Muzejski tehničar Aleksandar Berkuljan reagovao je na autorski tekst “Nije bilo krađe epskih razmjera” istoričara i muzeologa Miloša Vukanovića, objavljen u “Vjestima” 5. jula. Berukljanovo reakovanje prenosimo u cjelosti:
“Neobično mi je drago što se napokon, povodom priče koju sam pokrenuo, ili bolje reći obnovio prije skoro dvije godine, oglasio mladi i ambiciozni istoričar Miloš Vukanović, bivši pomoćnik za muzejska stručna pitanja i kustos bez zbirke u Istorijskom muzeju. Pamtim ga i po apriornom stavu, koji je izrečen prije bilo kakvih konkretnih saznanja revizioni komisija, „da su svi predmeti tu neđe, samo se ne zna đe“.
Pošto se iz njegovog komentara nameću interpretacije mojih navodnih izjava, a ne što sam stvarno rekao i napisao bez obzira na medijske interpretacije, ovom prilikom bih samo pojasnio da krivično djelo nije samo kad neko nešto „ukrade“, nego i kad kao odgovorno lice sistematski planduje i ne radi ništa od onoga što treba. A takvih je u Narodnom muzeju bilo dosta, što je uglavnom osnova moje krivične prijave, a ne „krađa“ kako, Vukanović veli. Zato, neka prvo pročita prijavu. Inače, manjkove iz prijave nijesam ja ustanovio nego komisije. Radim previše dugo u muzejima i davno sam ispekao zanat, da bih se ovako ozbiljnom temom bavio po osnovu „utisaka“. Nikad nijesam bilo što zloupotrijebio, pa ni informaciju, niti ima „skrivenih motiva“, koji su očigledna Vukanovićeva preokupacija. Decenijama sam realizovao mnoge kapitalne istorijske izložbe i druge projekte, pa i međunarodne, od kojih su neki nagrađeni. Primjera radi, na monografiji „Crnogorska Vojska“, cijenjenog gospodina Srđe Martinovića, koja je skoro dobila „Miroslavljevo jevanđelje“, radio sam punih sedam mjeseci, pripremio je za štampu, tehnički uobličio, uradio sve autentične snimke i simulacije i autoru poklonio mnoge istorijske fotografije, na što mi se ljubazno zahvalio. I tako na stotine sličnih.
Ono što me motiviše da odgovorim i trošim vrijeme i slova nije Vukanovićev anemični stav o „opštoj odgovornosti“, niti njegova potreba da naknadnu lekciju u vezi sa „transformacijama muzeja“, neobavještenima prikaže kao „ekspertski domet“, već to radim isključivo zbog insinuacija koje se u tekstu povodom sadržaja i značenja dokumentacije koje sam dostavljao institucijama, a o kojima rečeni pojma nema. Koliko su u istorijskom muzeju zaista znali o „transformacijama“ tog muzeja, pa i ustanove generalno, svjedoči jedan kuriozitet, odnosno izjašnjenje Istorijskog muzeja od 25.03.2016. godine upućeno Upravi za kulturna dobra, koje stavljam na raspolaganje Redakciji, đe se tvrdi da, citiram, „većina promjena nije dokumentovana, ili dokumentacija nije sačuvana“! Da su u tom muzeju radili 2% od svoga posla, znali bi da je samo bivši Muzej NOB, kao dio te cjeline, do 1979. godine imao oko 7500 inventarnih jedinica i da je sva građa o „Istorijskom muzeju“, sa projektima, tematsko-ekspozicionim planom, finasijskom dokumentacijom i ostalim u Arhivskom odjeljenju... Prema izjavama rukovodilaca, u Izvještajima Ministarstva o „nadzoru“, tvrdilo se da Istorijski muzej ima oko 1600 jedinica. Na stranu i podaci koje je povodom manjkova utvrdila Uprava za kulturna dobra. Toliko o tome.
Povezani članci
Činjenica je i da su mnogi više puta prije mene pokretali pitanje „pohara“ muzeja, sa konkretnim rezultatima, koji su, međutim, decenijama skrivani od javnosti. Godinama sam upozoravao na „jame nerada“, koje su bukvalno jele muzejske fondove i smisao institucije, što takođe imam dokumentovano, i bio svjedok krađa, za koje je prikupljena dokumentacija kasnije potvrdila da nijesu bile „samo pojedinačne“, nego i masovne. Trenutno se radi revizija, koja treba da utvrdi „manjkove“, a majkova je mnogo. I previše. Šta je „ukradeno“ ili „nezakonito otuđeno“, već je prilično jasno, jer o više od 5000 nedostajućih originalnih istorijskih dokumenata i tome ko ih je i kada odnio „na revers“ i nikad nije vratio, zatim ukradenom i prepravljanom oružju o kojem postoji policijski dosje, topovima, koji su su vjerovatno „tu neđe, samo se ne zna đe“ i neutvrđenim brojem jedinica muzejske dokumentacije iz 1986. godine, zvanično i ovjereno izjašnjenje, upućeno preko muzejske „Radne grupe“ Državnoj komisiji, dali su Vukanovićeve takođe mlade kolege. I to su jedina dva izjašnjenja po osnovu 4 „masovna“ zahtjeva, koja sam ja uputio, a za koje Vukanović insinuira da predstavlja „pritisak“ na nekoga. Druga je stvar što su rezultati uši u „samo“ u Jurićev izvještaj, koji svako može „pokupiti“ na sajtu Ministarstva kulture, a ne i „rezime“ iz Ministarstva, gdje su „preskočeni“, vjerovatno da se neko tamo ne bi potresao.
O nezakonitom „otuđenju“ predmeta govori čak i krnja priča o „25 predmeta“ iz Umjetničkog muzeja, među kojima su radovi Đurića, Bocarića, Brežanina... ili „106“ iz Etnografskog. Po revizionim komisijama, samo je nekoliko predmeta „propalo“. Osim toga ne fale samo dva pištolja iz Etnografskog, čiji je manjak bio poznat za Vukanovićevog mandata, a od uprave Narodnog muzeja nije prijavljen. Fali ih 5, kao i ćemeri kojih ranijenije nije bilo u spiskovima, kao i preko 20 stolovača i tronožaca kojima se ne zna za strv... Međutim, niti je sav namještaj smješten u Etnografskom muzeju, niti sve slike u Umjetničkoj galeriji. Još tokom revizije Biljarde 2009. godine, Komisija u kojoj su učestvovali i neki sadašnji članovi revizione komisije, konstatovan je manjak od „111 bakroreza i litografija Anastasa Jovanovića“, kao i problem sa Počekovim slikama. Tek se sada ispostavilo da o Počekovim slikama postoji izvor u literaturi, koju je dostavilo Miistarstvo, gdje je navedeno da su njih 5 „ukradene iz muzeja 1988, godine“.
Pitam se zašto gospodin nije prijavio manjak numizmatike, koja je bila u postavci Istorijskog muzeja, što je konstatovano od strane Komisije čiji je bio član 2014. godine, koja je razduživala bivšeg direktora Vujačića, kada je zabilježen i manjak „zlatnika Klaudija II“? Imao je priliku, pa bi se ne bi čekalo na mene i moju iicijativu da se utvrdi što se sa tim desilo. Na kraju, zar sve to nije „epskih razmjera“?
A ja ću i dalje da postavljam „neugodna“ pitanja, kao i do sada, isključivo na osnovu dokumentacije, a ne metode „slučajnog uzorka“ i „autoriteta kao glavnog argumeta“. Kao na primjer: ako je u Popisnom inventaru iz 1964. godine navedeno da je tada po osnovu krađe, poklona i ostalih vidova „otuđenja“ otpisano iz evidencije 894 komada dvorskog posuđa, a da je u primopredajnom Zapisniku iz 1968. godine, dakle samo 4 godine kasnije, taksativno od broja do broja popisan „manjak“ od 680 komada dvorskog posuđa, koliko ukupno fali? Možda „25“ ili „106“ po muzejskoj matematici? Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da ovaj manjak nema veze sa „otuđenjem“ 3992 komada zlatnog i srebrog posuđa o kojima pišu Dimo Vujović i Rako Vujošević. Međutim, to je samo vrh brijega, jer ima i nešto poslije, pa neka se potresa ko god hoće”.
Bonus video:
