Kunderine knjige govore o ljudima, njihovim mislima, osjećanjima i namjerama. Ali, njegova specijalnost su ljubavni romani. Najpoznatiji od njih, „Nepodnošljiva lakoća postojanja", priča je o ljubavnom trouglu u vrijeme Praškog proljeća. Ona je 1984. godine naprasno proslavila Kunderu.
Kao Čeh, koji to prema pasošu više nije, Kundera već decenijama živi u Francuskoj. Čehoslovačka mu je 1978. oduzela državljanstvo, i tako jednog od svojih najpoznatijih pisaca otjerala u egzil.
Kundera daje intervjue samo još u pisanoj formi, a prevode svojih knjiga podvrgava provjeri i preradama. Živi povučeno. Rekao je da ne sanja o povratku u otadžbinu. „Ponio sam moj Prag sa sobom, miris, ukus, jezik, predjele, kulturu". Česi su morali dugo da čekaju na povratak, i to – književni. Tek 90-ih godina su Kunderini kasniji romani objavljeni i na češkom, a „Nepodnošljiva lakoća postojanja" tek 2006.
Socijalistički ambijenti
Milan Kundera je kao maturant 1948. oduševljeno stupio u Komunističku partiju, iz koje je dve godine kasnije isključen „zbog neprijateljskih ideja i individualističkih sklonosti". To je imalo posljedice: Kundera je morao da prekine studije muzike i književnosti – pa i kasnije započete studije režije i scenarija na Filmskoj akademiji.
Već u prvoj zbirci pjesama iz 1953. godine se usprotivio socijalističkom realizmu – sa komunističkih osnovnih pozicija. Kasnije je ponovo stupio u Partiju – i ponovo bio isključen.
„Individualizam" za koji ga je KP optuživala prilikom prvog izbacivanja iz svojih redova, postao je njegova glavna odlika. Knjiga „Smiješne ljubavi" iz 1970. je zbirka priča koje se najčešće završavaju tragično a odvijaju se u za Kunderu tipičnom spletu ljubavi i politike, humora i ozbiljnosti, lakoće i melanholije. Posle nasilnog gušenja Praškog proljeća 1968. postao je persona non grata u Čehoslovačkoj.
Godinu dana kasnije je isključen iz Udruženja pisaca, morao je da prekine sa profesorskim radom na Filmskoj akademiji, njegovi pozorišni komadi su izbrisani iz programa, a njegove publikacije su zabranjene i uklonjene iz knjižara.
Egzil u Francuskoj
No, Kundera je pisao dalje, ne obazirući se na cenzuru. Obračunao se sa svojom komunističkom prošlošću u romanima „Život je drugdje" (1973) i „Oproštajni valcer" (1976). On je znao da neće moći da ih objavi u svojoj zemlji i zato ih je objavio u Francuskoj, zemlji koja mu je ponudila utočište – nakon što je 1975. godine dobio ponudu da drži predavanja u Renu.
I u egzilu je nastavio da piše o Čehoslovačkoj. Tamošnjim vlastima nije preostalo ništa drugo nego da mu, pošto je već bio izbačen iz zemlje, oduzme državljanstvo – po objavljivanju „Knjige smijeha i zaborava" (1978). Kada je 1984. objavio i „Nepodnošljivu lakoću postojanja", roman se širom svijeta našao na listama bestselera i Kundera je postao velika zvijezda. Kasnije je po njemu snimljen i film sa Žilijet Binoš i Danijelom Dej-Luisom.
U kasnijim delima („Besmrtnost", „Usporavanje", „Identitet" i „Neznanje") nije uspio da ostvari takav uspjeh.
Izdajnik?
Socijalistička prošlost ga je još jednom sustigla 2008. kada je optužen da je 1950. godine izdao jednog opozicionara koji je poslije toga proveo više godina u radnom logoru. Navodno je tu tvrdnju potvrdio i jedan protokol češke tajne policije.
No, da li je to zaista bio Kundera? Ili se neko predstavio kao Milan Kundera? „Potpuno sam ophrvan nečim što nisam očekivao, o čemu nisam ništa znao i što se nije desilo", rekao je pisac češkoj novinskoj agenciji. I zaista, ispod dokumenta nema njegovog potpisa.
Danas Kundera više ne daje izjave. U Češku putuje inkognito – doduše, to je tako činio i prije nego što je optužen za izdaju. U znak pomirenja, češki premijer Andrej Babiš mu je nedavno vratio češko državljanstvo. Pisac se o tome do sada nije izjašnjavao.
Godine 2014. je – poslije više od deset godina pauze – objavio roman „Praznik beznačajnosti". U njemu četvorica muškaraca šetaju Parizom i pripovijedaju - na Kunderi svojstven humoristično-tragičan način – o ličnim problemima. Knjiga se dobro prodavala širom Evrope. Kritika je podijeljena – neki hvale roman kao remek-djelo, a neki govore o „grču starosti" u pisanju.
Bonus video:
