Milica Kankaraš je sa 21 godinom diplomirala harfu na FMU u Beogradu i tako postala prva i, još uvijek, jedina diplomirana crnogorska harfistkinja. Vratila se u Podgoricu sa željom da svira u nacionalnom orkestru, no rečeno joj je da “ima veoma malo djela za harfu” i “harfa nije potrebna”... Crnogorski simfonijski orkestar je potom angažovao drugu harfistkinju - iz inostranstva, a ona zaključila i u razgovoru za “Vijesti” istakla da našom muzičkom scenom vladaju mediokriteti koji o svemu odlučuju.
Kankaraš o svom kratkom iskustvu nastupanja sa CSO, sadašnjem angažmanu i planovima za budućnost govori za “Vijesti”.
Jedina ste harfistkinja u Crnoj Gori. Kako doživljavate tu činjenicu i da li ona utiče na Vas, Vaš posao i slično?
Velika je odgovornost biti jedina diplomirana harfistkinja i profesorica harfe u našoj maloj zemlji. Nemam kolegu koji mi može pomoći već moram svaki problem sama da rješavam: od rada na različitim kompozicijama, zatim individualnih časova sa učenicima, do transporta i održavanja instrumenta. Teško mi pada što me ljudi najčešće gledaju samo kao harfistkinju, a ne i kao ljudsko biće koje saosjeća sa drugim ljudima.
Očekivalo bi se da imate pregršt angažovanja, je li zaista tako?
Najveću obavezu imam prema sebi jer moram svakog dana imati vrijeme za vježbanje odnosno pripremanje budućih nastupa - koncerata. Kao jedina profesorica harfe imam velike obaveze i prema učenicima kojima držim individualnu nastavu. Autorka sam školskog programa za osnovnu muzičku školu i veliki trud je potreban bio da napišem sama taj program, a još veći za realizaciju istog. Potrudila sam se da nabavim najbolje udžbenike odnosno zbirke kompozicija, ali raditi sa 18 učenika na samo jednoj keltskoj harfi je veoma zahtjevno. Poređenja radi, jedna muzička škola u Sloveniji posjeduje dvije keltske i dvije pedalne harfe i kabinete za vježbanje za 11 učenika tako da učenici imaju uslove da ozbiljno vježbaju i napreduju. Kada završim sa svim tim obavezama ostaje mi vrlo malo vremena koje iskoristim za rješavanje egzistencijalnih problema i da se odmorim plešući tango ili čitajući kvalitetnu književnost i stručnu literaturu.
Bili ste dio i Crnogorskog simfonijskog orkestra, kako je funkcionisala ta saradnja?
Imala sam 21 godinu kada sam diplomirala na FMU i vratila se u Podgoricu sa željom da sviram u svom nacionalnom orkestru. Direktor mi je rekao da moram obaviti pripravnički staž iako nisam imala kod koga da to obavim jer nije bilo harfiste u orkestru koji bi mi bio mentor. Međutim, sve koncerte sam odsvirala profesionalno i s lakoćom jer su kompozicije koje se u Crnogorskom simfonijskom orkestru izvode neuporedivo lakše nego djela koja sam ja tokom studija prelazila. Tokom tih devet mjeseci, koje je finansirala Uprava za kadrove, na repertoaru svakog koncerta simfonijskog orkestra bila su i djela za harfu a čim sam obavila pripravnički rečeno mi je da ne mogu biti primljena u stalni radni odnos jer “ima veoma malo djela za harfu” i “harfa nije potrebna”. To me je veoma razočaralo jer sam osjetila da sam upotrijebljena, prevarena i da sam izgubila godinu dana radnog staža. Neću da ulazim u pobude Žarka Mirkovića i njegove lične razloge... Mogu samo reći da je njegov odnos objektivno bio nepravedan i neprofesionalan.
A od kada i zbog čega ne nastupate više sa Orkestrom, šta biste iznijeli kao razlog za to?
Poslednji koncert sa CSO sam imala 21. septembra 2016. Tada je na repertoaru bio čuveni “Pas de deux” iz svite “Krcko Oraščić” od Čajkovskog. Čajkovski je ovo djelo napisao za dvije harfe i orkestar. Predlagala sam direktoru da donesem moju harfu i da pored svih muzičara iz Srbije i Makedonije, koji za svaki koncert dolaze kao ispomoć, bude i jedna harfistkinja koja će svirati na orkestarskom instrumentu. Na taj način bismo ostvarili zamisao Čajkovskog kako dolikuje jednom profesionalnom ansamblu.
Međutim, direktor je odlučio da napravi muzičku karikaturu tako što je tražio da dionica druge harfe bude odsvirana na električnom klaviru sa efektom čembala. Da je nedostatak novca zaista bio jedini problem mogao je neki gitarista biti angažovan da svira arpeđa iz dionice za drugu harfu, jer harfa i gitara imaju sličan zvuk. Da apsurd bude veći, na koncertu koji je organizovan na Trgu nezavisnosti, pored mene se nije nalazio taj klavirista nego kamera RTCG-a, a klavinova je na suprotnom kraju scene postavljena tako da pijanista i ja nismo imali nikakav vizuelni kontakt koji je neophodan za sviranje. I pored svih opstrukcija uspjeli smo da izvedemo pomenutu kompoziciju. Bila sam veoma uvrijeđena što je ta divna kompozicija postala muzička karikatura, ali sam morala izdržati to, jer sam prethodno potpisala ugovor za taj koncert. Nakon tog “koncerta” pisala sam direktoru da želim da ima ravnopravan odnos prema harfi kao i prema svim ostalim instrumentima, dakle, da ne bira djela za dvije harfe ako neće da angažuje dvoje harfista i zahtijevala sam da budem tretirana kao profesionalni muzičar.
Naime, bila sam angažovana kao gostujući muzičar iako sam crnogorski državljanin, plaćali su mi mizerni honorar, kao da je u pitanju svirka za kafić. i zvali bi me da uradim dvije do tri probe prije nastupa samo da bi mi manje platili. Svi ti zahtjevi su odbijeni i to me je prisililo da definitivno prekinem saradnju sa CSO.
Zar nije malo ironično da u Crnoj Gori postoji samo jedna harfistkinja, a da uz Crnogorski simfonijski orkestar nastupa osoba iz inostranstva?
Iskreno, ne razumijem kakva je to ekonomska isplativost pozvati neku harfistkinju iz inostranstva i platiti joj put, dnevnice, smještaj i honorar. Ali možda nije u pitanju ekonomija nego neka druga računica.
Kako biste prokomentarisali rad CSO, repertoar, zastupljenost domaćih muzičara, pa i zastupljenost domaćih kompozitora?
Prije svega, na poziciji šef-dirigenta orkestra je osoba koja nije profesionalni dirigent. Naime, Grigorij Krasko je violinista koji zbog godina više ne može da svira violinu ali je iz nekog nejasnog razloga izabran da obavlja posao za koji nije školovan. Svaki koncert sa njim nije na nivou, jer on ne zna kako da vodi orkestar: koje su specifičnosti intrumenata, kada da dâ upad (trenutak kada određeni instrument treba početi da svira), kako da pravilno vodi orkestar kroz promjene tempa, dinamička nijansiranja... Kada on diriguje Crnogorski simfonijski orkestar svira uglavnom glasno, čak i kada to nije napisano u notama. U nekoliko navrata mi je upućivao neke nerealne zahtjeve poput da “sviram bez pedala”.
Muzičari iz orkestra su mu se smijali jer ne zna neke osnovne stvari što se tiče harfe. Zbog tog neznanja je tražio i da izvodim djela za dvije harfe i orkestar, ali da umjesto druge harfe bude klavinova na kojoj je nemoguće izvesti specifične harfističke tehnike poput flažoleta, glisanda, bisbiljanda itd. Međutim, kada bi došao neki profesionalni dirigent iz inostranstva ostvarili bismo kvalitetan koncert i to su jedini koncerti kada sam svirala sa uživanjem. Moram napomenuti da u Podgorici živi Irena Vuković koja je završila orkestarsko dirigovanje kod čuvenog Julija Marića i uspješno vodi orkestar u muzičkoj školi “Vasa Pavić”. Njoj nikada nije bilo dopušteno da diriguje u CSO-u niti je ijedna žena za te tri godine dok sam sarađivala sa njima bila na čelu orkestra (osim kada je Austrijska ambasada zahtijevala svoju državljanku pa nisu smjeli odbiti), zato što neko iz menadžmenta Muzičkog centra ima zabrinjavajuće predrasude prema ženi kao dirigentu.
Što se tiče repertoara CSO, s obzirom da sam tokom studija prešla neka od najzahtjevnijih djela za orkestar i učestvovala u brojnim koncertima, pored ostalog i za izvođenje Simfonije br.8 Gustava Malera u kojoj je sviralo nas šest harfistkinja, repertoar CSO je meni prilično jednostavan za izvođenje. Ne postoji neka razlika u težini između njihovog repertoara i repertoara nekog ozbiljnijeg omladinskog orkestra.
Koliko naša država, pa i Muzički centar Crne Gore prepoznaje kvalitet svojih muzičara i kako to pokazuje, šta biste Vi rekli?
Domaći kadrovi su ozbiljno zapostavljeni jer, pored primjera Irene Vuković i Romana Simovića kome nije dozvoljeno da bude direktor Crnogorskog simfonijskog orkestra, iako je prva violina najkvalitetnijeg orkestra svijeta - Londonskog simfonijskog orkestra, navešću i slučaj našeg najvećeg kompozitora Bora Tamindžića, čovjeka koji je napisao prvu i jedinu originalnu operu u Crnoj Gori - “Šćepan Mali”. Njegova opera, pisana za orkestar, soliste i baletski ansambl, nikada nije izvedena nego je novac utrošen na to da se klavirska redukcija “Balksanske carice”, koju je napisao diplomata i muzičarDionizije di Sarno San-Đorđo aranžira za orkestar i predstavi kao prva crnogorska opera. Za ljude koji ne znaju, di Sarno San Đorđo je životni vijek proveo kao diplomata i muzičar. Iz poštovanja prema kralju Nikoli napisao je ciklus pjesama na našem jeziku uz italijanske melodije koje su imitacija Verdija, Pučinija... Boro Tamindžić je najljepše narodne melodije iz Crne Gore iskoristio da komponuje originalna djela vrhunske estetike koja po svemu zaslužuju da postanu dio nematerijalne kulturne baštine Crne Gore.
Da li je egzistencijalno teško i neisplativo baviti se sviranjem harfe kod nas, i na koji način?
Ukrako, ne isplati se biti profesionalni muzičar. Roman Simović je u intervjuu, upravo za “Vijesti”, rekao, parafraziram, da na muzičkoj sceni vladaju mediokriteti, i koji o svemu odlučuju - ja dodajem.
Imate li neke planove za dalje ili želje za iduću godinu?
Imam u planu da odem na seminar kod Irine Zingg, čuvene harfistkinje i pedagoga iz Švajcarske, ako budem imala novca. Prije nekoliko dana urađen je servis moje pedalne harfe tako da izvjesno možete očekivati solističke koncerte kao i koncerte kamerne muzike koje ću izvesti sa mojom sestrom, prvom Crnogorkom koja je diplomirala klarinet, kao i sa još nekim kolegama (još ne mogu tačno reći sva imena).
Akademski nivo dostigla do 17. godine i položila prijemni za FMU
Kako je došlo do toga da izaberete baš harfu od koje ne odustajete?
Bila sam učenica osnovne muzičke škole u Podgorici na odsjeku za klavir. Željela sam da sviram instrument koji sam sa 3-4 godine prvi put čula preko gramofona, a kasnije gledala preko Mezzo televizije. Moja majka je jedina imala sluha za moju želju i uspostavila je kontakt sa prof. Milicom Barić. Moja prva profesorica harfe, Milica Barić, koja je osnivač Udruženja harfista Srbije i bivši šef katedre na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, članica žirija velikih međunarodnih takmičenja i prije svega izuzetna solistkinja, rekla je pri prvom našem susretu, kada je procijenila moj muzički talenat, da sam rođena za harfu i da ću veoma brzo napredovati, iako sam tada imala 14 godina. I zaista se desilo da sam za tri godine dostigla akademski nivo i položila prijemni na FMU sa 17 godina. Veoma dobra priprema za to mi je bila osnovna i srednja škola na odsjeku za klavir jer sam imala odlične profesore klavira. Naglašavam da sam paralelno sa pripremama za studije harfe pohađala redovno srednju muzičku školu “Vasa Pavić” na odsjeku za klavir. U trećem razredu srednje škole, sa nepunih 16 godina, prvi put sam svirala na harfi u Crnogorskom kamernom orkestru uz izuzetne soliste i akademske profesore Vujadina Krivokapića i Bobana Bijelića. Godinu dana kasnije sam svirala na prvoj godišnjici Crnogorskog simfonijskog orkestra.
Kratki ljudski vijek harfa ispunjava ljepotom
Harfa je, rekla bih, nesvakidašnji instrument, poznat uglavnom na osnovu mitoloških priča i bajki. Šta je harfa za Vas i kako gledate na taj instrument, koliko je i zbog čega posebna?
Harfa je jedan od najstarijih instrumenata svijeta. Najstarije preteče harfe su stare oko pet hiljada godina i pronađene su Antičkom Egiptu i Mesopotamiji. Kralj David je spjevao Biblijske psalme i izliječio Saula svirajući na svom instrumentu. Kelti su stvorili posebnu vrstu harfe koja je postala nacionalni simbol Irske. Modernu, pedalnu harfu je u 19. vijeku konstruisao francuski graditelj instrumenata Sebastijan Erar. Za razliku od keltske harfe koja je dijatonski instrument (ograničen broj tonaliteta) i na kojoj se visina tona mijenja manuelnom upotrebom tzv. kukica, pedalna harfa je hromatski instrument sastavljen od oko dvije hiljade djelova zbog kompleksnosti pedalnog mehanizma. Nažalost, ljudi misle da je harfa instrument koji se koristi samo u orkestru. Ne znaju da je to harmonski instrument kojim se može izvesti solistički koncert, koncert kamerne muzike, klasična i moderna muzika a danas se sve više koristi u muzikoterapiji odnosno u terapeutske svrhe, u klinikama. Čitaocima koje zanima da saznaju više o harfi preporučujem da odgledaju dokumentarni film u produkciji BBC-a - “The Harp”. Za mene lično, harfa je instrument koji ovu grubu fizičku stvarnost čini suptilnijom, duhovnijom i kratki ljudski vijek na Zemlji ispunjava ljepotom.
Svojim učenicima organizovala seminar kod renomiranog harfiste
Nedavno ste bili i na seminaru vezanom za sviranje harfe, a koji se organizovao u Muzičkoj školi “Vasa Pavić”. Ko je bio predavač, organizator, pa i kakvog je tipa bio taj seminar?
Moj dragi kolega iz Slovenije, renomirani pedagog i harfista Dalibor Bernatovič, održao je seminar mojim učenicima. Seminar sam ja organizovala jer su njegovi učenici osvajali nagrade na nekim od najvećih internacionalnih takmičenja i zato što sam prije pet godina bila na seminaru kod njega i prof. Dijane Grubišić-Ćiković u Grožnjanu, Hrvatska, tako da znam kako radi. Veoma sam srećna zbog pozitivnih komentara koje su dobili moji učenici i zato što sam i ja dobila potvrdu da sam svima dobro postavila ruku, naučila ih pravilnoj artikulaciji u skladu sa školom velikog francuskog harfiste i pedagoga Pjera Žamea.
Bonus video:
