Likovni program 32. Barskog ljetopisa nastavljen je sinoć izložbom slika i crteža velikog crnogorskog, jugoslovenskog i evropskog umjetnika Uroša Toškovića.
Pred brojnim poštovaocima, članovima porodice i prijateljima slavnog pokojnog umjetnika, u Dvorcu kralja Nikole je otvorena postavka djela mahom iz privatnih kolekcija Jovana-Joca Radovića iz Bara i Nenada Radovića iz Podgorice, kao i iz Legata Uroša Toškovića koji je ranije zavještan barskoj Galeriji “Velimir A.Leković” kao poklon poznatog beogradskog kolekcionara Momčila-Moše Todorovića.
Otvarajući izložbu, selektorka likovnog programa Ljetopisa Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, podsjetila je na nazive koji su za života pratili Toškovića- umjetnik – ratnik, ukleti slikar, urbani šaman, grafolog tame...
"Ako je postojao u savremnoj crnogorskoj umjetnosti umjetnik, koji je živio svoju umjetnost, kod kojeg je bila nevidljiva granična linija odvajanja umjetnika od čovjeka, onda je to bio Uroš Tošković. Neshvatljiv, neprilagođen, zapušten, zastrašujući je stvoritelj svog djela , a takvo je i samo njegovo djelo. Uroš se nikome nije udvarao, svojim crtežima, slikama, skulpturama, instalacijama, ali, ni svojim riječima, pogledima, ponašanjem. On je bio takav kakav jeste i to je bila njegova sloboda, stvaralačka i ljudska, ona je bila njegov izbor koliko i usud. Uroševi iskeženi, unakaženi, izobličeni ljudi nisu pukim usudom upleteni u vremenske tokove ili istorijska dešavanja, oni su sudionici različitih scenarija u kojima zadobijaju svoj identitet. Te frontalne ili u profilu postavljene spodobe, samodovoljne i samodopadljive, uvijek u prvom planu, rijetko u grupi, uglavnom samo jedna do dvije figure centrirane na površini rada, bez dubine i perspektive, uplašeni su i plašitelji, ugroženi i ugrozitelji, zlostavljani i zlostavljači - to je zlo u svojoj esenciji, strah u svojoj suštini, raspadanje, gađenje, i sve dekonstruktivno, ništavno i nihilističko", ocijenila je Miranović.
Ona je istakla da je crtež “Uroševa samoodbrana” i njegovo izabrano izgnanstvo, robija i kazna na koju je sam sebe osudio, ali i osama koja ga je čuvala, osvojena sloboda samodovoljnosti, materijalizovana u estetici šoka, ljepoti ružnog, u grozi i gnozi.
"Toškovićeva linija satkana od "slutnje, zadire u nemir, cijepa, razdire, povređuje crtež uprizorenja i upozorenja. Dosljedan u svojoj nedosljednosti, isčekivali smo Uroševu neočekvanost, lucidnost, vrcavost, koja istovremeno plaši i plijeni. Osvajao je i odbijao, svakako, uznemiravao i činio nezaboravnim sebe - hodajuću umjetnost, živi crtež, crn, ugljenisan, kao da se namjerno družio sa smrću ne bi li je spoznao, i oslobodio je se, jer, strahujemo od onog što ne poznajemo. A Uroš se sa smrću sreo u ranom, ratnom djetinjstvu, ona je bila njegov pratilac i učitelj, njegov neprijatelj i saborac", rekla je Miranović.
Ona je navela da je “svjesnim, isprodukovanim scenskim, javnim eskapizmom” Tošković maskirao jutarnji, skriveni, bogobojažljivi “njemu blizak i mrzak” neodvojiv bijeg od prolaznog, “od sebe isprepadanog konačnošću kojoj samo veliko djelo umjetnosti može odoljeti i koju jedino umjetnost može pobijediti”.
"Urošev eskapizam bio je stanje duha, način trajanja u izvojevanoj slobodi-samoći-životu-umjetničkom djelu. Ta linija jednakosti između života i djela bila je najveći paravan ratnika-umjetnika. Sve škole umjetnosti kojima je hodio, od Umjetničke u Herceg Novom, preko beogradske, pariške, sva poznanastva kojima se okružio u Mediali, ili van nje, od Lubarde, Milunovića, Pekića, Ristića, Bulatovića, Šejke, Kiša, Vukovića, Glavurtića, Vukotića, ponajviše Dada, kao i Pikasa, Dalija, Sartra, Joneska, sve su i svi su njegovi saborci i neprijatelji, izazovi koje treba prevazići, pobjediti, savladiti, jer se jedino tako potvrđuje ratnik umjetnik. Tom unutarnjem ratu, početak se nazire u Bratonožićima, u nepodnošljivoj težini ratnog djetinjstva u kojem iskri crna linija Uroševog crteža, esencija njegove biti, ugljen njegove muke življenja kroz besomučnu borbu trpnog stanja samotnog trajanja u umjetnosti. Uroš je svakako preživio i živjeće onoliko koliko ćemo znati da čuvamo, baštinimo njegovo djelo", zaključila je Miranović.
Uroš Tošković je rođen 1932. godine u kamenoj pustinji Bratonožića na Pelevom Brijegu. Srednju umjetničku školu završio je na Cetinju 1952. u klasi profesora i velikih umjetnika Petra Lubarde i Mila Milunovića. Već tokom srednjoškolskih dana Uroševa nadarenost za liniju, crtež i boju dolazi do izražaja i uz pomoć profesora, Tošković formira svoj likovni izražaj i rukopis koji će daljim radom samo usavršavati.
Školovanje je nastavio u Beogradu, na Akademiji likovnih umetnosti gdje je diplomirao 1956. u klasi profesora Marka Čelebonovića. Alternativnu umjetnost socijalističkog realizma Tošković traži u Beogradu u krugu avangardnih umjetnika, okupljenih oko umjetničke grupe Mediala, i dospijeva na svjetske stranice istorije umjetnosti. Odmah nakon diplomiranja, kao stipendista francuske Vlade odlazi u Pariz gdje završava Školu lijepih umjetnosti kod profesora Morisa Brijanšona. U Parizu ostaje sve do 1976. a njegov boravak u francuskoj prijestonici obavijen je velom mistike i boemsko-hipijevskom životnom filozofijom. Drugovao je sa Bellmondom, De Sikom, Sartrom, Popom, Borom Pekićem, a radio sa Pikasom, Dalijem, Joneskom i drugima. Bio je i jedan od rodonačelnika kolonije Yu slikarstva u Parizu.
Urošu Toškoviću je Vlada Republike Crne Gore 1987. dodijelila Trinaestojulsku nagradu koja ga je ponovo vratila u zavičaj, i vjerovatno probudila emocije da ga njegova zemlja nije zaboravila. Tošković se ponovo nastanjuje u Podgorici, te pred kraj XX veka neumorno crta i slika. U vremenskom periodu 1997–1998. nastaje serija slika „Gorski vijenac“.
Iako je stalno mijenjao mjesto boravka, odbacivao je sve pogodnosti života zbog nesporazuma sa svijetom. Živio je i radio neko vrijeme u Nikšiću, Baru, i Kolašinu. Slikao je i crtao uljem, pastelima, olovkom, lakom, pijeskom. Prema navodima likovne kritike, cijelim svojim životnim i umjetničkim putom kretao se između svjetla i tame “kao da je imao vječitu dramu koja je tragala za savršenstvom”.
Uroš Tošković umro je 3. marta 2019. u Podgorici, u osamdeset i sedmoj godini života. Smatra se jednim od najvećih crnogorskih, pa i evropskih umjetnika danas. Prema ocjeni internacionalnih kritičara važi za jednog od najboljih svjetskih crtača XX vijeka, a njegovi radovi nalaze se u mnogim kolekcijama. Ostaće upamćen po kontraverznim i neuobičajenim nastupima, odbacivanju poželjnih društvenih konvencija. 2011. snimljen je dokumentarni film o Urošu Toškoviću „Stari Majstor“ u režiji mlade rediteljke Katarine Bulajić, koji je osvojio nekoliko prvih nagrada i pohvala na festivalima u Evropi.
Bonus video:
