Arhitektura sjedinjenog vremena - Vijesti.me
SLIKE ALDEMARA IBRAHIMOVIĆA

Arhitektura sjedinjenog vremena

Ova umjetnost potiče iz osobenog doživljaja svijeta, ma kakva njegova podloga bila. Stoga je Ibrahimović umjetnik koga razumiju i koji odlično razumijeva svijet oko sebe

Aldemar Ibrahimović
Aldemar Ibrahimović (Foto: osvrt.me)

Čovjek si u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

Prostor vremena

U kojem se nalazim

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra.

(Mehmedalija Mak Dizdar)

Reprezentativna izložba Aldemara Ibrahimovića u Modernoj galeriji istinski je praznik umjetnosti u Podgorici. 

Ne samo zbog brojnih poklonika njegovog slikarstva, i ne samo zbog činjenice da ovaj slikar zavrijeđuje veću pažnju kritičke javnosti, već i zbog toga što je njegovo stvaralaštvo univerzalnog karaktera. 

Odakle god da se posmatra, plijeni svojom posebnošću. Dostupno je ono, i duboko, ne treba ga previše obrazlagati, a opet nudi mnoštvo tumačenja.

Prateći cjelokupno stvaralaštvo Aldemara Ibrahimovića možemo konstatovati da je on umjetnik duboke kontemplacije i misaonog traganja, koji svoje slikarske vizije - dokumente jednog jedinstvenog svjetonazornog smisla, problematizuje preko lirskog pejzaža i asocijativnih refleksija naturalno - zavičajnih motiva. 

No, ta prostorna odrednica je opšta, nikad lokalna, nikad svedena. Ova umjetnost potiče iz osobenog doživljaja svijeta, ma kakva njegova podloga bila. Stoga je Ibrahimović umjetnik koga razumiju i koji odlično razumijeva svijet oko sebe.

Vrijedno je napomenuti da je za ovu priliku načinjen izbor radova naslikanih u posljednjoj deceniji. Oni prikazuju osebujnost likovnih predstava kojima se slute zaboravljena prostranstva umjetnikovog vatana. Taj redukovani urbani pejzaž sa prizvucima pastoralnog svojevrsni je neposredni vertikalni uzor putem kojeg umjetnik prikazuje rascjep svijeta u vremenu.

Umjetnost Aldemara Ibrahimovića karakteriše duh nadvremenosti, udaljavanja od stvarnosti, dalekih reminiscencija, koje umjetnik postiže upotrebom specifičnog likovnog jezika. 

Najprije to čini smjelim kompozicionim rješenjima u kojima se primjećuje postupak preobražaja lirskog pejzaža u apstraktne oblike, a čijom se ikonografskom sintezom rađa univerzum novih intuitivnih značenja. 

"Košmar" 2019.(Foto: Privatna arhiva)

Jer, ni jedan element na slici ne nastupa suvereno, sve je u službi stilema koji podražavaju metafizičku otvorenost slike.

To propitivanje forme i izraza, kojim umjetnik naročito vlada, u interesu je semiotičkog i duhovnog sadržaja. Uostalom, otvorenost je ključna odlika umjetnikovog stvaralaštva.

Ademarovo slikarstvo po svom duhu je neoromantičarsko. 

Prikazi čardaka, teških drvenih kapija sa glomaznim krilima i usukanim alkama, prikazi trave i planinskih obronaka, međutim, integrišu i izvorne umjetnikove norme egzistencijalno - psihološke prirode.

Nose sa sobom atmosferu jednog duboko tragičnog puta ovdašnjih etnosa. 

Samo se društveno - istorijskim razlozima može objasniti ranjivost, sjeta i nostalgija koje prožimaju ova djela, a koji se odnose na odlazak i opraštanje od zavičajnog ognjišta. 

Ta sjeta ne napušta ove pejzaže ni u najvedrijim kolorističkim prikazima. 

Ona je sveprisutna kao opominjuća sumnja da će vedrina mediteranskog sunca (čitljivog u punoći napuljske žute koja nosi impresije boravka i života u Grčkoj), utonuti i uzmaći pred višom tragičnom svjetlošću. 

Ovi epiteti “zaslađenog otrova” prisutni su na svim njegovim djelima, zamrznuti u apsurdnom repriziranju meta-stvarnosti. Onda su i životi, i gradovi, i osjećanja - tek reprize, koje u umjetnikovoj obradi žive i traju jedinstvenim jezikom.

Ta slaganja gradova, to nizanje kuća, upućuje da je život svugdje isti, tegoban i prolazan. Nijesu to samo urbane spavaone, niti drevni čardaci, nego mjesta gdje se živi, odnosno nestaje. 

To je osnovna tema umjetnosti. A sudbina čovjeka je u njenom centru.

Naratorski bol čini da prikazi najfinijeg lirizma i živosti bivaju preobraženi i oplemenjeni, ujedno i pročišćeni, pokazujući put ka ikonologiji koja se oslanja na pomenutu egzistencijalno-psihološku potku. 

Na posljednjim Aldemarovim djelima prisutna je angažovanost i interesovanje za teme globalnih migracija. 

Istraživanjem ovih tema njegovo slikarstvo postaje sve aktuelnije, a istorijski obrasci vezani za kontekst našeg područja usmjeravaju se ka tragediji savremenosti - ujedno i usudu svijeta u kojem vrijeme teče najdaljom prošlošću (Giambattista Vico).

Ibrahimović je jedan od onih umjetnika koji svjedoče da se tihošću i skromnošću može napraviti vrijedan umjetnički red. 

Od onih koji nam vraćaju vjeru u izvore umjetnosti. Njegova izvornost nije samo u posvećenosti zavičaju i temama, nego i u odnosu prema svijetu. 

Nekadašnjem i sadašnjem. 

A opus Ibrahimovića je upravo stapanje boja i misli, spajanje vremena. Konačno, umjetnik, kome je cio stvaralački opus vezan za zavičaj, svojim djelom nam pokazuje kako oživjeti prostore vremena kojima pluta kameno uspavani svijet. 

Od umjetnosti i ne treba tražiti više.

(Autorka je teoretičarka savremene umjetnosti)