Najučinkovitije oružje protiv nacionalizma je ismijavanje

Čini mi se da literatura po svojoj inspiraciji, stavu i društvenoj funkciji mora na neki način biti ekscesna. Povijest književnosti pokazuje da je uvijek i bila takva
400 pregleda 0 komentar(a)
Zoran Ferić, Foto: YouTube/Screenshot
Zoran Ferić, Foto: YouTube/Screenshot

Roman “Na osami blizu mora” hrvatskog pisca Zorana Ferića sastavljen je iz devet priča čiji su glavni junaci, na prvi pogled, legendarni dalmatinski „galebovi“, ti surovi lovci na ženska srca i tijela, svojevrsni zaštitni znak jugoslovenskih ljetovališta tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Smješten na ostrvu Rabu roman prati sudbine nekolicine (anti)junaka i njihove brojne „podvige“ na specifičan ferićevski gorko duhoviti način. Odrastanje i sazrijevanje, promašene ljubavi i ljubavni promašaji, fina melanholija koja provijava epizodama u kojima pratimo životne priče ključnih likova ovog djela uvlače čitaoca u vremenski ne tako dalek, ali sada već mitski svijet tzv „bolje prošlosti“ kojoj autor odaje počast kao slatkom vremenu mladosti. Ferićev roman “Na osami blizu mora” objavila je podgorička Nova knjiga.

Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i od 1994. radi kao profesor hrvatskog jezika u zagrebačkoj XVIII gimnaziji. Autor je zbirki priča „Mišolovka Walta Disneya“, „Anđeo u ofsajdu“, romana „Smrt djevojčice sa žigicama“, „Djeca Patrasa“, „Kalendar Maja“ i zbirki kolumni „Otpusno pismo“ i „Apsurd je zarazna bolest“. Za svoje knjige koje su prevedene na njemački, engleski, poljski, ukrajinski, slovenački, italijanski i španski jezik dobio je brojna književna priznanja.

Poslije izvanrednog bildungs romana “Kalendar Maja” i međusobnog preplitanja više slojeva priče, napisali ste novi roman “Na osami blizu mora”. Šta je bio glavni povod da napišete ovu knjigu?

- Jedan od povoda je svakako bio i to da sačuvam sjećanja na dvadesetak najljepših ljeta što sam ih proveo na otoku Rabu. No, ne radi se tu samo o nostalgiji. Pokušao sam u tih nekoliko priča/poglavlja romana skicirati vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina na ovome otoku. Tako se moje individualno sjećanje nekako spaja i s tim kolektivnim sjećanjem na jedno razdoblje koje smo sve više skloni nazivati dobrim starim danima. U toku dosta dugog rada na romanu “Kalendar Maja”, kad mi se već popeo na onu stvar, počeo sam spontano bilježiti neke doživljaje s Raba i prisjećati se mladića koji su nastojali biti galebovi, a koje smo mi mlađi gledali s divljenjem. U tom trenutku bio je to za mene bijeg. Bijeg od romana, ali i od života za koji osjećam da je svjetlosnim godinama daleko od mog sadašnjeg života. I to su bila lijepa sjećanja. Iz te početne fascinacije prošlošću nastao je ovaj roman.

Priča ovog romana zasnovana je na nešto drugačijim pretpostavkama nego što je to “Kalendar Maja”. Kako taj svojevrsni zaokret Vi kao autor komentarišete?

- “Kalendar Maja” bio je roman u pravom smislu riječi. Ujedinio je bildungsroman, nekakav ljubavni roman o osebujnom ljubavnom i erotskom trokutu, roman puta jer se radi o grupi sedamdesetogodišnjih maturanata koji idu na ponovljeno maturalno putovanje između Opatije i Zadra. U svakom slučaju to je roman koji ima dvije paralelne priče što se prepliću, ali tvore jedinstven zaplet. “Na osami blizu mora” je labavi roman koji se sastoji od poglavlja/priča koje mogu i zasebno stajati, a te priče povezuju likovi i u većem dijelu romana mjesto zbivanja: brod Tramuntana i otok Rab. Već dugo sam želio napisati takav labavi roman koji se sastoji od relativno samostalnih priča i to sam napravio s “Osamom”.

Glavni protagonisti ovog romana Luka, Boris, Gavran, Škembo, Alka i drugi, su uglavnom likovi tipični za momke sa Jadrana. Obzirom da ste rođeni i odrasli u Zagrebu, na koji način ste tako dobro upoznali njihov načina života pogotovo onaj u doba ljetnje sezone?

- Ja sam rođen u Zagrebu, vezan sam uz taj grad i mjesto zbivanja mojih priča i romana je manje-više ipak Zagreb. Pogotovo njegov sjeverni dio, Šalata. S druge strane neke su mi priče i romani vezani uz Rab zato što sam s 15 godina počeo svake godine ljetovati na Rabu u kući moga strica s bratićem i sestričnom. Čuvala nas je jedna stara baka kojoj sam u romanu dao i jednu solo dionicu i nazvao je nona Ela. I tako, tokom tih, više od dvadesetak ljeta dobro sam upoznao i ljude i način života na otoku. Mi, dečki iz Zagreba i Rijeke, družili smo se s domaćim dečkima, bili smo prijatelji i tako su nam se otvorila vrata u taj otočki svijet.

Galebarenje je karakterističan stil života momaka sa Jadrana. Očito, za Vas je bio veoma inspirativan. Zbog čega?

- Kad imate 15 ili 16 godina i kad u vama hormoni počinju divljati, onda vam se način na koji domaći galebovi osvajaju strankinje i spavaju s njima čini jako privlačnim. Ti stariji dečki bili su neka vrsta uzora u to vrijeme. Danas, takve aktivnosti nikako nisu popularne, ali to me baš i zaintrigiralo: htio sam usporediti ta dva vremena.

Zašto otok Rab za Vas ima poseban značaj? Za njega je vezan i glavni dio priče…

- Za mene, mog bratića i sestričnu vrhunac godine bilo je ljeto i to onaj dio što smo ga provodili na Rabu. Bila je to sloboda na koju nismo navikli u Zagrebu, gdje smo živjeli. Oni s roditeljima, ja s ocem. Bili su to prekrasni dani. Sestrična je imala dečka i s njim otkrivala najljepše strane Otoka, a bratić i ja smo imali jedrilicu kojom smo krstarili po plažama i otočićima oko Raba. Bilo je to idealno ferije: jedriš, zabavljaš se, lutaš po plažama, ponekad se i zaljubiš…

U ovom romanu neizostavno je prisustvo strankinja. Zašto baš strankinje, obzirom da je Jadran uvijek bio privlačna destinacija i za domaće dame?

- Bilo je, naravno, i domaćih dama i jednu od tih domaćih dama pokušao sam opisati i u romanu, Dragana iz Novog Sada. Bilo je i slovensko odmaralište pa je bilo i djevojaka iz Slovenije. Ali ipak je najviše bilo Njemica, Austrijanki i Talijanki. One su dominirale, kao što su dominirali i ti jezici kad si legao na plažu i slušao žubor riječi oko sebe. Nije se tu radilo o diskriminaciji, nego naprosto o računu vjerojatnosti. No, bilo je tu i nešto drugo. Djevojke iz Njemačke bile su puno slobodnije od djevojaka iz Zagreba ili Rijeke ili nekog drugog grada u Jugoslaviji. Početi vezu s Njemicom značilo je i neke seksualne slobode kojih nije bilo s domaćim djevojkama. Ili su barem u to bili uvjereni mladići koji su im udvarali.

U romanu “Na osami blizu mora” prisutno je Vaše saosećanje sa sudbinama junaka. Interesantno je ipak što Vi kao autor nijeste više učinili da ovaj život ne bude takav kakav jeste: grub, drzak, nemilosrdan, uvijek spreman da satre čovjeka. Zašto nijeste više učinili u pogledu jače (humanističke) podrške koja bi dovela priču do onog čudesnog happy enda i odahnuća čitaoca?

- Suosjećanje sa sudbinama likova je jedna stvar, a optimističan pogled na život je nešto posve drugo. S jedne strane, vjerojatno nisam optimist po prirodi, a drugo: moje životno iskustvo, a to je iskustvo promatatranja sudbina ljudi oko nas, uči me da nas život nekako uvijek malo satre, ovako ili onako. I to što je život satro i ove moje likove, nema nikakve veze s tim kako su živjeli. Njihova životna nesreća nije nikakva kazna, a pogotovo ne Božja kazna, za ono kako su živjeli. Nesreće se ne distribuiraju u našim životima prema zaslugama ili krivnji. Nesreće su tu naprosto zato što same dođu, svojom logikom i svojim hirovima. Uvjeren sam da se na kraju naših života ne pojavljuje katarza, neko neka vrsta ironije. A upravo sam to i pokušao prikazati u romanu.

Kako je Vaš roman “Na osami blizu mora” prihvaćen od strane književne kritike obzirom da posjeduje sve literarne kvalitete koji se od dobrog romana očekuju: likovi su dobro probrani i oslikani, priča je slojevita, postavljena na više nivoa, kompaktibilna je sa pretpostavljenim događajima, a pored svega toga nenametljivo govori i o drustvenim temama, turizmu, ratu, politici?

- Već dosta dugo, moram priznati, imam sreće s književnom kritikom i svi oni koji su ozbiljno pročitali knjigu izrazili su se pohvalno. Kad kažem ozbiljno, mislim izvan uobičajenih muško-ženskih stereotipa i ideoloških obrazaca. Dva moja posljednja romana, “Kalendar Maja” i “Na osami blizu mora” obrađuju teme koje na prvi pogled mame da se napiše lagana, zabavna i smiješna knjiga. A upravo na takve teme, ja se trudim pisati ozbiljno i analitički koliko mogu. I zato mi se čini da je kroz knjigu obrađen ne samo život grupe mladića i djevojaka i jedne stare žene, nego i kontekst: sukob liberalnog Zapada i socijalističke i konzervativne sredine, sukob različitih pogleda na seks i ljubav, sukob kapitalizma i socijalizma, rastući nacionalizam, a u jednoj priči i povijest turizma i galebarenja.

Kaže se da je Evropa za Balkan ljekovita. Možda i jeste u nekom smislu pa vas zato moram pitati da li se “dolaskom” Evrope na Balkan nešto značajno promijenilo u tom pogledu?

- Mislim da sam, baš kad smo zadnji puta razgovarali, upotrijebio tu izreku i riječ „ljekovita“. Doista mislim tako. Ne bismo smjeli gledati samo na neuspjehe Europske unije recimo, u Hrvatskoj. Nadali smo se da ćemo srediti pravosuđe i korupciju, nadali smo se da radikalni nacionalizmi i fašizam više neće biti mogući, nadali smo se znatnom ekonomskom prosperitetu, europskim ulaganjima itd. To se nije dogodilo u onoj mjeri u kojoj smo očekivali, ali su neki pomaci ipak vidljivi. Uvjeren sam da kad sve zemlje bivše Jugoslavije budu u Europskoj uniji i NATO-u, klanje koje kod nas pamte svi stariji od trideset godina ipak više neće biti moguće. A s vremenom, polako, jako polako, približit ćemo se razini korupcije iz razvijenih europskih zemalja.

Kakva je, po vašem mišljenju, budućnost nacionalista na ovim našim ex Yu prostorima? Ovdje ne mislim na njihovu finansijsku budućnost jer su poznati i “profesionalni” nacionalisti koji su svoj nacionalizam već debelo unovčili...

- Nadam se da je budućnost nacionalista na ovim prostorima svijetla. To jest da će s vremenom biti manje nacionalisti, ili možda manje radikalni nacionalisti i desničari. Nadam se da će nacionalizam ipak poprimiti malo uljuđenije forme i da nećemo su Splitu ljude druge nacionalnosti bacati u more, da se nećemo lemati ili razbijati retrovizore na automobilima nepoćudnih registracija, nego će se sve preseliti na nivo rasprave i, ako treba, djelovanje riječima, a ne čakijama. Ali, da bi se to dogodilo nužna je jedna stvar: obrazovanju i znanosti treba posvetiti više pažnje i dati više novaca. Neobrazovanost, primitivizam i kič pokretačke su snage radikalnih nacionalista i fašista.

Vaša knjiga pripovjedaka “Anđeo u ofsajdu” dobila je najvažnije hrvatske književne nagrade i pohvale kritičara, ali i zamjerke od strane nekih sveštenih lica. O čemu se zapravo radi?

- Moja knjiga “Anđeo u ofsajdu” navršila je 18 godina. Punoljetna je, i kažu važna za jedan period hrvatske književnosti. I onda se nakon svih tih godina pojavila grupica ljudi, katoličkih aktivista, nacionalističkih radikala, laika i raspopa koji su upotrijebili tu zbirku priča da bi napali reformu školstva u Hrvatskoj. Naime, ta se zbirka našla u proširenom popisu lektire s još 200 naslova i taj, tako širok i slobodan i slobodouman popis lektire zasmetao je u prvom redu izdavačkim kućama koje su dobro živjele od lektirnih naslova. U pozadini svega, kao i uvijek, vrti se nekakav novac. Jer, ako imate preširok popis lektire i slobodu nastavnika da izabiru knjige po svojoj volji, tada niti ne znate što ćete tiskati, nemate autorska prava itd. I zapravo čitav biznis s lektirom propada. Zato je, siguran sam, trebalo spriječiti kurikularnu reformu. I naravno, napad je išao preko optužbi za pedofiliju. Knjiga je, naime, posve lažno, proizvoljno i na temelju dva iz konteksta istrgnuta citata optužena za moguće poticanje na pedofiliju, pa prema tome nije pogodna za djecu u školi, a onda ni čitava reforma, ni ostalih 200 knjiga nisu također prihvatljive jer se, eto na popisu nalazi ta jedna. Argumenti glupi, bezobrazni i primitivni. Ali uspjeli su zaustaviti reformu. I sada imamo u Hrvatskoj nekakvu reformiranu, amputiranu reformu koja treba početi već u devetom mjesecu, s novom školskom godinom a nitko ne zna kako će to funkcionirati. Politika i beskurpulozni ekonomski interesi opet su pobijedili napredak. I naravno, glupost. Pobijedila je glupost.

Neki kritičari govore o Vama kao “mračnom, ekscesnom ali duhovitom autoru”. Koliko su u pravu?

- Čini mi se da literatura po svojoj inspiraciji, stavu i društvenoj funkciji mora na neki način biti ekscesna. Povijest književnosti pokazuje da je uvijek i bila takva, ma koliko se, recimo, autori trudili udovoljiti nekom uobičajenom estetskom i moralnom obrascu. Literatura je uvijek zapravo govorila o škakljivim pitanjima, odnosno u okviru nekih relativno stalnih tema isticala je upravo ono što nije bilo stalno, što je na neki način stršalo kao problem, društvena devijacija, moralni otklon ili tako nešto. Tako je od Dantea, preko Boccaccia koji su u svoje vrijeme itekako kritizirali crkvu, pa sve do autora naših dana. Ne postoji uzalud PEN, međunarodna organizacija koja vadi pisce iz zatvora kad netko u autoritarnoj vlasti pomisli da su pretjerali s kritičnošću. Zato, kad govorimo o ekscesnim autorima, to su valjda oni koji su još ekscesniji nego što je sama literatura po svojim osnovnim obilježjima ekscesna? Recimo radije da su to oni koje javnost doživljava kao ekscesne. Možda je doista tako i u mom slučaju? Možda stvarno moja mašta traži ono neobično, škakljivo, suspektno? Ili me naprosto, od prve knjige prati takav imidž u javnosti i onda se moje knjige i dočekuju s nekim takvim očekivanjima. Nedavno sam u izdavačkoj kući v.b.z. kod koje već dugo tiskam svoje knjige, objavio jednu slikovnicu. Prvi put sam objavio slikovnicu u svojoj pedeset i sedmoj godini. Ona govori o šestogodišnjem dječaku koji se suočava s teškom bolesti majke i sve to doživljava na svoj način, preko priča iz Shakespearea i priča o izvanzemaljcima. I ta je knjiga u javnosti označena kao mračna i ekscesna, kao da velik dio bajki i priča za djecu ne govori o smrti, socijalnim problemima i svemu onome od čega, po mom mišljenju sasvim krivo, danas želimo zaštititi djecu. Javnost voli etikete i na nama je da se s njima nosimo. A jesu li moje knjige duhovite, o tome ipak ne mogu suditi ja. I tu se vjerojatno radi o nekoj etiketi, nečemu što nosim kroz život kao žutu zvijezdu na prsima. Da sam doista duhovit završio bih ovaj intervju nečim smiješnim. Ali ništa mi ne pada na pamet.

Rezultat kratkovidne politike i priglupog osjećanja svijeta

Kakav je Vaš stav prema nacionalizmu, po svoj prilici neiskorjenljivom, koji je na našem Balkanu odvajkada svima štetio?

- Nacionalizam je kompleksan fenomen i nije jednoznačno negativan. Afirmacija vlastite nacije, a pogotovo borba za slobodu i jezik svakako su pozitivne pojave svuda u svijetu. Pa kad uzmete, recimo, hrvatsku književnost, velik dio naših najvećih pisaca bili su vrlo nacionalno svjesni u doba Austro-Ugarske: Kranjčević, Matoš, Krleža. Krležina zbirka “Hrvatski bog Mars” je antiratna, ali i vrlo antiaustrijska, kao i njegove ratne drame. S druge strane, agresivni nacionalizam koji priznaje samo jednu naciju i negira druge vrlo je štetna pojava. Ali ne bih se s vama složio da takav nacionalizam baš svima šteti. Upravo oni najprimitivniji, najgluplji ili najpokvareniji nalaze u takvom nacionalizmu pogodno tlo za svoje napredovanje, za stvaranje kaosa, i u krajnjoj liniji i za ubijanje. Veličanje ustaške NDH ili četničkog pokreta, veličanje onih koji su činili zločine, rezultat je takve kratkovidne politike i priglupog osjećanja svijeta. Nedavno je naš kardinal Bozanić prilično blago osudio ustaške zločine i na njega se odmah sručio gnjev radikalne desnice koja se inače kune u Katoličku crkvu. Takve pojave su stalna opasnost. I teško ih je iskorijeniti. Čak i država u kojoj je sjedište Europske unije, Belgija, nije imuna na nacionalizam i tamo već desetljećima tinja sukob Flamanaca i Valonaca. I to sam nastojao pokazati u romanu, kad se već govori o nacionalizmu i hrvatskim mladićima koji trgaju jugoslavenske zastave. U književnosti, čini mi se, najučinkovitije oružje protiv nacionalizma je satira i ismijavanje. Duhovitost i nacionalizam su posve suprotni pojmovi.

Bonus video: