Atanacković: Danas je na djelu mediokritetska izopačenost - Vijesti.me
DOBITNIK NINOVE NAGRADE SE PREDSTAVIO BUDVI

Atanacković: Danas je na djelu mediokritetska izopačenost

Svoj nastup Atanacković je počeo čitanjem odlomka iz nagrađenog romana “Luzitanija”, a novu knjigu “Čovek bez jezika i druge priče”, kako je izjavio, objavio je njegov isti izdavač, kuća “Besna kobila”. Riječ je o zbirci 26 kratkih priča, od kojih su neke nastajale u dugom vremenskom periodu, čak više od 15 godina

Dejan Atanacković
Dejan Atanacković (Foto: Grad teatar)

Prošlog ljeta, vizuelni i multimedijalni umjetnik Dejan Aatanacković gostovao je na Trgu pjesnika kao laureat NIN-ove nagrade za roman “Luzitanija”, ali i kao primjer onog rijetkog ekscesa da neko ko nije etablirani pisac dobije jednu od najprestižnijih književnih nagrada u regionu već svojim prvim, debitantskim romanom.

Ovog ljeta, Atanacković se predstavio kroz umjetnosti kojima pripada, pa je promocija njegove nove knjige “Čovek bez jezika i druge priče”, koncipirana kao performans, pokazala brojnoj publici koja se okupila na budvanskoj pjaceti i jedan drugačiji doživljaj književne večeri - kao dijalog riječi, žive muzike u izvođenju poznate violinistkinje i kompozitorke Manje Ristić, video rada (crno-bjelih slika koje su promicale na monitoru), i zvuka.

Svoj nastup Atanacković je počeo čitanjem odlomka iz nagrađenog romana “Luzitanija”, a novu knjigu “Čovek bez jezika i druge priče”, kako je izjavio, objavio je njegov isti izdavač, kuća “Besna kobila”. Riječ je o zbirci 26 kratkih priča, od kojih su neke nastajale u dugom vremenskom periodu, čak više od 15 godina.

Atanacković je upoznavao publiku sa raznim junacima koji se nalaze u začudnim situacijama - zaboravljenim umjetnicima, dobrim susjedima, putnicima, ljubavnicima, dvojnicima…, sa njihovim fragmentima života protkanih humorom, zagonetkama i neočekivanim obrtima, kroz priče “Saopštenje”, “Fragmenti”, “Pogodno ogledalo”, “Roberto i Vinčenca”, “Povoljan vetar”, “Neobični slučaj”…, koje je čitao. Ono što povezuje sve te likove, kako smo mogli da čujemo iz ovih priča, jeste osjećaj neprilagođenosti, nepripadanja, nestajanja, ali i velika žudnja za ponovnim nalaženjem ljudskosti, bliskosti, ljubavi, životne ljepote i onih malih, sitnih, jednostavnih vrijednosti koje su ljudi izgubili u pokušaju razumijevanja “velikog svijeta” i njegovog surovog dikatata.

Poslije zvaničnog programa, zamoljen da prokomentariše svoj nastup i ko je za njega, zapravo, čovjek bez jezika, Atanacković je rekao da se kroz ovu vrstu rada, kroz performans, vratio na nešto što je njegova izvorna umjetnost.

“A moja izvorna umjetnost ima veze sa videom, sa performansom, isto tako i sa pisanjem, i za mene je svaka prilika da povežem te različite medije, različite oblike umjetnosti, izuzetna privilegija. Zahvalan sam organizatorima Grada teatra zato što su me pozvali da svoju knjigu predstavim na ovaj način - rekao je Atanacković, koji je na univerzitetskim programima u Firenci predavač iz oblasti vizuelne umjetnosti i kulture, saradnik sa firentinskim Muzejom prirodnih nauka (na predmetu Body Archives, posvećenom istoriji predstava ljudskog tijela), a u Beogradu, uz podršku Muzeja savremene umjetnosti, vodi Drugi pogled (inicijativa za nove narativne tokove kroz javni rad beogradskih alternativnih vodiča).

Čovjek bez jezika je, za njega, jedna neprilagođena osoba, ona koja nema šanse da bude prilagođena.

“To je čovjek koji konstantno teži iščezavanju, nestajanju, ako već nije nestao. Istovremeno je to osoba koja se traži, koja se udvaja, koja sreće svog dvojnika. Naravno, čitaoci će svakako kroz priče posumnjati da je tu i tamo u pitanju neki alter ego samog autora. I neće u tome pogriješiti. Neke od priča u ovoj knjizi su i relativno skoro nastajale, i kada sam pravio nekakav izbor i tražio nit koja će ih povezati, ustanovio sam vrlo neočekivano da sve njih povezuje jedna tema gubljenja, traganja, traženja, čak i taj neki moto knjige na početku ukazuje da se negdje nešto traži, nešto što je izgubljeno, sićušno, i čemu se najlakše gubi trag. Zato se ta tema traženja ispostavila i kao osnovna u knjizi “Čovek bez jezika”.

Za razliku od “Luzitanije”, koja je, kako je istakao, u osnovi politički roman, jedna politička alegorija koja se naizgled bavila nekakvim istorijskim temama, a zapravo je govorila o našoj sadašnjosti i nekoj bliskoj prošlosti, ona se na prvi pogled dosta razlikuje od “Čoveka bez jezika”.

Sa Trga pjesnika(Foto: Grad teatra)

“Mora se, međutim reći, da je i ‘Luzitanija’ jedno stecište isprepletanih puteva mnogih neprilagođenih, mnogih drugih i drugačijih ljudi i njihovih sudbina, a u njihovim alegorijama ludila krije se i njihova neobična ljudskost, jer svi mi živimo u društvima koja nam ne odgovaraju, koja nas tlače, koja čine da se građanin ne osjeća kao dio svog grada, kako se ja trenutno osjećam u Beogradu koji se uništava pred našim očima. I zato smo svi mi ti ludaci, ti neprilagođeni ljudi, koji negdje ne uspijevaju da pronađu ono što predstavlja nekakvu njihovu prošlost, i konkretno se suočavaju sa zatiranjem sopstvenog identiteta. Naravno, tome se staje na put organizovano, i tome se mora stati na put, i to je nešto čemu se ja nadam da ćemo imati prilike da vidimo u narednim mjesecima kao jasan politički program u Srbiji”, rekao je Atanacković, koji živi na relaciji Beograd - Firenca.

I mada u pričama “Čovek bez jezika” nema politike, kroz žudnju njenih junaka da pronađu te izgubljene životne vrijednosti koje su nestale, ipak se osjeća jedan bunt prema okolnostima i društvu koje obezvrijeđuje ljudskost, empatiju, istinu, ljubav, dobrotu..., bunt prema tom osjećanju neprilagođenosti, odstranjenosti i gubljenja. O tome Atanacković kaže:

“Bunt se može na različite načine ispoljavati. Naravno, za razliku od ‘Luzitanije’ koja je konkretno zamišljena da bude jedna politička alegorija koja se bavi vrlo konkretnim temama naše sadašnjosti, iako se pravi da se bavi istorijom, nova knjiga zaista nema tih tema koje se direktno tiču analize neke naše političke situacije ili vremena. Ali, ona se svakako bavi onim što živimo. Po mom mišljenju, čovjek se danas na razne načine može usprotiviti onome što predstavlja vlast, sistem. To je gotovo nemoguće neučiniti, samim tim što se čovjek izražava iskreno, sa jednom namjerom da govori o svom vremenu, da govori iz lične perspektive, iz svog iskustva, istovremeno se i suprotstavlja jednoj izopačenosti mediokritetskoj, koja vlada na ovim prostorima. Ja zaista doživljavam sredinu iz koje dolazim kao jednu uzurpiranu sredinu, sredinu u kojoj vlast otima i uništava sve ono što su urbane, građanskevrijednosti, plasirajući istovremeno banalnost i vulgarnost kao poželjne, afirmativne modele ponašanja i življenja, i stvarajući ambijent za to”, kaže Atanacković.

Otimaju gradove od građana

Ono čemu Dejan Atanacković nikako ne može da se prilagodi i što najteže doživljava jeste jedna očigledna situacija otimanja grada od građana.

“To se danas vidi više nego ikada. Mi smo prolazili kroz različite vlasti, kroz vrlo destruktivne vlasti koje su nas uvele u rat protiv čitavog svijeta, a u suštini imamo i danas tu istu garnituru ljudi na vlasti i njen podmladak, ono što je predstavljalo sve najgore u srpskoj politici devedesetih godina. Puleni tri partije koje su uništavale zemlju zauzeli su ključne pozicije u Srbiji, a slično se dogodilo i u regionu. Sada imamo jednu apgrejdovanu, unaprijeđenu verziju istih vlasti iz devedesetih godina, i vidimo da je tu došlo do dodatnog pervertiranja svega onoga što je bilo prostaštvo, vulgarnost, populizam, zlo. A to je zlo koje i vizuelno, arhitektonski, ne samo politički, grabi i otima gradove od građana, uništavajući pri tom sve ono što predstavlja urbanu, građansku, civilizacijsku tradiciju u onom najboljem i najširem kontekstu”, ističe Atanacković.