RAZGOVOR ZA VIJESTI

Glumica Jelena Simić: Pozorište bez žive razmjene nije pozorište

Iako je često nećete prepoznati, Jelena Simić je jedna od onih bez kojih se predstave za najmlađe ne mogu zamisliti. Svestrana crnogorska glumica za “Vijesti” govori o teatru, igranju za djecu, svojim Krpenkama, osvrće se i na situaciju u kojoj se čovječanstvo našlo “jer smo prestali da poštujemo prirodu i jedni druge”, a otkriva i kako provodi vrijeme kod kuće...
2995 pregleda 1 komentar(a)
Jelena Simić i njena Lora, Foto: Damir Ljaljević
Jelena Simić i njena Lora, Foto: Damir Ljaljević

U pozorištu, kao ni u životu, nije sve idealno, ali već je mnogo ružnih stvari oko nas, pa je upravo zbog toga bolje fokusirati se na lijepe, ističe glumica Gradskog pozorišta Jelena Simić u razgovoru za “Vijesti”. Simić, koja je i dobitnica nagrade Gradskog pozorišta za poseban umjetnički doprinos u 2019. godini, dodaje i da je njen posao najljepši na svijetu prisjećajući se atmosfere koju publika donese u teatar, a posebno djeca, jer je Jelena jedna od onih bez kojih se predstave za najmlađe ne mogu zamisliti, iako je često nećete prepoznati, dok je starija publika zna iz mnogih drugih komada, kao i iz filma “Iskra” Gojka Berkuljana.

“Djeca te dočekaju kao rok zvijezdu! Pred početak predstave ugasi se svjetlo i krene vrisak, kao pred neki veliki koncert... Taj mi osjećaj sada najviše nedostaje. Na kraju nas dosta njih sačeka ispred sale, upoznamo se, popričamo, fotografišemo se. Zabavno je. Ovo jeste najljepši posao na svijetu”, priča ona sa ushićenjem, a onda se sjeti da su zavjese na njenim daskama sada spuštene, na neko vrijeme.

Ipak, i u trenucima pandemije virusa korona, straha i brige, pozorište nađe put do svoje publike, a upravo je sada teatar pokazao zbog čega je vječan i zbog čega kriza na toj sceni ne postoji. Jedna od prednosti koju smo spoznali je upravo ta da se pozorište može adaptirati svakoj situaciji, od antičke Grčke, preko najizazovnijih vremena tokom istorije - do danas. I traje.

Jelena Simić
Jelena Simić(Foto: Igor Milić)

Simić, iako nije ljubitelj snimaka predstava, navodi da u tome vidi samo pozitivne stvari, prvenstveno jer je dostupno svima.

“Mnogo ljudi nije bilo u prilici da sebi priušti odlazak u pozorište, ne samo iz finansijskih razloga. Sasvim mi je lijep osjećaj kad pomislim da su predstave sada dostupne svima. Kao što znate, većina gradova u Crnoj Gori je bez pozorišta, treba imati to u vidu. Neko je u prilici da svega jednom godišnje ili jednom u nekoliko godina odgleda predstavu”, podsjeća ona tokom razgovora za “Vijesti”.

Pored glume ova umjetnica svoju kreativnost iskazuje i stvarajući jedinstvene lutke sa svojom majkom. Krpenke, kako ih je sve zajedno nazvala, a svakoj pojedinačno prethodno udahnula život, pa i narav, njeno su zadovoljstvo i uspjeh. Nedavno je pripremila i malu porodičnu radionicu izrade lutaka zijevalica za Gradsko pozorište...

O svemu tome Simić govori za “Vijesti”, a pritom se osvrće i na situaciju u kojoj smo se našli usljed pandemije opisujući je kao pokazatelj da smo udarili glavom u plafon, jer - “davno smo prestali da poštujemo prirodu i jedni druge”. Ona otkriva i kako provodi vrijeme kod kuće, preporučuje ono što je i njoj samoj poseban izvor sreće i inspiracije i pita se kako će izgledati dan kada se publika, nakon ekrana, vrati u teatar.

S obzirom na okolnosti, intervju ne bih počela novim projektima i sličnim aktuelnostima. Možda je adekvatno započeti razgovor osvrtom na privremenu “selidbu” pozorišta na ekrane i internet... Imajući u vidu da je Gradsko pozorište prvo u regionu koje je počelo online da emituje svoje predstave za djecu, smatraš li da treba biti primjer, sada, pa i suočiti se sa nekim stvarima koje, kažu neki, i ne idu u prilog teatarskoj kući? Kako gledaš na taj potez, koliko je to neophodno u ovom trenutku?

Nisam protivnik toga, vidim da je naša najmlađa publika srećna zbog ove odluke Gradskog pozorišta - lijepo je da imaju priliku i u ovoj situaciji da pogledaju pozorišnu predstavu, pa makar na ekranu. Jasno je da se to ne može porediti sa gledanjem predstave uživo, mislim da pozorište bez žive razmjene između publike i aktera nije pozorište. Svako igranje je drugačije, a snimak predstave je samo djelić koji može da nam dočara pozorišni doživljaj. Mislim da ljubitelji pozorišta sada uživaju u prilici da pogledaju neke predstave koje nisu imali prilike da vide, jer se više ne prikazuju. Takođe, sada smo u prilici da vidimo predstave iz cijelog svijeta koje vjerovatno većina nas nikad ne bi ni imala priliku da pogleda.

Mislim da je pozorište apsolutno u stanju da se adaptira, zato je ono uvijek i opstajalo i razvijalo se u skladu sa okolnostima.

Nisam sigurna u posljednji dio tvog pitanja, možda zato što ja ne vidim ništa posebno što bi moglo da našteti pozorištu a što podrazumijeva online emitovanje predstava. Možda sada vidim samo dobre strane toga. Mnogo ljudi nije bilo u prilici da sebi priušti odlazak u pozorište, ne samo iz finansijskih razloga. Sasvim mi je lijep osjećaj kad pomislim da su predstave sada dostupne svima. Kao što znate, većina gradova u Crnoj Gori je bez pozorišta, treba imati to u vidu. Neko je u prilici da svega jednom godišnje ili jednom u nekoliko godina odgleda predstavu.

Inače, nisam ljubitelj gledanja snimaka predstava, ali sam promijenila mišljenje nakon gledanja ZKM-ove predstave “Črna mati zemla” u režiji Dore Ruždjak Podolski... Pomislila sam, nakon gledanja, da je prvo što ću uraditi kad sve ovo prođe, otići u Zagreb i odgledati ovu predstavu uživo. Nakon gledanja naše predstave “Lukrecija iliti Ždero” poželjela sam da je napokon opet igramo...

Iz predstave “Lukrecija iliti Ždero”
Iz predstave “Lukrecija iliti Ždero”(Foto: Duško Miljanić)

Kako će izgledati pozorište nakon ovoga ne znam, ali ono je živ organizam, sigurno će biti drugačije, ali ne mislim da nužno to mora otići u negativnom pravcu, naprotiv, vjerujem u moć, važnost i ljepotu pozorišta. Vidjećemo šta će donijete igranje i gledanje prve predstave nakon ovoga. Probajte da zamislite taj dan.

Na koji način taj potez doprinosi kreiranju i ispunjavanju vremena kod kuće, ali i sa druge strane, možda i stvaranju nove publike?

Definitivno je sad pozorište na neki način dostupno svima. Smatram da tako treba uvijek da bude, ali ne samo u ovoj (video) formi. Nadam se da će ovo omogućiti da se spozna važnost pozorišta i zašto je ono potrebno svima. Možda u vremenu nakon virusa svaki grad bude imao pozorište, ko zna. Naišla sam prije neki dan na nečiju izjavu na internetu, nijesam sigurna čija je, pa se autoru/autorki izvinjavam što nijesam zapamtila ime i zahvaljujem što je podijelio/la to: “Sviđa mi se kako je svijet odlučio da nam je sada neophodna umjetnost da bismo opstali. Besplatna opera, koncerti, knjige, muzejske postavke, sve je online. Možda se treba sjetiti toga sljedeći put kad neko predloži smanjenje budžeta za umjetnost”.

S obzirom na to da je većina predstava za djecu nezamisliva bez tebe, kakve su reakcije nakon prikazivanja, da li su se javljali ljudi, bilo oni koji su gledali predstave ranije pa ih se sada prisjećaju ili drugi, roditelji/djeca koji za to nijesu imala priliku?

Reakcije su sjajne od svih, koliko sam imala prilike da ispratim. Jedino je bilo par žalbi na kvalitet snimaka, sa čim se slažem, ali u pitanju su starije predstava i, nažalost, to su jedini dostupni snimci.

Kako pristupaš igranju za djecu, koliko se razlikuje u odnosu na nastup pred zrelijom publikom (zrelijom u kontekstu godina)?

Djeca te dočekaju kao rok zvijezdu! Pred početak predstave ugasi se svjetlo i krene vrisak, kao pred neki veliki koncert... (smijeh).

Taj mi osjećaj sada najviše nedostaje. Na kraju nas dosta njih sačeka ispred sale, upoznamo se, popričamo, fotografišemo se. Zabavno je. Ovo jeste najljepši posao na svijetu. Izgleda da će nas ova velika pauza podsjetiti na to i naučiti da opet cijenimo sve lijepo što nam naša profesija donosi. Ima i ružnih stvari, da ne ispadne da je sve idealno, ali trenutno je previše ružnog oko nas, pa mislim da je bolje da misli fokusiramo na lijepo.

Šta je tebi najprivlačnije kod pozorišta kao umjetnosti, kako ga doživljavaš, što kao glumica, što kao gledalac?

Emocija, adrenalin, sloboda, snaga... Razmjena. I sa scene i iz publike iste stvari poštujem i volim. Mi često zaboravimo da budemo samo gledaoci, nažalost. Voljela bih da umijem da odvojim to stalno, ali nekad nije moguće.

U ovim okolnostima, kako provodiš slobodno vrijeme kod kuće?

Čitam, kuvam, trudim se da gledam sve što nam je dostupno sad, a što me zanima. Pripremala sam malu porodičnu radionicu za Gradsko pozorište i našu publiku. U pitanju je izrada lutaka zijevalica za pravljenje mini porodične predstave. Prijatno sam se iznenadila reakcijama, pa sam motivisana da pripremim još sličnih radionica i ovih dana razvijam ideje. Dezinfikujem sve oko sebe, pitam se da li pretjerujem ili ne... Čitam članke o situaciji u našoj i drugim zemljama, trudim se da ne paničim... Gledam da pomognem kome mogu koliko god mogu.

Simić sa lutkama
Simić sa lutkama(Foto: Igor Milić)

Kako bi ti opisala svu ovu situaciju u kojoj se trenutno nalazimo?

Pa, očigledno je da smo udarili glavom u plafon. Davno smo prestali da poštujemo prirodu i jedni druge. Ovako nešto je vjerovatno bilo neizbježno. Pitanje je gdje će nas ovo odvesti. Ja se nadam da će nas naučiti da budemo malo ponizniji pred prirodom. Ona nama treba, mi njoj očigledno ne. Na osnovu toga, trebalo bi da prestanemo da joj budemo nepodnošljivi paraziti i da način života i našu ulogu u svijetu promijenimo iz korijena.

Da li bi nešto dodala za kraj razgovora?

Trenirajmo strpljivost, disciplinu i solidarnost. U međuvremenu, ako postane prenapeto vrištite sa prozora/balkona, računam da vas u ovim ludim vremenima niko neće osuditi zbog toga (smijeh).

Iskoristila bih priliku da izrazim poštovanje i zahvalnost medicinskim radnicima. Nadam se da se njihova uloga i važnost neće zaboraviti jednom kada sve ovo prođe.

Hvala veliko svim ljudima koji i dalje rade kako bi se život, koliko - toliko, normalno odvijao u ovim okolnostima!

Kad je igračka uspjeh i uspomena za cijeli život

Ne mogu a da ne spomenem tvoje lutke - Krpenke... Niz je pitanja... Da li sada možda imaš više vremena za njih, koliko su one zapravo zahtjevno, koliko truda ište jedna lutka, da li se to “isplati” kod nas?

Trenutno ih ne izrađujem jer već imam mnogo njih koje sam pripremila za Sajam suvenira koji je otkazan, kao i sve slične manifestacije. Izrađujem ih sa mamom, iz zadovoljstva i potrebe da radim nešto kreativno, a drugačije od mog posla. U finansijskom smislu ne isplati se previše, jer sam ja, da se ne lažemo, nikakav menadžer. (smijeh)

To što zaradim uglavnom potrošim na nove materijale. Ali znači mi što sad veliki broj djece, ali i odraslih ima naše lutke. Nije previše komplikovana izrada, samo treba vježbe i strpljenja. Mislim da one mogu biti lijep primjer kako kod kuće možeš da napraviš igračku i koliko ćeš da je cijeniš jer si svjestan svakog koraka i prepreke sa kojom se suočavaš da bi se došlo do tog rezultata. Onda je ta igračka uspjeh, izvor kao i rezultat kreativnosti, a istovremeno i uspomena za cijeli život.

Simić sa lutkama
Simić sa lutkama(Foto: Igor Milić)

Preporuka: FB stranica “Cirque du Soleil” i dokumentarci

Kako je mnogo toga postalo dostupno, šta bi bila tvoja preporuka za publiku, čitaoce?

Mislim da svako treba da odabere prema sopstvenim afinitetima. Toliko toga je dostupno sad, što dobrog što lošeg... Mislim da valja dozirati dnevni unos loših vijesti kako ne bismo stvarali sebi besmislenu tenziju. Treba biti informisan, svjestan situacije, ali vidjeti kolika je i kakva naša uloga u svemu. Trenutno sve što se traži od nas je da ne umanjujemo ozbiljnost problema, da ne izlazimo, budemo strpljivi, odgovorni, disciplinovani... Mislim, ne tvrdim da sam u pravu, samo biram takav pristup, da treba da uradimo sve što je do nas, a da ostatak prepustimo onima čiji je to zadatak. Ne mislim da društvo treba da bude gluvo i nijemo na loše postupke, naprotiv, treba da ukaže na njih. Ali, isto tako treba da gledamo da svaku prepreku okrenemo u našu korist, kako - ne znam, to je na svakome od nas da vidi.

Ipak, evo jedna preporuka - zapratite na Fejsbuku stranicu “Cirque du Soleil”, za mene su oni izvor sreće i inspiracije. Trenutno imate prvi specijal u trajanju od sat vremena, u pitanju su segmenti iz tri fantastične predstave (“Kurios”, “O” i “Luzia”). Preporučila bih i gledanje dobrih dokumentarnih filmova. Makar meni to najviše prija ovih dana.