Crnogorski jurišnici za Slobovu federaciju

Vlastima u Crnoj Gori pod žezlom DPS nije bila potrebna slobodna, nezavisna, demokratska i građanska Crna Gora. Naprotiv, vlast je pripadala ratnom osvajačkom velikosrpskom projektu
8405 pregleda 4 komentar(a)
Momir, Milo, Sloba.., Foto: Vijesti.me
Momir, Milo, Sloba.., Foto: Vijesti.me

Crnogorsko”, režimsko, viđenje preuređenja Jugoslavije bilo je kompatibilno sa stanovištem rukovodstva Republike Srbije i režima Slobodana Miloševića. Esencijalno bilo je determinisano nacionalističko-ekspanzionističkim pretenzijama beogradskih centara moći, čiji su podložnici, bespogovorni poslušnici i egzekutori u nedemokratskoj politici, bili čelnici autoritarne vlasti SKCG/ DPS-a u Crnoj Gori.

Vlast je, boljševičkom metodologijom, bespoštedno progonila i stigmatizirala građanske opozicione demokratske snage u Crnoj Gori. Na udaru Miloševićevih ispostava u Crnoj Gori, u medijima, kojima je upravljala vlast, činjena je kanonada pozivima na javni linč i progone (pogotovo preko režimske „Pobjede“ Vidoja Konatara, te republičke televizije pod uredništvom Božidara Čolovića i republičkog radija-nakon politički motivisane smjene kao nepodobnog režimu urednika Danila Burzana početkom 1991.) građanskih i demokratskih snaga u Crnoj Gori. Preko tih medija, stalno su demonizirani i bili predmetom ekstremne hajke i harange: LSCG i njegov lider Slavko Perović, nezavisni nedjeljnik „Monitor“, njegov menadžment, prof. dr Miodrag Perović, te redakcija i novinari “Monitora”; politički opozicionari Žarko Rakčević, Ljubiša Stanković, Ranko Krivokapić, Miodrag Vlahović i drugi. Posebno je tokom 1990. i 1991. napadan premijer SFRJ Ante Marković, a u napadima na njega i Savez reformskih snaga za Crnu Goru vodeću ulogu igrao je Milo Đukanović. Đukanović je bio najžešći u uvredljivim i klevetničkim napadima na izvorne cnogorske suvereniste. Klevetnička i difamirajuća ujdurma vođena je naročito protiv književnika Jevrema Brkovića, prof. dr Pavla Mijovića, prof. dr Dušana Gvozdenovića, Miodraga Vukmanovića, prof. Sretena Zekovića, Sretena Vujovića, Velizara Brajovića, Esada Kočana, Danila Burzana, Rajka Cerovića, Mihaila Radoičića, Nebojše Redžića i drugih istaknutih, tada, doduše, malobrojnih nerežimskih, odnosno, slobodnih i angažovanih intelektualaca, pisaca, novinara i književno-kulturnih asocijacija u Crnoj Gori.

Zapravo, vlast je one koji su se zalagali za mirno razrješenje jugoslovenske krize, koji su pledirali za postizanje kvalitetnog i održivog dogovora između vođstva Republika članica SFRJ, za njenu transformaciju u konfederaciju, a ako ona nije moguća u vaspostavu suverene i nezavisne Crne Gore, proglašavala “izdajnicima” i “neprijateljima”, “stranim plaćenicima”, “ustašama”, “vatikancima”, itd.

Sliku ondašnjeg režima naročito tokom 1990-1991. jasno i precizno predstavljaju riječi Jevrema Brkovića, koji je bio prinuđen da emigrira da bi se zašititio od hapšenja a moguće i likvidacije. On i njegova porodica bili su proganjani od strane režima i njegovih agentura i agenata. O društveno-političkoj zbilji toga vremena Jevrem Brković svjedoči: “Bilo je to sablasno vrijeme podivljalog populizma, prljavog događanja mitomanskog naroda, užasno vrijeme anticrnogorstva, vrijeme hajki i pobiješnjelih hajkača, progonitelja svega crnogorskog i demokratskog, brozovskog, avnojevskog, civilizacijskog i državnopravnog. Pjevalo se, burulikalo, kliktalo i kojevitezalo da su Crna Gora i Srbija jedna familija, pitalo se: ‘ko to sinoć Podgoricom prođe, je li Slobo ili Karađorđe?’. Kliktalo se nekakvom carskom ili dušanovskom srpstvu, prizivao rat u svakoj pjesmi i pjesmici, poput one da je Srbija mala al’ je triput ratovala, da će opet ako bude sreće, da je Srbija izašla na more, da više nema Crne Gore…Utoliko je buknuo onaj najprljaviji rat ikad vođen na Balkanu, rasadniku prljavih i osvajačkih ratova…” (Jevrem Brković, “Kraj jednog egzila”, “Vreme”, nedjeljnik, Beograd, broj 438 od 13. marta 1999).

Vlast u Republici Crnoj ne samo da nije htjela obnovu suverene i nezavisne Crne Gore, već je kategorički odbijala mogućnost da se SFRJ mirnim putem, sporazumno između njenih konstituenata, transformiše u konfederaciju. Jedan od čelnika vlasti u Crnoj Gori Milo Đukanović “gradio” je Potemkinova sela pričom kako je državnost Crne Gore uvažena u postojećoj SFRJ i da ona nije dovedena u pitanje. Milo Đukanović je na izbornoj promociji SKCG u Spužu 2. decembra 1990. saopštio da u okviru SFRJ „ne dolazi u pitanje opstanak Crne Gore kao državne zajednice“, te da se ne može osporavati istorijski stečena crnogorska džavnost i da je vlast u Crnoj Gori privržena očuvanju državnosti Crne Gore. On je potom prezentirao da je program SK CG „program Jugoslavije“ i da vlast u Crnoj Gori vidi „Crnu Goru kao ravnopravnu federalnu jedinicu Jugoslavije, konstituisane u okviru demokratske federativne zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti. Mi ne mislimo da je Jugoslaviju potrebno bilo kome nametati, jer računamo da kod naroda i danas postoji potreba za Jugoslavijom. Računamo da je potrebno narodu dati priliku da se opredijeli u kojoj državi hoće da živi. Stoga podržavamo predslog Predsjedništva SFRJ da se o Jugoslaviji ne izjašnjavaju političke oligarhije, već da se o njoj izjasni narod. Koji narod neće u Jugoslaviji ne treba ga ni zadržavati. Jugoslavija jedino može postojati kao federacija („Za mir, slobodu i budućnost“, promocija SK CG u Spužu, „Pobjeda“ od 3. decembra 1990, str. 5). No, stvarnost je bila posve drugačija, od tih i takvih parola i propagandnog diskursa.

Stanovište rukovodstva u Crnoj Gori po pitanju preuređenja SFRJ došlo je do izražaja i na zajedničkom sastanku Predsjedništva SFRJ, Savezne Vlade i republičkih rukovodstava Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije u Sarajevu 22. februara 1991. godine. Na toj sjednici učestvovali su: dr Borislav Jović, Stjepan Mesić, dr Vasil Tupurkovski, dr Janez Drnovšek, Nenad Bućin, Bogić Bogićević, Riza Sapundžiju, Jugoslav Kostić, Ante Marković, Irfan Ajanović, Kiro Gligorov, dr Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Alija Izetbegović, Milan Kučan i Hisen Kajdomćaj. (Vidi o tome više: Stenografske beleške sa 99 sednice PSFRJ u Sarajevu od 22. februara 1991 i Momir Bulatović, „Slobodan Milošević- neizgovorena odbrana“, Niš-Podgorica, 2006, str. 34-42.). Stav predsjednika Predsjedništva RCG Momira Bulatovića, koji je izražavao opredjeljenje vlasti u Crnoj Gori, bio je identičan sa konceptom kojeg je zastupao Slobodan Milošević. Bulatović je saopštio da su Milošević i on usaglasili i zauzeli jedinstven stav u pogledu ustavnog uređenja Jugoslavije, te da ona treba da bude „demokratska federacija kao savezna država, a ne konfederacija kao savez država“. Stav vlasti u Crnoj Gori bio je da Crna Gora sa Srbijom i ostalima „koji to žele“ nastavi da živi u jednoj, zajedničkoj državi Jugoslaviji, te da Jugoslavija „ne može biti dovedena u pitanje odlukom jednog ili više južnoslovenskih naroda da ne žive u Jugoslaviji“. Bulatović je precizirao da je Skupština Crne Gore ocijenila da „Jugoslavija može da postoji kao savezna država i ravnopravna zajednica svih republika i svih jugoslovenskih naroda, koji se opredijele da svoj život nastave u njoj“. Bulatović je saopštio da bi „konfederacija značila ukidanje Jugoslavije kao zajedničke države jugoslovenskih naroda. Ukidanjem Jugoslavije bili bi ugroženi vitalni interesi naroda koji u njoj žive“ tvrdio je on i istakao da je federacija optimalno rješenje za uređenje odnosa između Republika i da je ona u interesu građana. On se kategorički opredjelio protiv konfederacije i odbacivao je sva rješenja koja su isključivala drugačiji model uređenja odnosa koji ne bi značio federaciju. Za njega je konfederalni model bio loše rješenje, a da saveznu državu treba da čine „građani i republike koji su potpuno jednaki“, te da u toj državi zakonodavnu vlast treba da vrši „dvodomna skupština koju čine Vijeće građana kao savezno vijeće i Vijeće Republika“ (Momir Bulatović, c.d., str. 36-37). Dakle, oko ustavnog ustrojstva Jugoslavije Momir Bulatović i Slobodan Milošević su, na sjednici Predsjedništva SFRJ u Sarajevu 22. februara 1991. godine, zajednički zaključili i odlučili da “novo ustavno uređenje Jugoslavije treba da bude demokratska federacija kao savezna država, a ne konfederacija kao savez država” (“Pobjeda”, Titograd, br. 9601, od 23. februara 1991, str. 1, članak “Zajednički principi”).

Ali, takva federacija kakvu je zamislio Milošević i njegova svita, sa dominacijom hegemone republike (Srbije) i pojedinačno brojčano većinskog etnosa u SFRJ (Srba), pod političkom kontrolom Beograda, sa bitnim centralističko-unitarističkim tendencijama i komponentama za ostale Republike članice SFRJ i njena rukovodstva, izuzev Crne Gore, nije bila prihvatljiva. Vodeće ličnosti u političkom životu Crne Gore i nosioci vlasti: mr Momir Bulatović, dr Branko Kostić, dr Radoje Kontić, Milo Đukanović i Svetozar Marović su se kategorički opredjelili protiv konfederacije i odbacivali su sva rješenja koja su predviđala drugačiji model uređenja odnosa, koji ne bi značio federaciju, a koju su oni zastupali kao adlatusi Miloševićeve politike i ideologije Memoranduma SANU. Rukovodstvo DPS-a odbacilo je konfederalni model rekonstrukcije jugoslovenske države, a kad su polovinom 1991. Hrvatska i Slovenija odlučile da napuste Jugoslaviju i konstituišu se kao suverene i nezavisne države, vlast u Crnoj Gori isključila je opciju obnove crnogorske državne samostalnosti. U tom smislu, isticao se pored Momira Bulatovića, Branka Kostića i Svetozara Marovića i ondašnji predsjednik vlade Republike Crne Gore g. Milo Đukanović. Naime, M. Đukanović je (11-13. jula 1991.) bio u zvaničnoj posjeti Italiji i razgovarao sa državnim i političkim vrhom Italije. U Rimu se oficijelno sastao sa predsjednikom Vlade Italije Đulijem Andreotijem, ministrom spoljnih poslova Đanijem De Mikelisom, te ministrom za transport u vladi Italije, koji je tada obavljao i funkciju predsjednika Skupštine evropskih regiona Karlom Demilijem, kao i sa sekretarom Socijalističke partije Italije Betinom Kraksijem. Tokom te zvanične posjete Italiji, u Rimu je premijer Milo Đukanović održao konferenciju za novinare 11. jula 1991. godine, na kojoj je, pored izričito saopštio: „da Crna Gora ima sve pretpostavke da bude samostalna država, ali to bi bilo anticivilizacijski i antievropski” (Vidi o tome: „Pobjeda, broj, 9199 od 13. jula 1991, „Sa konferencije za štampu Mila Đukanovića u Rimu - Potreban novi dogovor“, str. 3.)

U vrijeme eskalacije jugoslovenske krize i ratnih sukoba koji su vođeni na teritoriji Republike Hrvatske, te kad su Predsjedništvo SFRJ napustili legalni i legitimni predstavnici Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije, ostatak Predsjedništva (krnje Predsjedništvo, sastavljeno od predstavnika Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova-pod kontorlom Slobodana Miloševića), a pod predsjedavanjem potpredsjednika PSFRJ dr Branka Kostića uobličilo je prijedlog kojeg je eksponiralo kao model za razrješenje krize i sukoba na prostoru SFRJ. Krnje Predsjedništvo SFRJ je u Beogradu 22. oktobra 1991. formulisalo i obznanilo „Polazne osnove za razrješenje državno političke krize u Jugoslaviji“, u kojima je istaklo nekoliko „principa“ na onovu kojih bi se mogla izvršiti rekonstrukcija i preobražaj SFRJ. U tom prijedlogu je potencirano da Jugoslavija kontinuirano postoji kao država i subjekt međunarodnog prava od 1918. godine, te da su Srbija i Crna Gora unijele u tu Jugoslaviju svoju državnost, međunarodno-pravno štečenu 1878. godine na Berlinskom kongresu. U toj inicijatvi se kaže da je Jugoslavija jedan od osnivača OUN i punopravni njen član, kao i drugih međunarodnih organizacija i da je pristupila brojnim međunarodnim konvencijama, te da se odluka o njenoj rekonstrukciji može donijeti „samo na osnovu volje naroda koji su je konstituisali, izražene na referendumu“. U tome prijedlogu se ističe da se konačna odluka o daljem državnom-pravnom statusu Jugoslavije „može donijeti u ustavno propisanom postupku“, u Skupštini SFRJ i u Skupštinama republika članica, s obavezom poštovanja volje naroda izražene na referndumu. U istoj se kaže se da u postupku preobražaja Jugoslavije, pravo naroda sa samopredjeljenje mora biti ravnopravno osigurano svim jugoslovenskim narodima, te da se sporovi trebaju rješavati sporazumom i bez nametanja tuđe volje. (Citirano prema: “Polazne osnove za razrješenje državno-političke krize u Jugoslaviji”, “Međunarodna politika”, Beograd, br. 995/, od 1.X-1. XI 1991, str. 13-14 Vidi o tome: Predrag Vulikić i Nebojša Čagorović, “Države koje nema”, zbornik radova, “Crna Gora pred izazovima budućnosti”, Matica Crnogorska, Cetinje, 1996, str.107-108.) To je bila suština srpsko-crnogorskog prijedloga u preuređenju Jugoslavije, u kojoj je istaknut zahtjev da princip samoopredjeljenja naroda ostvaruju narodi u smislu etnosa i nacije (etnička i nacionalna suverenost), a ne demosa, populusa (suverenitet građana), što je značilo da je stav Republike Srbije i Republike Crne Gore bio da postojeće (avnojevske) republičke granice između republika nijesu trajne državne granice, već administrativne, podložne promjenama, te da izvorni suverenitet (pravo naroda na samopredjeljenje) pripada narodima Jugoslavije, a ne Republikama kao federalnim jedinicama. Takav stav političkih elita u Srbiji i Crnoj Gori i „polovine“ nelegitimnog i nelegalnog Predsjedništva SFRJ bio je neprihvatljiv rukovodstvima Slovenije i Hrvatske (koje su se već odlučile na referendumu za državnu samostalnost i izdvajanje iz Jugoslavije), kao i vođstvima Makedonije i Bosne i Hercegovine, koje su, takođe, bile protiv takvog predloga. Prioritetno zbog posve različitih pogleda oko preuređenja, opstanka i demontaže jugoslovenske države, ta inicijativa krnjeg PSFRJ je doživjela fijasko. Od 6 jugoslovenskih republika, ta inicijativa imala je podršku samo u Srbiji i Crnoj Gori. Oficijelni stavovi, ranije saopšteni, Slovenije i Hrvatske, Makedonije i većinski u Bosni i Hercegovini bili su takvi da izvorni suverenitet i pravo na samoopredjeljenje i odvajanje od SFRJ pripada Republikama-članicama i njenim građanima u okviru republičkih granica, koji se o tome jednakopravno imaju izjasniti na referendumu o državno-pravnom statusu (pojedinačno republika svaka za sebe ima to pravo), a ne narodima (etnosima, nacijama) koji bi se o budućem statusu, postojanju i uređenju Jugoslavije izjašnjavali na opštem referendumu, koji bi bio organizovan i održan na cijelom prostoru Jugoslavije, kako su to zastupale Srbija i Crna Gora, odnosno, krnje PSFRJ. Vlast oličena u uniformnom DPS-u, po svaku cijenu, slijedila je Miloševićev apsolutizam i pripremala je ratni scenario u procesu kulminacije jugoslovenske krize, koji je i realizovan i koji je za epilog imao krvavi raspad i razaranje SFRJ i istodobrno desubjektivizaciju Crne Gore i njeno pretvaranje u najobičnijeg satelita Srbije i njenog “vožda” Miloševića.

Režim monolitnog SKCG (preimenovanog 1991 u DPS), koji je vršio apsolutnu vlast u Republici Crnoj Gori, sa svojim nacionalističkim saveznicima i podržaocima tada i godinama potom tolerisao je, odobravao reinkarnaciju četničke šovinističke ideologije u Crnoj Gori, te značajnim dijelom širio ratnu psihozu u zemlji i enormno doprinio kontaminiranju društva u Crnoj Gori. Režim je tada konstantno preko Konatareve “Pobjede” i glavnog informativnog agitatora republičke televizije Emila Labudovića, ali i drugih propagandista, pripremao građane Crne Gore, instrumentalizovao ih, te medijskim i drugim monopolima, pritiscima i raznovrsnim manipulacijama, najavljivao rat za stvaranje Velike Srbije, po volji tiranina Miloševića, u koji će Crna Gora biti uvučena, a sve pod obmanom borbe za “mir”, ”očuvanje Jugoslavije od “unutrašnjih i spoljnih neprijatelja”, “povampirenog fašizma i ustaštva” itd. Od 1991. i godinama kasnije vlastima u Crnoj Gori pod žezlom DPS nije bila potrebna slobodna, nezavisna, demokratska i građanska Crna Gora. Naprotiv, vlast je pripadala ratnom osvajačkom velikosrpskom projektu, koji je iza sebe ostavio pustoš i poharu društva u Crnoj Gori i moralno, socijalno-ekonomsko i sveukupno društveno posrnuće i stvaranje “nove klase” tajkuna u sprezi sa režimom, koji su ponizili i opljačkali vlastitu domovinu i otadžbinu i osiono osiromašili vlastite građane.

Bonus video: