Crnogorski pakao, crnji od Danteovog - Vijesti.me
O IDEOLOGIJI BOŽIĆNOG USTANKA 1919. I CRNOGORSKE OSLOBODILAČKE GERILE (1919-1934)

Crnogorski pakao, crnji od Danteovog

Ustanak je podignut sa namjerom da se Crna Gora oslobodi faktičke vojne okupacije srpske vojske, te da Crna Gora kao punopravan državno-pravni subjekt stupi u jugoslovensku konfederaciju

Ubijeni crnogorski gerilci, Blagoje Vučić, Ilija Lakićević, iMarko Miljanić
Ubijeni crnogorski gerilci, Blagoje Vučić, Ilija Lakićević, iMarko Miljanić (Foto: Pinterest)

Mnogo istorije, kod nas i širom globusa, sadržano je i ispričano u literaturi. Kada se to tiče Crne Gore, među onima koji su se bavili fenomenom Božićnog ustanaka (1919) i komitskog pokreta (1919-1934) posebno mjesto zauzima djelo akademika CANU i izvornog crnogorskog suvereniste, književnika Jevrema Brkovića. Njegove “Komitske balade” su literarni, poetski prikaz i emanat istorijskih činjenica o otporu i stradanju Crnogoraca u odbrani Crne Gore od velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore 1918. godine.

Komitske baladeKomitske balade

“Komitskim baladama” akademik Jevrem Brković pokazao je i potvrdio da je u modernoj književnoj i društevnoj povijesti Crne Gore najznačajniji i nauspjeliji književnik u istoriografiji i istoričar u književnosti, te da njegova djela (primarno “Komitske balade” i “Monigreni”) na književni način prezentiraju, pouzdano, istorijske činjenice i dokaze o surovoj i tragičnoj sudbini Crne Gore, nakon bespravnog uništenja njene državne samostalnosti 1918. godine. Jevrem Brković je ovim djelima potvrdio i ovaplotio težnju i masimu da kako se uspješno može, na osnovu dokumenata i vjerodostojno, a na književno superioran način, ispričati priča o tragediji mnogobrojnih Crnogoraca, koji su svjesno stradali da bi odbranili Crnu Goru.

Božićni ustanak crnogorskog naroda podignut je 6. januara 1919. g. po julijanskom, odnosno, 24. decembra 1918. g. po gregorijanskom kalendaru. Politički imao je konkretan i jasan cilj da se ponište odluke tzv. podgoričke skupštine od 26. novembra 1918. o nelegalnom i nelegitimnom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji i detronizaciji kralja Nikole i dinastije Petrović-Njegoš s vladarskog prijestola Crne Gore.

Ustanak je podignut sa namjerom da se Crna Gora oslobodi faktičke vojne okupacije srpske vojske, te da se odbrani i afirmiše crnogorska državna nezavisnost i da Crna Gora kao punopravan državno-pravni subjekt stupi u jugoslovensku konfederaciju, u kojoj bi imala ravnopravan status sa ostalim njenim konstituentima i sačuvala svoj individualitet i identitet.

Crnogorski ustanak 1919. godine želio je skrenuti pažnju međunarodne javnosti i velikih sila saveznika, pobjednika u ratu (Antante) uoči i tokom zasijedanja Versajske (Pariske) mirovne konferencije (1919-1920) na crnogorsko pitanje, odnosno, htio je ukazati na to da crnogorski narod ne prihvata sprovedenu nasilnu aneksiju Crne Gore od strane Srbije. Crna Gora je brutalnim nasiljem, a ne svojom slobodnom i suverenom voljom pripojena Srbiji i kao njen sastavni dio uključena je u KSHS.

U pismu crnogorskom komandiru Petru Gvozdenoviću (jednom od glavnih organizatora i učesnika Božićnog ustanka na području Katunske nahije i Cetinja) organizator, ideolog i politički vođa ustanka i kasniji crnogorski premijer u egzilu Jovan Simonov Plamenac je 31. (18) decembra naveo suštinu poliitčke i ustaničke borbe crnogorskih zelenaša, komita i emigranata. U tome pismu Jovan S. Plamenac navodi: “Naša je deviza: Vaspostava Crne Gore sa svim njenim suverenim atributima pa sljedstveno tome i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogorskom ustavu i parlamentarnim principima”.

Jovan S. PlamenacJovan S. Plamenac

Dakle, u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS crnogorski Dvor, Vlada u emigraciji i njihove pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su vaspostavljanje Crne Gore kao države, kao i garantovanje i primjenu prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. No, kad je postalo očigledno da od takvog jugoslovenskog ujedinjenja nema ništa, da je pobijedio velikosrpski monarhistički centralizam i unitarizam, pod egidom Karađorđevića, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti-gerilci i emigranti opredijelili su se i borili političkim, diplomatskim, propagandnim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru.

Tako kralj Nikola 1919. godine jasno poručuje: “Hoću samostalnu Crnu Goru i da se vratim u nju i ništa drugo”. Navedimo i to da je vođa Božićnog ustanka Jovan S. Plamenac na zboru 6. februara 1919. g, kojemu je prisustvovalo oko 200 Crnogoraca, u mjestu Kave kod Rima, u govoru istakao, pored ostalog: ”Braćo Crnogorci, cio narod mene je ispratio i predao mi Božju amanet, da Vam kažem pozdrave njegove, koje ću kazati u Parlamentu pred pretsjednikom Konferencije mira Vudro Vilsonom, koji nam je zagrantovao samostalnu krunu Crne Gore, koju će i dalje imat Kralj Nikola na glavi na čelu crnogorskog naroda”. Međutim, na žalost, to se nije dogodilo kako se nadao Plamenac.

Kralj Nikola IKralj Nikola I

U cilju ispitivanja stanja u Crnoj Gori, 1919. g. u nju je stigao, kao predstavnik SAD, americki obavještajni oficir i savjetnik za vojna pitanja predsjednika SAD Vudroa Vilsona major Čarls Velington Furlong (docniji pukovnik). On je imao obavezu da o situaciji u Crnoj Gori, u svojstvu šefa američke misije, na osnovu ispitivanja realne situacije u zemlji, sačini i podnese izvještaj američkoj Vladi.

Čarls Velington FurlongČarls Velington Furlong

Furlong je bio u Crnoj Gori od 6. februara do 2. marta 1919. godine. Major Furlong je 12. februrara 1919. godine u Jusuf-pašinom zatvoru, t.j. podgoričkoj tamnici “Jusovača” razgovarao i sa vojvodom Božom Petrovićem, bivšim predsjednikom Crnogorskog Senata, uhapšenim zelenaškim vođom i jednim od organizatora Božićnog ustanka.

Preliminarni izvjestaj majora Furlonga datiran je 11. marta 1919. U tom izvještaju Furlong veli da mu je vojvoda Božo Petrović rekao i ovo: ”Ja sam Kraljev rođak i služio sam svoju zemlju 40 godina - kao najbliži saradnik kralja Nikole i Prinčeva i bio ugledna ličnost u Crnoj Gori. Sadašnja vlast je odgovorna što sam ja u zatvoru. Crna Gora je uvijek bila slobodna zemlja i kao takva priznata od Evrope. Predsjednik Vilson je kazao da svim malim zemljama, uključujući i Belgiju, Crnu Goru i Srbiju, treba dati samostalnost. Svi su se Crnogorci nadali da će savezničke snage biti poslane ovdje da održavaju red i svi smo se nadali autonomiji. Mi želimo da izaberemo naš sopstveni Parlament i neka sudbinu Crne Gore odluči njen narod... Umjesto Crnogoraca ovdje su došli Srbi i donijeli mnogo novca. Dva-tri čovjeka su nazvali sebe Parlamentom i uredili da se u njemu nađu jedino ljudi koji imaju iste ideje kao i oni. Taj prvi komitet sačinjavali su dva Srbina i jedan Crnogorac: Petar Kosović, Svetozar Tomić i Janko Spasojević. Članovi bivše crnogorske Vlade nijesu bili ukljućeni ni u komitet ni u parlament... Naše pristalice većinom se nalaze u staroj Crnoj Gori. Mislim da ih ima više nego što sam spreman da kažem. Svako u Crnoj Gori smatra da su izbori bili nelegalni i suprotni zakonu zemlje i da je volja naroda falsifikovana. Srpski zvaničnici i izaslanici, koje su oni izabrali, anektirali su i okupirali Crnu Goru. Nema mogućnosti da bilo ko nešto učini, ali ima mnogo ljudi u planinama koji ne priznaju sadašnju vladu... Mi želimo konfederalnu Jugoslaviju, ali ništa se ne može uraditi dok Crnu Goru ne okupiraju Savezničke trupe Engleske, Amerike i Francuske. Mi ne želimo ni Srbe ni Italijane. Onda bi mogli da izrazimo svoje poglede slobodno. Partiju koja ima ovdje moć čine boljševici (aluzija na prevratnike bjelaše-Prim. N.A) i ona ne može zavesti red u zemlji. Oni su svi Srbi i dozvoljavaju svaku vrstu samovolje. Zemlja je siromašna i oni dozvoljavaju pljačku i otimanje. Njihovi ljudi mogu uzeti što god žele od seljaka. Mogu ubiti koga god žele i neće ih niko pozvati na odgovornost pred zakonom”. (Originalni Furlongov izvještaj nalazi se u Huverovom institutu u S.A.D. Ja posjedujem kopiju originala na engleskom jeziku i njegov prevod na crnogorski jezik).

Podsjećam na činjenicu da u teoriji države i prava i u teoriji i praksi međunarodnog javnog prava konfederacija kao oblik državnog uređenja predstavlja savez (labavu zajednicu, asocijaciju) dvije ili više suverenih, samostalnih, nezavisnih međunarodno priznatih država. Konfederacija nije država. Ona nastaje na osnovu međunarodnog ugovora kojeg potpisuju članice saveza država a koje i dalje zadržavaju svojstvo države i subjekta međunarodnog prava. One stvaraju ugovorni savez radi ostvarivanja nekih zajedničkih interesa. Odluke u konfederalnim organima donose se konsenzusom svih država članica, a svaka država članica ima pravo da odluči da jednostrano napusti savez kad god to hoće. Prema tome, zalaganje crnogorskih zelenaša za konfederalnu Jugoslaviju značilo je borbu za očuvanje državnog subjektiviteta i suvereniteta Crne Gore. Osnova ideologije i politike crnogorskih zelenaša, ideologije Božićnog ustanka, ideologije i politike crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu i mnogobrojnih emigranata bila je borba za opstanak i za obnovu nezavisnosti i suvereniteta Crne Gore i za afirmaciju istorijske posebnosti Crnogoraca.

Dalje, vojni zapovjednik u Božićnom ustanku i načelnik generalštaba crnogorske vojske u Italiji, Krsto Zrnov Popović je eksplicitan kada iz Cuca, dok je vodio gerilski rat protiv okupatora, 30. septembra 1919. piše generalnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću: ”Mi pozivamo svakoga pravoga Crnogorca koji je u inostranstvo da hita u svoju domovinu da branimo čast i ponos Crne Gore, našu egzistenciju i suverenitet koja je krvlju i mukom Crnogorskom stečena nizom šest vjekova. Ne damo nikome da je oskrnavi, ma ko i koliko bilo naših neprijatelja dok ijednoga pravoga Crnogorca ustraje”.

Krsto Zrnov PopovićKrsto Zrnov Popović

Potom, crnogorske ustaničke vođe: oficiri Petar Lekić, Vojin Lazović, Pero Vuković, Božo Bećir, Milo S. Leković i Savo Raspopović, u jednom ustaničkom, komitskom pismu iz Medove 26. januara 1920. decidirano su poručili: “Ubijeđeni u uspjeh naše pravedne stvari, gorostasno cijeneći da je čast, sloboda i nezavisnost naše domovine iznad svega, od te ideje samo smrt može nas razdvojiti i ništa drugo”. Na koncu, od posebne je važnosti navesti da velika grupa crnogorskih zelenaša, ustanika i komita iz egzila, iz Rima 25. novembra 1922. pišu i potpisuju akt pod naslovom “Evanđelje slobode”, u kojemu se zaklinju, kako vele, “Da ćemo sve svoje snage: fizičke, intelektualne i moralne posvetiti vaskrsnuću crnogorske državne slobode i da smo gotovi za postignuće toga svetoga cilja na prvu zapovijest i svoj život dati”. Oni završavaju to “Evanđelje slobode” poklikom “Umirem za Crnu Goru”.

Ove činjenice vrijedi zapamtiti kada se govori o ideologiji, programu i političkim težnjama crnogorskih zelenaša-suverenista. Poslije prvobitnog slamanja Božićnog ustanka ponovo buknuo jula 1919. godine godine masovni ustanički oružani otpor Crnogoraca, koji je potom neprestano trajao više od jedne decenije. Naime, komandant crnogorske vojske u egzilu general Andrija Raičević je 28. juna/10. jula 1919. godine uputio službeni dopis komandi II bataljona crnogorske vojske stacionirane u Formiji, kojim je pozvao crnogorske oficire: Đura Kapu, Marka Vučerakovića, Mila Lekovića, Iliju Vukmanovića i Todora Borozana da mu se hitno jave u Gaetu, đe je bilo sjedište “Komande Crnogorskih trupa”. Pomenuti crnogorski odiciri su se odazvali na upućeni poziv generala Andrije Raičevića i 28. VI/10. VII 1919. godine u 10 sati ujutro bili su u Gaeti kod njega. General Raičević je njima, kao i oficirima Krstu Popoviću, Andriji Dragutinoviću, Savu Čelebiću, Dušanu Vukoviću, Jovanu Nikoliću, Savu P. Martinoviću, Matu Todoroviću, Peru Vukoviću i Mirku Božoviću saopštio naredbu crnogorskog ministra vojnog iz Neja kod Pariza divijara Milutina M. Vučinića, u kojemu je od Raičevića zahtijevao da se izvrši odabir od 130 ljudi iz sastava nacionalne vojske u egzilu i da se od njih formira jedinica, koja će otputovati u Crnu Goru za izvršavanje zadataka političkog i vojničkog karaktera. Grupa od 130 crnogorskih oficira i vojnika dobila je oružje, municiju i novčana sredstva i otputovala za Crnu Goru.

Milutin VučinićMilutin Vučinić

Komandant te ekspedicije bio je komandiir Krsto Zrnov Popović. Ekspedicija je bila podijeljena u pet grupa: katunska pod komandom Đura Kape, riječka pod komandom Sava Čelebića, crmnička pod komandom Marka Vučerakovića, nikšićka pod komandom Mata Todorovića i zetska pod komandom Pera Vukovića.

Na Petrovdan 12. jula 1919. godine u 7 sati izjutra crnogorska ekspedicija na čelu sa Krstom Popovićem je željezničkim vozom otputovala iz Formije za pristanište Monopoli i naveče oko ponoći ukrcala se na jedan brod sa jedrima i u zoru otplovila za Crnu Goru. Jadranskim morem crnogorska ekspedicija plovila je četiri dana i usljed vrlo nepovoljnih vremenskih prilika (bila je snažna oluja) njeni članovi stigli su, najprije, pod Medovu, a odatle su se, uz pomoć Italijana, prebacili na područje Ulcinja i Bara. Potom su preko Lisinja stigli do Rumije i na Sutorman. Odatle su se uputili u razne predjele zemlje radi izvršenja dobijenih zadataka, odnosno, ponovnog podizanja narodnog ustanka u Crnoj Gori.

Prema izvorima crnogorske Vlade u emigraciji, tada je sa Krstom Popovićem u Crnu Goru upalo 69 crnogorskih oficira, sa ciljem podizanja opštenarodnog ustanka protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore i to: komandiri - Petar Lekić, Marko Vučeraković, Krsto Popović, Pero Vuković, Savo Čelebić, Đuro Kapa, Mato Todorović, kapetani - Milo Leković, Andrija Dragutinović, Niko Kašćelan, Todor Borozan, Dušan Vuković, Krsto Ivanović, Božo Bećir, poručnici - Jovan Nikolić i Vaso Marković, potporučnici Mašan Borozan, Petar Lekić, Petar Nikolić, Marko Popović, Majo Vujović, Boško Vujović, Ilija Raičević, Mladen Gluhović, Ilija Konjik, Jovo Kojić, Marko Đ. Popović, Đoko Tomanović, Milovan Kalezić, Niko P. Martinović, Živko Đurović, Todor Grgur, Ilija Đukić, Milo Đukić, Butor Batrićević, Petar Batrićević, Đuro Popović, Nikola Knežević, Simo Lažetić, Ćetko Jovanović, Ilija Vuković, Savo Pejović, Stevan Radonjić, Boško Vučinić, Đorđije Božarić, Filip Vrbica, Milo Šikmanović, Mašo Borilović, Pero Ivanović, Ferid Abazović, Radovan Turčinović, Petar Perišić, Andrija Pejović, Andrija Popivoda, Krsto Vuković, Đuza Vukmanović, Radisav Nikezić, Niko Niković, Mićo Niković, Stevo Dabanović, Nikola Crnojević, Janko Jovanović, Savo Marković, Jovan Zlatičanin, Ilija Leković, Đoko Račić, Milan Orović, Savo Pavlović i barjaktar Savo Martinović. (Vidi o tome: Prof. Dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu 1918-1925”, knjiga I, Podgorica, 2004, str. 285-286. O tome vidjeti i: “Suđenje borcima protiv aneksije Crne Gore 1918. godine pred Okružnim sudom na Cetinju 1920. godine”, priredio Dr Radoslav Rotković, izdavač LSCG, Cetinje 1994.)

Kad su oni stigli u Crnu Goru ponovo je narod podignut na ustanak i tada se vode najžešće borbe širom čitave Crne Gore između crnogorskih ustanika i vojske, žandarmerije KSHS i kontrakomitskih četa. I ta oružana borba kontinuirano i masovno se vodi od jula 1919. do prvih mjeseci 1921. Borba traje do polovine 1924, ali ne tako masovno i snažno kao u ranijem periodu. Tada i najviše, od represalija režima, strada Crne Gora i njen narod. Vodi se pravi rat između zelenaških ustanika i oružanih snaga režima. Organi vlasti, kako je 1921. tvrdio general Radomir Vešović, “pretvorile su Crnu Goru u pakao, mnogo crnji od onog Danteovog”.

Vođe crnogorskog narodnog ustanka su 20. septembra 1919. godine, sa svojega zbornog mjesta, sa planine Vojnik, obznanile Proglas, u kojemu su, uz ostalo, istakli i ovo: “Nikad Crnogorci neće dopuštiti da im sloboda njihova bude ukradena! Crna Gora mora biti vaspostavljena u potpunoj njenoj slobodi i državnoj nezavisnosti. To će biti makar koliko današnja borba bila duga i krvava” - kaže se u tome proglasu, kojega su potpisali: Milisav Nikolić, bivši potpredsjerdnik Crnogorske Narodne Skupštine, major Krsto Popović, major Ivan Bulatović, major Savo Čelebić, Živko Nikčević, sekretar I klase Ministarstva, major Marko Vučeraković, major Pero Vuković, pješadijski kapetan Niko Kašćelan i pješadijski kapetan Milo Leković. Crnogorski ustanak trajao je intenzivno dugo godina potom, bio je vođen u formi gerilskog rata do polovine 1924, potom isti malaksava, ali traje do 1929. godine, kako se ističe u naučnoj istoriografiji, mada ja mislim da se njegov kraj može označiti 1934. godine, kada je u Vraki u Albaniji od strane agenata jugoslovenske tajne policije ubijen istaknuti oficir crnogorski, zelenaški komita, ustanik poručnik Petar Markov Pekić iz Crmnice.

Na kraju, od posebne je važnosti reći da nedavano održani naučni skup o Božićnom ustanku (15. januara ove godine u dvorcu “Kruševac” u Podgorici), u organizaciji Udruženja pravnika Crne Gore, odnosno, njenog predsjednika prof. dr Branislava Radulovića, i pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš, predstavlja veoma smion i uspješan poduhvat, jer je on okupio za jednim stolom, u akademskom intelektualnom, naučnom i stručnom smislu, zastupnike različitih pogleda u odnosu na pitanje, kako tzv. Podgoričke skupštine 1918. tako i Božićnog ustanka 1919. I ne samo po tim, već i po brojnim drugim bitnim istorijskim i savremenim društvenim pitanjima i problemima. Zbog toga organizatorima skupa, prevashodno dr Branislavu Raduloviću, a nasve i njegovim sudionicima, iskazujem posebno priznanje, jer su uspjeli da profilišu model akademske rasprave i simbioze različitosti, čime su promovisali ideju ublažavanja evidentnih društvenih podjela u Crnoj Gori.


Vidi sve komentare