Dimitrije Popović: Umjetnik uvijek teži vječnoj tajni postojanja

484 pregleda 0 komentar(a)
Popović u ateljeu
Popović u ateljeu

I bez prezimena Popović, dovoljno je reći Dimitrije, pa da se zna ko je i o kome je riječ. Njegovo slikarstvo, literatura, eseji, poezija, sve što je radio u proteklih pola vijeka, stvorili su od njega karakterističan znak, utirući jasan i prepoznatljiv put, prepoznatljiv i u prostoru i u vremenu.

Upravo u Zagrebu objavljena monografija na preko 600 stranica, knjiga Labirinti sjećanja, izložbe i performansi u protekloj godini, razlozi su da vidimo šta ovaj umjetnik misli, stvara, šta sanja i šta mu se događa, te šta planira i kakva nam lijepa iznenađenja priprema u godini koja je počela... Rado je, kao i svaki put, pristao je da za ART dodatak lista VIJESTI koji izuzetno cijeni, da odgovore na pitanja koja smo mu postavili, nakon svih uspjeha koje je imao u proteklih godinu dana.

Nedavno je objavljena monografija o Vašem ukupnom dosadašnjem djelu. To je za jednog umjetnika, slikara, pisca, esejistu, velika potvrda i priznanje za ukupni dosadašnji rad. Ona kruniše Vaše gotovo petodecenijsko stvaralaštvo. Šta je monografija obuhvatila i kako ste Vi lično zadovoljni njenim sadržajem i načinom kako je urađena?

- Ono što je prije tri godine bilo izloženo u okviru moje retrospektivne izložbi na tri sprata zagrebačke Galerije Klovićevi dvori, crteži, kolaži, objekti, grafike, slike skulpture, instalacije, fotografije performansa, dakle izabrani radovi iz mojih ciklusa, činilo je osnovu na kojoj je koncipirana ova opsežna monografija. Na 620 stranica nižu se reprodukcije izabranih radova iz svih dosadašnjih ciklusa od “Ranih radova” (1969-1975), do recentnih kompozicija ciklusa “Mit mode”. Monografiju je uredio Božo Biškupić, kolekcionar i izdavač bibliofilskih izdanja. Želim napomenuti da je Biškupić izdao 1976. moju prvu bibliofilsku knjigu u čuvenoj ediciji Zbirke Biškupić Surla, koju su činila najuglednija imena umjetnika i književnika u ondašnjoj Jugoslaviji. Ukazao mi je veliko povjerenje kao mladom umjetniku i bezrezervno je podržavao moj rad. Biškupić je takođe bio urednik moje prve monografije 1980. godine koju je izdala Nacionalna i sveučilišna bibilioteka u Zagrebu. Sjećam se kako je to bio svojevrsni šok da jedan umjetnik s nepunih trideset godina zasluži monografiju. Evo, po nekoj sudbinskoj logici Božo Biškupić koji je izdao i uredio nekoliko mojih knjiga i za njih dobijao nagrade, urednik je ove najnovije i do sada najkompleksnije monografije. Njegov likovni rafinman i uredničko umijeće dali su poseban pečat ovoj monografiji

Dimitrije Popović

Uvod je napisao filozof estetike i vizuelnih medija dr Žarko Paić. Knjiga sadrži i moje tekstove u kojima se ekspliciraju temati svih ciklusa a posebno poglavlje čine odabrani tekstovi likovnih kritičara, domaćih i stranih. Monografija sadrži i dokumentarne fotografije što joj daje posebnu zanimljivost zbog prožimanja faktografije vezane za umjetničke događaje s imaginacijom reproduciranih radova.

Monografiju je dizajnerski oblikovao Dragi Savićević koji s pravom nosi atribut majstora, savremenog Makarija, čiji je istančan smisao za likovnost, za oblikovanje sadržaja knjige, osjećaj za ritam i atraktivnost grafičkog koncepta monografije ovo izdanje učinio uistinu izuzetnim.

Listajući knjigu, imam osjećaj s ove vremenske distance, dakle pola vijeka stvaralačkoga rada, da prelistavim vrijeme proteklikh godina, vrijeme koje je označeno tim ličnim vizuelnim tragom sa svom složenošću temata kojima sam se bavio i u svoj njihovoj različitosti. Jedna tema nekom imaginarnom logikom proizilazi iz druge i tako izražene u različitim medijima, klasičnim i modernim čine taj vječni krug tajne umjetničkog stvaranja. Jer u ranim radovima je već bilo naznačeno ono što će se tokom niza godina stvaranja razvijati u posebne likovne cjeline.

Zato je u svom značenju simbolična naslovnica monografije. Na njoj je detalj sa jednog mog asamblaža iz 1974. godine gdje se vidim na fotografiji kao mlad umjetnik označem pojmom Arta, dakle umjetnosti kao sudbine koja će odrediti moj životni i stvaralački put. Ako monografiju gledam kao metafizički artefakt onda je njen hrbat, njena metafizička, hrptenica, njena kičma ono na čemu se zasnivaju svi moji ciklusi koje označavaju permanentno prožimajući se ljepota i smrt.

Prošla godina Vam je bila veoma plodna. Imali ste izložbe, a objvljena je i Vaša dugo očekivana knjiga Labirinti sjećanja. Vaši susreti sa Siroanom, Rankom Marinkovićem, Danilom Kišom i Dadom Đurićem. Napravili ste neobičnu knjigu, susrete sa živim ljudima, ali i sa fikcijom. Vještom kombinacijom stvorili ste neobično djelo koje je prvorazredana literatura.

- Zahvaljujem Vam na riječima pohvale. Knjiga je izazvala zanimanje i to mi je drago. Ove četiri zanimljive kreativne personalnosti su ljudi koje sam poznavao, sretao se s njima ili sarađivao kao s Rankom Marinkovićem na grafičko književnoj mapi “Traktat o ruci”, 1986. godine. Knjiga je koncipirana tako da sam u izvjesnom smislu sva četiri autora, ako tako mogu reći, tretirao kao svojevrsne literarne modele. Dakle sagledavao sam ih u kontekstu njihovih djela a konture njihovih književnih portreta izvlačio sam iz neposrednih susreta s njima. Drugim riječima u odnosu na povode, situacije, ambijente, prilike u kojima sam bio s Kišom, Dadom Đurićem, Sioranom i Marinkovićem u tim kontakima zanimalo me posebno ono što je bilo bremenito literarnim, ono što bi moglo postati zanimljiva literatura a ne puka faktografija, beznačajna hronika susreta ili druženja. To najbolje potvrđuje jedno poslijepodne u čuvenoj Sioranovoj pariškoj mansardi kada smo slavnog filozofa posjetili Branka Bogavac, njen sin Aleksandar i ja.

Nova monografija posvećena Dimitriju

Ambijent, atmosfera, teme razgovora, Sioranov lik, sve je bilo toliko inspirativno da je tražilo da bude transponovano u literaturu. Zato knjiga ima naslov “Labirinti sjećanja”, jer teme koje se prepliću u knjizi od religije, filozofije, slikarstva, metafizike, književnosti... čine onaj istinski labirint, ali bez Arijadninog konca, jer umjetnik svjesno ili instinktivno teži onoj vječnoj tajni postojanja koju u svom stvaralačkom labirintu nikada ne može u potpunost spoznati. Treba reći da svaki portret odražava gotovo podjednako karakter modela i onoga koji portretira model. Pišući o četiriri odabrane ličnosti pisao sam i o sebi.

Neumorni ste u radu, otuda i tako evidentni rezultati. I za intelektualni rad je potrebna permanentna kondicija. Obično ja to znam da pojednostavim na način što umjetnost upoređujem sa njivom na kojoj treba raditi i raditi. Ako se njivi posvetite - daće dobre plodove. I u umjetnosti je tako, zar ne?

- Upravo vaše poređenje umjetnosti s njivom izazvalo je u meni asocijativni refleks na antički mit, na boginju Demetru. Poznato je da je ova grčka boginja plodnosti učestvovala u stvaranju svijeta, te da sve što na zemlji raste i donosi plod duguje njenoj moći. Dakle radi se kreativnom odnosno kulturnom postupku. Iz sjemena se razvija plod kao što se iz ideje oblikuje umjetničko djelo. Stvaranje umjetničkog djela je kreativni proces u kojem podjednako sudjeluju umjetnikov osjećaj i intelekt odnosno kultura i obrazovanje. Umjetnik je racionalno biće i mora imati osviješten odnos prema svom radu. To nam pokazuje niz primjera iz istorije umjetnosti od Leonarda da Vinčija do Anselma Kifera da spomenem samo njih. Umjetničko djelo je kompleksna tvorevina koja zahtijeva puni autorov angažman. Samo izlivanje emocija, kako kaže Kasirer, je sentimentalnost a ne umjetnost.

Sve traži posvećenje...

- Apsolutno ste u pravu.

Vama kao umjetnički izraz služi i slika i skulptura, poezija i esej: sve je to umjetnost, zapravo različite forme, koje Vašu poetiku čine polifonom ali i jedinstvenom.

- Umjetnik ne smije robovati tehnici. Pikaso je govorio da je u stvaranju umjetničkog djela tehnika najmanje važna, misleći, naravno, pod tim da je, tehniku, umjetnik mora posjedovati. Najvažniji je način transpozicije motiva u umjetničku formu, u njenu likovno estetsku artikulaciju. Meni je uvijek karakter teme određivao način izražavanja, otuda ta, kako kažete, polifoničnost. Zato postoje razlozi kada koristim klasične ili moderne medije, crtež i sliku ili skulpturu i performans. Umjetničko stvaranje je slobodan čin koji vas obavezuje na svoje zakonitosti. Kada ne bi bilo soneta kao pjesničke forme svi bi bili izloženi na milost i nemilost sopstvenoj genijalnosti, lucidno upozorava Oskar Vajld.

Detalj sa performansa Magdalenin odar u muzeju Mimara

U izdanju Zavoda za izdavanje udžebnika i nastavna sredstva Podgorice objavljena je Vaša knjiga Priče iz Arkadije. Ponovljeno izdanje, uz neke nove priče koje na knjigu bacaju novo svijetlo.

- Knjiga o kojoj je riječ nosi naslov “Uokvirene riječi”. Čine je dva dijela, “Priče iz Arkadije” i odabrane kratke priče pod naslovom “Priče ljubavi i smrti” a što se referira na sižeje te proze. “Priče iz Arkadije” je objavio Ex Libris u Zagrebu 2005. godine. Riječ je o nizu kratkih formi u kojima pišem o događajima i predmetima koje su za mene imali posebno značenje, koji kod čitatelja mogu otkriti odnosno pojasniti pogled na moje likovno i literararno stvaralaštvo. Tu su opisane moje preferencije, zapažanja, razmišljanja, asocijacije... Tu su takođe sjećanja na Cetinje, Lovćen, Budvu... na puno onoga što je latentno ili manifestno uticalo na formiranje mog stvaralačog izraza. Zato sam uvodni tekst za “Priče iz Arkadije”, naslovio “Skica za autoportret”.

Šta još planirate u ovoj godini?

- Ono čime sam posebno zaokupljen, uz druge profersionalne obaveze, razrada je studije za spomenik Petru I Petroviću Njegošu, Svetom Petru čudotvorcu cetinjskom. Kad uradim simulaciju spomenika u fotomontaži htio bih ga prezentirati crnogorskoj javnosti uz sve detaljne eksplikacije što se odnose na formalno simboličke elemente kipa i kao inicijativu za moguću realizaciju tog rešenja. Idejom spomenika svetom Petru bavim se dugi niz godina. Jer, priznat ćete da je neshvatljivo, da ne kažem nedopustivo da grad u kojem je stolovao duhovni poglavar i svjetovni vladar Crne Gore nema u staroj Prijestonici dostojno spomen obilježje.

Knjiga “Lavirinti sjećanja”

Poeziju vidim kao kvintesenciju literarnog bića

U monografiji je zastupljeno i nekoliko Vaših pjesama. Znajući Vas prvenstveno kao slikara, ali i esejistu i proznog pisca, neki će se možda zapitati: otkud poezija?

- Ko nije u mladosti volio poeziju? U vrijeme gimnazijskih dana posebno sam volio Remboa, njegovu Ofeliju, Lorkin Ciganski romansero a Jesenjinovu Lisicu bih Vam sada mogao izrecitirati od početka do kraja. Cvetajeva kaže da je poezija “plod truda i čuda”. Prije bih se složio da je poezija u suštini ovo drugo, što se odnosi na čudo. Poeziju vidim kao kvintesenciju literarnog bića, kao nešto što se javlja samo po sebi. Zato mi je bliža definicija da se poezija ne piše nego zapisuje. Ona se zameće i razvija u pjesnikovom duhu i kako je Balša Brković u jednom intervju rekao da prozu piše kad on hoće, a poeziju samo kad ona to hoće... Moje iskustvo sa stihom je dugo premda nijesam objavljivao pjesme. Ni sam ne znam zašto. To sam uradio prije tri godine na poticaj književnice i kritičarke Enerike Bijač. Nekoliko pjesama našlo se u dvije Antologije slavenske poezije, a Velimir Visković je nedavno objavio par mojih pjesama u časopisu Književna republika. Stihovi su uglavnom nastajali u vrijeme kada sam se bavio nekom temom, za vrijeme rada na nekim ciklusima kao na primjer, Judita, Saloma, Dante... Za razliku od eseja i beletristike moji stihovi sublimiraju ono najbitnije u temama koja me zaokupljaju. Pojednostavljeno kazano - ja ne mislim u stihovima nego mislim stihom.

Bonus video: