Mlada crnogorska umjetnica Milica Janković dobitnica je priznanja za “značaj izraženog koncepta” na 69. međunarodnoj umjetničkoj manifestaciji Premio “G. B. Salvi” koja je otvorena do 3. novembra. Jankovićeva se predstavila serijom radova “METAmondi”, a kao obrazloženje za dodijeljenu nagradu, žiri navodi da „cjelokupna postavka predstavlja značajne aspekte svakodnevnog života sa snažnom intimnom i poetskom karakteristikom“. Posebno su izdvojili rad “Prisustvo u bijeloj”.
Mlada umjetnica “Vijestima” priznaje da se ovoj nagradi nije nadala, ali da je “više nego dobrodošla”.
“Ovo mi je veliki podstrek za dalje stvaralaštvo, tim prije što se radi o ozbiljnoj manifestaciji, sa dugom tradicijom, na kojoj su do sada učestvovala mnoga značajna imena poput De Kirika, Dalija, De Fontane i drugih”, istakla je ona.
Jankoviceva je boravila i na rezidencijalnom boravku u Kini, a krajem prošle sedmice je otvorena i izložba “Logos Mundi” u Materi, gdje su se našli i neki njeni skoriji radovi. Svoje utiske prenosi u razgovoru za “Vijesti”.
Predstavila si se serijom radova “METAmondi”. Kako bi ti predstavila ova djela?
“METAmondi” obuhvata seriju od sedam radova koje sam početkom 2019. prvi put predstavila publici u Italiji. To su radovi, uslovno rečeno, manjih dimenzija, instalacije smještene u kartonskim kutijama. U tim heterotopijama, kako ih naziva jedan od kustosa, suživljavaju elementi nespojivi po prirodi stvari. Tu se nalazimo suočeni sa metafizičkim mikrosvijetima, koncipiranim kao slika slike (kopija, kopija kopije - beskrajna kopija): gdje sve proizlazi iz smenjivanja fragmenata memorije; gdje se posmatrač susreće sa predmetima koji su defunkcionalizovani, modifikovani i refunkcionalizovani i kao takvi nastanjuju prostor zajedno sa slajdovima i otiscima fotografija u mikroskopskim formatima u kojima se prepoznaju elementi svakodnevnice (portreti,pejzaži...).
Zbog čega i koliko je izazovno (ali i teško) posvetiti se minijaturama?
Na ovoj i na posljednje dvije samostalne izložbe postavku su činile upravo minijature, međutim, pored toga radim i na drugim stvarima. Izazovno je i interesantno, nudi mi mogućnost pomjeranja i preispitivanja granica, u suprotnom se ne bih mogla time ni baviti. Prostor, sa svim svojim deskriptivnim karakteristikama, gdje tok biva bilježen kao na matrici, njegovo ograničavanje moći govora neminovno utiče na nas kao bića koja ga borave. Polazišna tačka za minijaturne prostore koje kreiram je upravo tok vremena koji podrazumijeva događaje koji su uticali na prostor zaviseći od istog.
Čini mi se da je postavka avangardna i da donosi novi pristup već savremenim metodama... Kako si došla do ovakvog izraza i kako su nastajali tvoji radovi?
Početna ideja, ili bolje rečeno potreba, bila je upravo za prostorom u kojem ću moći neometano da stvaram, “sobom za sebe” kako navodi Virdžinija Vulf. Tako kreće priča sa kutijama, metasvjetovima, koja se kasnije razvila u ovo što gledamo danas. Slike koje se u njima smjenjuju su produkt igre. Dok radim volim da se igram, kao u toku odrastanja, kada smo, zbog manjka igračaka morali izmišljati i davati stvarima drugačiju svrhu od one već zadate.
Da li je bilo teško i na koji način si “začinila” svakodnevicu u svojim djelima? Rekla bih da prigušena svjetla kojima radovi zrače posebno doprinose utiscima...
Na ovaj rad gledam kao na priču započetu i ostavljenu po strani u toku perioda od par godina, a koja je još uvijek u procesu razvoja. Svjetla u kutijama i prostor lišen svjetlosti u kojem su izloženi svakako doprinosi intimizaciji publike sa radovima. Postoje drugi elementi koje polako počinjem da uključujem i koje bih u skorije vrijeme voljela vidjeti kao finalni proizvod.
Odlukom žirija posebno je izdvojen rad pod nazivom “Prisustvo u bijeloj”, a naziv (mada i sâm rad) mene pomalo asocira na “Bele noći”... Prisustvo “slike u slici”, tišine, svjetlosti a tmine, daje neki lebdeći dojam, podstiče nježnost, čistoću, ali i zebnju i hladnoću... Da li sam i koliko pogriješila u tome, jer znam da su tumačenja razna? Takođe, šta ovaj rad predstavlja za tebe, kao mladu autorku istog?
Nijesi pogriješila u načinu na koji si pojmila djelo, naprotiv, zadovoljstvo mi je odgovarati na pitanja koja mi postavljaš! Polazišna tačka svih radova su fragmenti memorije kreirane i rekreirane preko objekata koji oponašaju one koje svakodnevno koristimo (poput kreveta, stolice, stola) u isto vrijeme postavljenih na taj način da za zadatak imaju evocirati a ne pojašnjavati….
Prostor svih radova si smjestila u kartonske kutije, možda otud moj osjećaj “domaćeg”. To doprinosi i posmatranju tvojih djela kao mikrokosmosa, kao svijeta i života za sebe, a u svaku kutiju si udahnula neku blisku svakodnevicu... Kakav je značaj kartonskih kutija za tebe, a onda i koliki je zapravo značaj stvari koje čine našu svakodnevicu?
Kutija za mene biva kao matrica koja u sebi nosi poetiku jedne od ontoloških sjenki objekta kreiranoj po memoriji na neki događaj - prošli ili budući. Proces odlaganja, čuvanja, pakovanja minijature nikako ne podliježe uobičajenim zakonima prostora i vremena, s toga zahtijeva pažljivo posmatranje i ponovno promišljanje objekta koji je nastanjuje, lišenog svoje prvobitne funkcije. Posmatranje vodi spoznaji i narušavanju intime posmatranog objekta. Pod intimom se podrazumijeva sva tajna koju objekat trpi u trenutku prije nego se počne misliti…
Kakvi su tvoji planovi za dalje? Možda neka izložba u Crnoj Gori?
Od 4. do 31. oktobra je otvorena izložba “Logos Mundi” u Materi, koja je ove godine proglašena glavnim gradom za kulturu u Evropi. Na toj izložbi su i neki od mojih skorijih radova. Sredinom novembra slijedi i učešće na nekoliko grupnih izložbi u Rimu. Nadam se da će se u toku sljedeće godine otvoriti mogućnosti za predstavljanje i u Crnoj Gori.
Koliko nas odlazak može obogatiti, a koliko osiromašiti?
Bila si na rezidencijalnom boravku u Kini... Kakvi su utisci i koliko se pristup umjetnosti razlikuje u Crnoj Gori i Kini?
Boravila sam u Kini svega mjesec dana. Meni lično, Evropa mnogo više odgovara... Često sebi postavljam pitanje koliko odlazak može obogatiti, a koliko nas osiromašiti? Ujedno sam sigurna da svako putovanje, izmještanje iz mjesta u kojem sam rođena, ostavlja duboki trag u meni. Prostori u kojima mislim i jezici na kojima mislim mijenjaju i pristup radu…
Razlike u kulturi, načinu života, prostorima u kojima se obitava, sistemom pod kojim se bitiše su ogromne tako da je izlišno vršiti bilo kakav vid poređenja. Konkurencija je ogromna ali su zato i mogućnosti veće. Definitivno ne za svačiji stomak!
Bonus video:
