Azbuka života Miroja Vukovića

Promocija zbirke poezije “Govor trava” biće upriličena večeras u Podgorici
1048 pregleda 0 komentar(a)
Vuković, Foto: Privatna arhiva
Vuković, Foto: Privatna arhiva

Promocija zbirke poezije “Govor trava” Miroja Vukovića biće upriličena večeras u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u 19 časova. O knjizi će govoriti prof. dr Vuk Cerović, Veselin Brnović i autor. Medijator večeri je pjesnikinja Vjera Bojanić, a stihove će govoriti Milutin Grgur.

U razgovoru za “Vijesti”, pored toga što najavljuje književno veče, Vuković dodaje i da će uskoro biti obajvljena još jedna zbirka njegove poezije, kao i roman.

Iako je zbirka “Govor trava” definisana kao namijenjena mlađim čitaocima, Vuković ističe da su teme i poruke univerzalne, na šta su ukazali i kritičari i raniji čitaoci.

“Ja sam veoma zadovoljan kako su kritičari i čitaoci reagovali na ovu zbirku. Oni joj daju veći značaj. Zbirka ima univerzalnu poruku, ali je tako i osmišljena”, priča Vuković i dodaje da se u njegovom stvaralaštvu pronalaze tri kruga poetskog stvaralaštva.

“Prvi krug je vezan upravo za govor trava. Čovjek koji izlazi u okruženje kada napušta svoj rodni prag, prvo sa čim se susreće je livada. Preko te livade i njenih trava je išao i moj put u život. Možda nijesam bio svjestan kad sam pisao, ali kasnije sam obratio pažnju - u knjizi je zastupljeno 30 trava (od nježnog kukurijeka, visibabe, jagorčevine, do koprive, čička i drugih - kao opomena). Zbirka broji isto toliko pjesama, a kasnije sam shvatio da se to poklapa i sa azbukom koja ima 30 slova. To bih onda nazvao i mojom azbukom života. Drugi krug mog pjesništva, ko pažljivije prati moju poeziju može i sam zaključiti, vezan je za toponime mog zavičaja, što se nadovezuje na trave, jer su toponimi drugi korak, onaj dalji nakon livada... Treći krug je suština mog književnog stvaralaštva - ‘Tara’ i roman “Ja - Tara” koji je doživio i peto izdanje, odlično prihvaćen među kritičarima... Tara je čudesna rijeka, izazovna, upozoravajuća sa svom svojom snagom i nesputanošću. Tara je taj izazov života sa kojim se treba uhvatiti u koštac”, objašnjava Vuković.

On kaže da u njegovom pisanju i stvaralaštvu uvijek postoji namjera, tema, pa i težnja ka određenom sadržaju, ali sve ostalo prilikom realizacije kod Vukovića nije plan i ne može biti.

“Vodi me neka vizija, imaginacija, nedefinisana snaga koja me upućuje i definiše moj literarni stvaralački opus. Sa druge strane, ne bih to nazvao zanosom, jer sam prilično oprezan kad se prihvatim neke teme. Dešava se da me ponesu emocije, ali je česšće da sam prepoznam šta želim da prenesem na čitaoce”, kaže on.

Vuković je svoje stvaralaštvo započeo upravo poezijom, a prve pjesme su mu objavljivane u časopisima još 1967. godine. Nakon toga se posvetio prozi i pisanju romana. Do sada je objavio četiri, a kritičari kao peti njegov roman broje i zbirku priča „Ram za priču o Jakovu”.

“Ja sam svoj stvaralački krug počeo zbirkom poezijom. Međutim, skoro trideset godina ja nijesam mogao da pišem pjesme. Do skoro nijesam vraćao poeziji i tek sam prije par godina osjetio da su mi se otvorila neka vrata. Tako je nastala još jedna zbirka koja je nedavno otišla u štampu i trebalo bi da bude objavljena tokom godine. Ako se “Govor trava” definiše kao univerzalna poezija, onda nova zbirka donosi ozbiljnu poeziju”, najavljuje Vuković.

On otkriva da bi naredne godine trebalo da bude objavljen i jedan roman, koji mi je spreman. Od njega očekujem dosta, iskreno. Mislim da ću se time vratiti svijetu proze, u kojem se ja, zapravo, i najsigurnije osjećam. To je moja književna suština, rekao bih”, zaključuje Vuković.

Za kraj razgovora za “Vijesti” on poručuje da se književnom stvaralaštvu posvećuje malo pažnje, a da upravo umjetničko stvaralaštvo kulturno biće jednog naroda.

“Knjiga i književnik su suština kulturnog i duhovnog bića jednog naroda, zemlje... Stvaralaštvu se posvećuje malo pažnje, malo sredstava, a time se siromaši i sopstveno kulturno stvaralačko biće koje mora nastaviti da živi. Mi smo svi smrtni, ali je samo stvaralaštvo ono što ostaje nakon nas. Vrijeme je najbolje rešeto i ono će dati najbolju procjenu šta je vrijedno, a šta nije”.

Nezadovoljan izdavaštvom, zahvalan kritičarima

Vuković dodaje da su u posljednje vrijeme sve češće komplikacije prilikom izdavanja djela.

“Izdavači su se sveli na to da dobiju sve gotovo, čak i da se obezbijedi štampanje knjige, a oni samo da daju legitimitet... Veoma malo se trude da predstave knjigu, sve je spalo na pisca koji treba da napiše knjigu, obezbijedi recenzije, pripremi knjigu za štampu, finansira štampanje... Time sam veoma nezadovoljan i razočaran, ali čovjek ne može da odustane od pisanja, uvijek ga nešto goni da stvara. Sa druge strane, veoma sam zadovoljan kritikama sjajnih kritičara koji su pisali o mojim djelima”, navodi on.

Miroje Vuković rođen je 1946. godine u Brijegu, kod Šćepan Polja u Pivi. Završio je studije jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je više zbirki poezije, nekoliko romana, piše pripovijetke... Objavio je studiju “Lirsko u Luči mikrokozma”, monografiju “Tara” I knjigu kritika “Pisci, knjige, zapisi”... O njegovom književnom djelu objavljeno je 107 kritičkih tekstova 65 autora u zborniku pod nazivom „Ogledalo vremena” (2012).

Bonus video: