Između sjećanja i zaboravljanja

Susan Sontag je svojevremeno rekla: „Da li je književna veličina i dalje moguća? Kako bi uzvišeni književni poduhvat trebalo da izgleda? Jedan od rijetkih odgovora predstavlja djelo V. G. Zebalda“
581 pregleda 0 komentar(a)
V. G. Zebald, Foto: Concrete
V. G. Zebald, Foto: Concrete

“Campo Santo“ testamentarna je zbirka od šesnaest eseja V. G. Zebalda, jednog od najboljih i najpronicljivijih autora našeg doba. U knjizi su prisutne sve njegove prepoznatljive teme - moć sjećanja i lične istorije, veze između slika u umjetnosti i života, prisustvo duhova u mjestima i predmetima. Izdavači Zebaldove knjige su zrenjaninska Agora i Kulturni centar Novog Sada, a prevodilac je Sanja Karanović.

Sredinom devedesetih, nakon objavljivanja “Saturnovih prstenova“ Zebald je počeo da piše knjigu o Korzici, ali ju je onda stavio na stranu jer se okrenuo pisanju eseja i radu na romanu “Austerlic“. Četiri pojedinačna teksta o Korzici su prvi put sabrani u knjizi „Campo Santo“ i uređeni prema sljedećem rasporedu: „Mali izlet u Ajačo“, „Campo santo“, „Alpi u moru“ i na kraju minijatura „La cour de l’ancienne école“. Tekstovi zajedno čine jedan ipak nepotpun spektar koji ne može do kraja da predoči svu slikovitost nedovršene knjige, ali ovako sabrani zasebni djelovi svakako se pojavljuju u novom svjetlu i obasjavaju jedni druge. U „Malom izletu u Ajačo“, Zebald obilazi Napoleonovo rodno mjesto i razmišlja o nagovještajima budućnosti tog velikog čovjeka u njegovom djetinjstvu. Inspiriran italijanskim grobljem, „Campo Santo“ je sanjarija o smrti, koja polazi od nečitkih natpisa, veličine i ukrasa nadgrobnih spomenika i razvija se sve do krvlju natopljene legende o Svetom Julijanu.

U Zebaldovoj zaostavštini, koja još uvijek nije u potpunosti proučena i sređena, nema drugih književnih radova iz posljednjeg perioda stvaralaštva. Korzički projekt je posljednje, nezavršeno djelo pisca čiji se život prerano okončao. Četiri odlomka odaju počast mediteranskom ostrvu Korzici, kroz elegično tekstualno tkanje između prošlosti i sadašnjosti.

Drugi dio ove knjige pokazuje drugu piščevu stranu: Zebalda esejistu i kritičara. Dvije Zebaldove zbirke eseja o austrijskoj književnosti, „Opis nesreće“ i „Jeziva domovina“ već su ranije objavljene na njemačkom jeziku. Kao i nešto kasnije napisane knjige „Konak u seoskoj kući“ i „Vazdušni rat i književnost“, uz jedan esej o Alfredu Anderšu, koji je izazvao mnogo kontroverzi. Razvoj, koji je očit u ovim knjigama, odražava se i u trinaest hronološki poređanih eseja ove knjige.

Ovi eseji, kako u pogovoru napominje urednik ove knjige Sven Majer, su prethodno bili objavljivani u naučnoj periodici, književnim časopisima i kao feljtoni, a sada su prvi put objavljeni kao zasebna knjiga. Rani naučni tekstovi - onaj najstariji, o Handkeovoj drami „Kaspar“, napisan je 1975 - nagovještavaju Zebaldovo interesovanje za pisce (Peter Vajs, Žan Ameri) i teme (uništenje, tugovanje i sjećanje), kojima će uvijek iznova da se bavi u svom književnom radu, i koji će omogućiti da se prepozna razvoj njegove stilske individualnosti.

Tek kasniji eseji - o Ernstu Herbeku, Vladimiru Nabokovu, Francu Kafki, Janu Peteru Tripu i Brusu Četvinu - koji nastaju od devedesetih godina, istovremeno sa Zebaldovim proznim djelima „Vrtoglavica“, „Iseljenici“, „Saturnovi prstenovi“ i „Austerlic“, konačno će se osloboditi fusnota, zbaciti balast naučnih referenci i umjesto toga naglasiti tipično zebaldovski ton.

Zebald u esejima takođe ispituje kako djela Gintera Grasa i Hajnriha Bela otkrivaju „ozbiljne i trajne deformacije u emocionalnom životu“ poslijeratnih Njemaca, kako se Kafkino zanimanje za prisustvo duhova među smrtnicima odražava i u Zebaldovom pismu, te kako književnost može predstavljati pokušaj restitucije za nepravde stvarnog svijeta.

U esejima „Moments musicaux“ i „Pokušaj restitucije“, koje je iskoristio kao svoje govore prilikom otvaranja Operskog festivala u Minhenu i štutgartskog Literaturhausa 2001. godine, esejista se više ne može razlikovati od pisca. U svom pisanju Zebald konačno ostvaruje ono što je izjavio u intervjuu sa Zigrid Lefler još 1993. godine: „Moj medijum je proza, a ne roman.“ Na kraju ove knjige nalazi se Zebaldov govor povodom prijema u članstvo Njemačke akademije za jezik i pjesništvo. Tu nam govori o svom snu u kome je i on, kao nekada i Johan Peter Hebel, „razotkriven kao izdajnik svoje zemlje i prevarant“, te da zbog takvih zebnji, kako kaže, prijem u Akademiju smatra kao „neočekivanu potvrdu legitimiteta“. Jedan drugi, možda ne tako neočekivan i svakako ništa manje častan oblik legitimnosti je prihvatanje Zebaldovih knjiga među širokim krugom čitalaca, kao i ozbiljnost s kojom se pristupa raspravi o njegovoj misli.

O Zebaldovom djelu američka spisateljica Susan Sontag je svojevremeno rekla: „Da li je književna veličina i dalje moguća? Kako bi uzvišeni književni poduhvat trebalo da izgleda? Jedan od rijetkih odgovora predstavlja djelo V. G. Zebalda.“

Zebaldovo stvaralaštvo se velikim dijelom temelji na temi sjećanja i zaboravljanja (bilo ličnog ili kolektivnog). Istrajno je ispitivao ulogu pamćenja i skriveno prisustvo prošlih događaja, kao i raznovrsne načine na koji se oni nahode u temeljima ljudskog života. U jednom od svojih posljednjih intervjua na pitanje novinara da li književnost igra posebnu ulogu u sjećanju odgovorio je: „Moralna suština književnosti tiče se upravo čitavog tog pitanja sjećanja. Čini mi se da je jasno da oni koji nemaju sjećanje imaju daleko veću šansu da vode srećne živote. No to je nešto od čega se nikako ne može pobjeći: naš psihološki sklop je takav da težimo osvrtanju za sobom. Sjećanje će se, čak i ukoliko ga i potisnemo, vratiti i oblikovaće nam život. Bez sjećanja ne bi bilo nikakvog pisanja.“

Vinfrid Georg Zebald (1944, Vertah, Njemačka - 2001, Norfok, Engleska), bio je njemački pjesnik, romanopisac, esejista i profesor književnosti. Studirao je njemački jezik i književnost u Frajburgu i Mančesteru. Od 1970. predavao je na Univerzitetu Istočne Anglije u Noriču u Engleskoj. Profesor evropske književnosti postao je 1987. godine. Od 1989. do 1994. bio je prvi upravnik Britanskog centra za književno prevođenje. Najvažnija djela su mu: „Vrtoglavica“, „Iseljenici“, „Saturnovi prstenovi“, te posthumno objavljeni „Austerlitz“. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući književnu nagradu za fikciju Los Anđeles tajmsa, Berlinsku književnu nagradu, Nagradu „Literatur Nord“, Nagradu „Hajnrih Bel“ grada Kelna, Hajneovu nagradu i Bremensku književnu nagradu. Predviđali su mu i Nobelovu nagradu za književnost, ali je nije dočekao jer je stradao u saobraćajnoj nesreći u pedeset sedmoj godini života. U martu 2002. posthumno mu je dodijeljena Nagrada Nacionalnog udruženja književnih kritičara.

Bonus video: