariz, saznao sam da smo izgubili, Filip, i svi oni koji su bili uz nas. Dozvolite mi da sklopim oči samo jednu sekundu, ili prije da vidim košmar. To je možda dan kada su stvari loše krenule, dan kad je Jugoslavija možda počela da umire.
Bili ste vrlo bliski sa četiri posljednja francuska predsjednika?
- Ne, nijesam im bio vrlo blizak. Ne po svaku cijenu. Smatram da nije na građanima da budu u službi predsjednicima, nego da su predsjednici tu da budu u službi građana. Nije se tu radilo o bliskosti, nema tu neke posebne tijesne veze. Zadatak intelektualca, kad može, jeste da se obrati na bilo koji način vladarima svoje zemlje i da pokuša da ih ubijedi.
Bonus video:
